Alpi 2014.

aEkspedicija Alpi 2014. u organizaciji „Visokogoraca Crne Gore“, koju je vodio iskusni crnogorski planinar i alpinista Milan Radović, trajala je od 11.do 20. jula. Pripreme su počele u maju. Dva puta sedmično kao tim, a ostalo prema sopstvenim mogućnostima, naporno smo vježbali i spremali se za polazak na Alpe. U finalu priprema popeli smo Mali i Veliki Međed na Durmitoru. Devetočlana ekipa krenula je na put 11. jula ispred kluba „Visokogorci Crne Gore“ u Tološima oko dvadeset časova.

Datum: 11.-20.07.2014.;
Ekspedicija: Alpi 2014.;
Ispenjani vrhovi: Breithorn 4164 mnv; Gran Paradiso 4061 mnv; Mont Blanc 4810 mnv;
Vođa ekspedicije: Milan Radović;
Pomoćnik vođe ekspedicije: Dušan Bošković;
Učesnici: Nada Lakić, Radmila Krgović, Ivana Šuković, Filip Roganović, Brano Šćekić, Ljubiša Bošković i Zoran Calić;

Pod plaštom zvijezda koje pričaju svojim sjajem univerzalnu priču za sve one koji je razumiju.

Uspon na Mon Blan

 

Među oblacima, ispod plavetnila neba, koje obasjano jutarnjim suncem otkriva okolne vrhove Alpa, pokrivenih maglom koja se nemoćno povlači bpred jutarnjim sunčevim zracima, pruža se nestvaran i jedinstven pogled.

„Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.“

Meša Selimović

 Preko Bosne i Hrvatske, u jutarnjim časovima stižemo u Ljubljanu. Nakon odmora u Ljubljani, nastavljamo put sledećeg dana ka Trstu, Veneciji, Padovi, Veroni, Brescii, Bergamu, Milanu. Vrijeme je promjenljivo tokom puta, euglavnom oblačno, a ponegdje pada i lagana kiša. Na kraju autoputa od Milana prema Cervini-u, susrijećemo se s veličanstvenim prizorom panorame Materhorna, starim zamkovima iz prethodnih milenijuma i planinskim naseljima koja se smjenjuju jedno za drugim. Vrhovi Materhorna obavijeni maglom otkrivali su raskošno podnožje pokriveno snijegom, koji je oslikavao snagu tog alpskog diva. Nakon dvadeset četiri sata vožnje, oko 21h dolazimo u Cerviniu. Dočekuju nas vatromet i veselje u večernjim časovima, jer je 12. jul kod njih praznik i festival. Nas čeka uspon na Breithorn u jutarnjim časovima, pa oko ponoći odlazimo na zaslužen odmor.

Uspon na Breithorn

 

Trinaestojulsko nedjeljno jutro budi nas pored rječice čiji šum nam je opustio čula od dugog putovanja. Krećemo kombijem do gondole kojom se penjemo do platoa Rosa Testa Grigia na 3.480 m n/v. Odatle slijedi uspon na Breithorn.

Milan Radović, vođa ekspedicije

Milan Radović, vođa ekspedicije

Dušan Bošković, pomoćnik vođe ekspedicije

Dušan Bošković, pomoćnik vođe ekspedicije

Mnogo pozitivne energije na jednom mjestu i osmjesi na licima krase društvo u gondoli. Smjenjuju se pejzaži jedan za drugim, od zaleđenog jezera, obrisa alpskih vrhova, Materhorna u daljini sakrivenog maglom i snijegom, zgrada koje ostaju za nama, hotela od prirodnih materijala i svega što prati jednu organizovanu planinsku turističku lokaciju. Izlazimo iz gondole i krećemo na uspon. Prolazimo pored planinarskog doma. Jul mjesec, sunce, snijeg i skijanje na planini, pomjera tok vremena u zimske mjesece ali samo na kratko. Magla je i prilično je hladno. Mnogo promjena za kratko vrijeme. Šok za sva čula zahtijeva vrijeme da se priviknemo na novonastale uslove. Nagla promjena nadmorske visine i nedostatak aklimatizacije otežava disanje i dotok kiseonika u plućima. Milan je na čelu kolone a Dušan je na začelju. Metar po metar, penjemo se ka vrhu. S vremenom smo ograničeni i moramo se vratiti do 15:45 kada kreće zadnja gondola za Cervini. Ja zastajem iza ostalih u grupi i odluka je da se vratim nazad i sačekam ostatak ekipe koja produžava ka vrhu. Vraćam se utabanom stazom nazad. Magla smanjuje vidljivost. Koncentrišem snagu na korak. Teturam se naprijed kao starost u krilima orla. Milan je nekoliko puta ponovio tokom uspona – sve je u glavi! I bio je u pravu, toga sam svjesna, ali… Dolazim konačno kod gondole. Uskoro stiže Milan, nekoliko minuta kasnije stiže i ostatak ekipe sa vrha. Vraćamo se u Cervinu. Nakon odmora i obilaska grada krećemo za kamp Pont (1.960mn/v) koji se nalazi u dolini Valsavarenche. Uveče stižemo u kamp Pont. Odlazimo na odmor.

