35 godina od prvog jugoslovenskog uspona na Everest

aOvih dana, tačnije 13. maja se navršilo 35 godina od prvog uspona jugoslovenskih alpinista na „krov svijeta“. Prilika je da se podsjetimo ovog istorijskog uspona, a on je istorijski ne samo zato što je prvi iz tadašnje zajedničke države, već i zato što je izveden do tada nepenjanim, jednim od najtežih smjerova na Everestu, zapadnim grebenom.

Do te 1979. godine, zapadnim grebenom na Everest niko nije uspio stići. A bilo je pokušaja. Svi su se završavali tragično i neuspješno. Ovaj smjer je zbog takvih prilika zaslužio naziv: „himalajski problem broj 1“.  Do te godine na vrhu Everesta stajala su  samo 83 čovjeka, naravno, niko nije tamo stigao zapadnim grebenom.

A onda je godine 1979. organizovana jugoslovenska ekspedicija sa ciljem da pokuša uspon upravo najtežim, zapadnim, grebenom. U ekspediciji su učestvovala 24 penjača, 2 ljekara, 3 novinara i 20 Šerpa. Ekspedicija je imala 18 tona opreme koju je punih 19 dana nosilo 750 lokalnih nosača sve do 5300 metara nadmorske visine gdje je na ledniku Khumbu postavljen bazni kamp. Vođa ekspedicije je bio iskusni himalajac Toni Škarja, a penjači su bili uglavnom iz Slovenije i po dvojica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vođa Šerpasa je bio Ang Phu koji je Everest već jednom bio ispenjao, godinu dana ranije sa austrijskom ekspedicijom.

bZapadni greben se proteže u dužini od 6,5 km od sedla Lho La iznad baznog kampa do vrha. Konstantno je izložen vjetrovima sa Tibeta. U gornjem dijelu, kroz strme stijene niko nije znao kuda se može proći. Ekspedicija je na planini potrošila više od 10 kilometara užeta, 300 metara visećih ljestava, 50 metara krutih aluminijskih ljestava, 40 šatora, 80 vreća za spavanje, 500 ledenih vijaka i klinova za stijenu, na stotine litara kerozina i plina za kuvanje i tone hrane za penjače i Šerpe. Ekspedicija je postavila 5 visinskih kampova i cijelom dužinom između kampova postavljena su fiksna užad za osiguranje. Najveći izazov članove ekspedicije je čekao iznad petog visinskog kampa na visini iznad 8200 m. Najprije su pokušali Viki Grošelj i Marjan Manfreda. Postavili su fix, ali su se morali vratiti zbog toga što je Manfreda zadobio promrzline ruku. Ali, taj fix je pomogao drugoj navezi da napreduje. Dva dana kasnije naveza Podbevšek-Robas je takođe pokušala uspon na vrh, ali zbog nedostatka vremena odustaju na 8300 m. A onda su, nakon 40 mukotrpnih dana na planini, 13. maja krenuli Nejc Zaplotnik i braća Andrej i Marko Štremfelj. Nejc je u bazi rekao: “Imam mnogo prstiju, cijela zemlja ima samo jedan Everest. Znači…” Ove riječi mladog alpiniste su govorile da je spreman na sve samo da se domogne magičnog vrha svijeta. Iznad kampa 5, Marku je otkazao ventil za kiseonik. Odustao je. Andrej i Nejc su nastavili uspon. Ali, opet je pukao ventil za kiseonik, ovoga puta Andreju. Zaplotnik pričvršćuje ventil na bocu i pljuvačkom pokušava da ustanovi da li se isticanje smanjuje. Onda primjećuje da je šištanje kiseonika koji izlazi, tiše. Pljuvačka se zamrzavala i led je napunio sitnu rupu na ventilu. Nejc nastavlja da liže hladan metal kao opsjednut dok šuštanje nije sasvim prestalo. Koža sa jezika mu je ostala na ventilu. Ventil je izdržao do vrha! U 13:51 h su izašli na vrh, poslije savladavanja velikih problema u stijeni. Nejc se radio vezom javio bazi. Rekao je: “Sediva pri kitajski piramidi in ne veva, kaj bi.“ (Sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo).

Dva dana kasnije, na vrhu je stajala druga naveza jugoslovenske ekspedicije koja je stigla zapadnim grebenom. Na vrhu su bili: Stipe Božić i Stane Belak, kao i Šerpas Ang Phu koji je tako postao prvi čovjek koji je Everest popeo iz dva različita pravca.

Stipe Božić u svojoj knjizi „K2 trijumf i tragedija“ se prisjeća: “Penjanje preko zadnjeg stjenovitog zida svega 150 metara pod vrhom bilo je na rubu ljudskih mogućnosti, ali blizina vrha magično je privlačila. Samo nekoliko koraka do vrha, najvišeg na svijetu. Ne može se zamisliti sažetiji prizor sreće od trena kad penjač stupi na vrh najviše planine svijeta. Biti u tom trenu najviši čovjek na svijetu nagrada je za sve rizike i napore koji su prethodili. Ali to je i najkritičniji trenutak u penjačevu životu, jer do vrha je samo pola puta koji treba prijeći. Mnogo opasnija polovica je silazak u podnožje planine.Trenutak stajanja na vrhu najviše ovaj šport razlikuje od ostalih. U bilo kojem drugom športu kad igrač postigne odlučujući zgoditak, sudac odsvira kraj ili natjecatelj presiječe vrpcu na cilju i za njega je to kraj utakmice. Nakon utakmice ide se u toplu svlačionicu, pod tuš. Na vrhu planine jedna druga utakmica tek počinje, i to ona za život. Nad Mount Everestom zametnula se strahovita oluja. Vjetar je puhao brzinom od 150 kilometara na sat a temperatura se spustila na minus 40 stupnjeva. Toga dana nismo uspjeli sići do logora 4. pa smo zanoćili na visini od 8400 metara. To je bio najviši bivak, bez šatora i spavaće vreće, kojeg je čovjek preživio.

cSledećeg jutra, nakon preživljene noći na otvorenom, na visini od 8400 metara, Šerpas Ang Phu se okliznuo. Pokušao je da koči cepinom, ali mu je ispao iz ruku i on se velikom brzinom otklizao niz kuloar 2000 metara na lednik Rongbuk. Pogibija prijatelja je jako pogodila članove ekspedicije pa su prekinuli sve aktivnosti u planini, i 21. maja napustili bazni logor. 26. maja 1979. godine, članovi istorijske ekspedicije vratili su se u Jugoslaviju. Vođa ekspedicije Toni Škarja je rekao: “Čovjek preživi sve, osim vlastite smrti”.

Stipe Božić, prisjećajući se dešavanja na Everestu od prije 35 godina kaže: “Za mene koji sam preživio, Mount Everest ostaje najljepša uspomena, uspjeh koji neki uspoređuju s Grand Slamom. Ali Grand slam se odigrava svake godine i netko mora pobijediti. A ovdje osim što čovjek rijetko pobjeđuje može pritom i poginuti. Penjač mora biti uistinu pomalo luckast kad se uhvati u koštac s takvim izazovom, ali opet ne previše da od njega strada.

 

 Milan Radović

Оставите одговор