Gran Paradiso

 

Ivana Šuković, Visokogorci CG

Ivana Šuković, Visokogorci CG

Brano Šćekić

Brano Šćekić

Ujutru pakujemo potrebne stvari za dva dana. Oko podne krećemo ka domu “Vittorio Emanuele II”. Za razliku od prethodnog dana, danas se osjećam odlično. Odmor i aklimatizacija odradili su svoje. Dom je bio pun planinara iz raznih država koji su odmarali i uživivali na alpskom suncu koje je jako pržilo.

Na vrhu „Velikog Raja”

 

Utorak je, petnaesti jul. Tri sata ujutru. Krećemo u noć sa čeonim lampama koje nam umjesto zvijezda obasjavaju put. Prelazimo milje staze penjući se strminama Gran Paradisa polako i sigurno. Sunce se u jutarnjim satima pojavljuje na horizontu vrhova Velikog Raja (Gran Paradiso). Veličanstven doživljaj. Nastavljamo uspon ka vrhu u dvije naveze. Dolazimo do vrha bez problema svi. Fotografišemo se kod Madone. Pogled sa vrha je veličanstven, nestvaran. U oblacima, među plavetnilom neba, koje obasjano jutarnjim suncem otkriva okolne vrhove Alpa, pokrivenih maglom koja se nemoćno povlači pred jutarnjim sunčevim zracima, pruža se nestvaran i jedinstven pogled. Osjećam kako su moji koraci među oblacima stvarni. Svi su zadovoljni zbog uspješnog uspona. Lagano silazimo stazom ka domu, ručamo, odmaramo se potom vraćamo u kamp Pont, odakle nastavljamo preko Kurmajera za Šamoni.

U podnožju Bijele planine

 

Prolazeći kroz tunel ispod Mon Blana (Bijela planina) preko Kurmajera, uživamo u pejzažima koji se nižu jedan za drugim. Na svakom mjestu jasni

Zoran Calić

Zoran Calić

Filip Roganović

Filip Roganović

putokazi omogućavaju da se lako dođe do odredišta. Dolazimo u mondenski planinski centar ispod padina Mon Blana – Šamoni. Stižemo u kamp pred veče, postavljamo šatore i divimo se masivu Mon Blana, koji se proteže sa sjevera, ogrnut sniježnim pokrivačem. Lijepo vrijeme, dobra ekipa, dobar duh…

Šesnaesti je jul. Dan rezervisan za zaslužen odmor i trgovinu u Šamoniju.

Na krilima snova

 

Sedamnaesti jul. Spakovali smo šatore, vreće, podmetače i opremu za dva dana, jer ćemo spavati u šatorima kod doma Tete Rousse, zato što u domu nije bilo mjesta. Polazimo ka žičari Les Houces nas sedmoro (Ivana i Ljubiša su ostali u kampu). Dok smo čekali red da kupimo karte za žičaru, Milan daje izjavu za Radio Crne Gore u vezi uspona na Mon Blan. Ulazimo u gondolu i vozimo se uživajući u prelijepim pejzažima. Izlazimo iz žičare i trčimo da stignemo planinski vozić, koji je prošle godine slavio stogodišnjicu postojanja i prevoza planinara i raznih sportista željnih avanture, prugom do Orlovskog gnijezda (Le Nid d’Aigle – 2372m n/v). Nastavljamo put pješke do doma Tete Rosse (3.167m n/v). Usput srijećemo planinare koji se vraćaju sa vrha. Pozdravljamo ih i raspitujemo se za uslove uspona. Dan je sunčan. Stižemo do doma. Širimo šatore na snijegu. Povremeno se čuje lavina koja se prolama sa vrha kuloara. Dan je prelijep za šetnju, odmor i uživanje u nesvakidašnjim prizorima pogleda na Šamoni i podnožje Mon Blana. Milan pita šta mislimo, i kako se osjećamo. Da li smo spremni za Mon Blan. Planirano vrijeme uspona je maksimalno tri sata do doma Refuge del` Aiguille du Gouter, odnosno, ukupno devet sati do vrha kako bismo stigli na vrijeme da se bezbjedno vratimo nazad. Nedostatak motiva koji stimuliše uspon, umor, smanjena koncentracija i niz drugih faktora koji doprinose težini silaska. Povlačimo se u svoje šatore na odmor.

Uspon na Mon Blan

 

Krećemo na uspon u petnaestak minuta do dva sata ujutru. Mrak je i naše dčeone lampe jedino su osvjetljenje na planini. Dolazimo do Kuloara smrti, koji prelazimo u paru na MIlanov predlog jer je noć, smrzlo je, tako da odrona neće biti. Tu su česti odroni u uvijek postoji mogućnost da se obruši kamenje koje je mnoge koštalo života. Prelazimo kritični dio kuloara svi bez problema. Počinje penjanje stijenom. Nije samo Kuloar opasan. Kompletan uspon uz stijenu je više nego rizičan, zbog njene strmine, na pojedinim mjestima, sredinom i pri vrhu su postavljene sajle. Ali, uvijek postoji mogućnost da nekom ispod noge isklizne kamen koji će biti rizičan za penjače ispod. Polako osvajamo metar po metar vertikale. Nastavljamo put ka vrhu u navezi.

Koraci među oblacima

 

Svjetlucale su iskre u bjelini sniježnog pokrivača. Pod svjetlošću čeonih lampi, koje su davale jedan poseban ugođaj, koloni koja je obavijena tišinom noći,

Ljubiša Bošković

Ljubiša Bošković

Nada Lakić

Nada Lakić

koračala ka cilju. Ređao se vidik za vidikom otkrivajući ljepotu vrhova Alpa i sve čari jednog nesvakidašnjeg prizora, koji plijeni svojim vrletima. Korak je ostavljao svoj trag u snijegu Bijele planine. Rastanak sa tišinom noći, budio je posebne impresije svitanja i rađanja zlatne boje sunčevih zraka iza horizonta. U samo svitanje je nevjerovatno lijep pogled na Šamoni i dva glečera sa južne strane, kao i na okolne vrhove Alpa. Opčinjena ljepotom, uživam svim čulima, koliko je to moguće u takvim trenucima, kada se vodi računa o sigurnosti svakog koraka. Prelazeći preko Ženevskog noža, fascinirana ljepotom grebena pod sniježnim pokrivačem i liticama sa obje strane. Bilo je pomalo jezivo gledati sa te visine gdje se niz greben spušta vidik u daleko podnožje planine, strmim liticama pokrivenim snijegom, od kojih se ledi dah u žilama sa jedne strane, a opet tako jedinstveno iskustvo daje nam do znanja kolika je moć planine i kako ta ljepota traži opreznost na svakom koraku, da bi se uživalo u njoj. Išli smo u navezi i polako se približavali vrhu. Uspon od doma pa do vrha Mon Blana je trajao osam ipo sati. Poslije fotografisanja, osvježenja i pauze na vrhu, spremamo se za silazak. U podnožju Ženevskog noža, Milan opet daje izjavu za radio, da smo svi koji smo krenuli ka vrhu Mon Blana, uspješno popeli vrh i sada se vraćamo ka domu.

Svjesnost koraka

 

Pravimo pauzu kod bivaka. Sunce je pržilo jako. Osvježenje, mali odmor i nastavak silaska ka domu du Gouter, gdje odmaramo sat vremena, kako bismo

Radmila Krgović, urednica časopisa Renome

Radmila Krgović, urednica časopisa Renome

prikupili snagu za spust stijenom i osvježili se. Oko 15h krećemo iz doma, polako u navezi spuštamo se stijenom do doma Tete Rousse. Milan, Zoran, Nada, Dušan i ja smo u jednoj navezi a Filip i Brano solo poslije nas, korak po korak niz stijenu koja je sada po danu vidljiva. Oko 19h stižemo do doma Tete Rousse. Uveče su se čuli planinari oko jedan sat kako se spremaju za uspon. Počeo je da duva jak vjetar koji je postao prejak ujutru, pa smo se spakovali na brzinu i krenuli prema Šamoniju. Usput smo srijetali divokoze koje su lagano šetale i uživale u okruženju Alpa. Poslije ugodne vožnje planinskim vozićem, nastavljamo silazak gondolom do kampa. Slijedi pakovanje stvari u Šamoniju i polazak za Italiju, Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i povratak kući, u Podgoricu. Jedna ekspedicija je uspješno završena a mi obogaćeni neizmjernim iskustvom koje smo ponijeli sa Alpa.

Radmila Krgović

 

Оставите одговор