Bablji zub 2277 m (04.05.2013.)

aJedan od najatraktivnijih planinskih vrhova u Crnoj Gori, stalna je meta naših uspona u zimskim uslovima. Gotovo da nema zime da makar jednom nismo dohvatili njegovu sniježnu krunu na razmeđi dvije dominantne doline: Gornje Morače i Lipova.

Datum: 04.05.2013.
Ruta: Gornje Lipovo 1200 m – Prevoj iznad Đedovog dola 1950 m – Bablji Zub 2277 m
Visinska razlika: 1200 m
Vrijeme provedeno na usponu: 8 h (4 h do vrha)
Vremenske prilike: sunčano i vedro
Visina snijeznog pokrivača: 30-150 cm
Broj učesnika: 2
Vođa uspona: Dragan Bulatović
Učesnici: Radisav Rakočević i Dragan Bulatović

Uobičajeni termin za uspon na Bablji Zub 2277 m, najviši i najizazovniji vrh u sastavu planinskog masiva Sinjajevine je Veliki petak, međutim, ove godine iz objektivnih razloga to se desilo dan kasnije na Veliku subotu. Iz Kolašina krećemo u 4 sata, noć vedra ali dosta topla, vremenska prognoza baš ne obećava, ali mi smo po običaju optimisti. Kod kuće Dulovića u Gornjem Lipovu ostavljamo Land Rovera, pakujemo rance i u pet sati već krećemo dobro poznatom stazom prema vrhu. Na početku smo se provlačili kroz bukovu šikaru, nekad dobro utabana staza je zarasla jer sada osim rijetkih planinara tuda gotovo da niko i ne prolazi.

Na snijeg nailazimo nešto visočije, konstatujemo da je tvrd i udoban za hodanje, pa brzo napredujemo dalje. Stižemo do mjesta gdje staza presijeca šumsku cestu koja vodi prema Katunini i nailazimo na iznenađenje. Umjesto šumske stazice sada je uz šumu probijen put, a kao rezultat toga, pogađate, od stasitih vitih jela sa obje strane puta ostali su samo panjevi. Tražimo tragove međeda koje smo navikli da srijećemo prethodnih godina u ovom dijelu, ali uzalud. Na izlasku iz šume nailazimo na ogromnu količinu snijega koja se sjurila lavinama sa padina Moračkog Gradišta. Mnogo je više snijega nego prethodne godine, iako uspon izvodimo gotovo mjesec dana kasnije.

Uobičajeno mjesto za odmor ispod visokog bora na maloj zaravni ni ovoga puta ne zaobilazimo. Pauzu koristimo za montiranje dereza kako bi što lakše i brže napredovali dalje. Dolazimo na prevoj iznad Đedovog dola na 1950 m, odakle malo gubimo na visini i ulazimo u prostrani cirk ispod vrha sa jugozapadne strane. Sve je zaliveno debelim naslagama snijega iz koga vire samo kamene gromade u podnožju velikog sipara. Na završni uspon krećemo dobro poznatim eksponiranim kuloarom koji vodi gotovo do samog vrha. Snijeg je bio baš kako treba pa smo zaista uživali i brže nego ikad ispenjali 200 metara visinske razlike u kuloaru. Dalje prema vrhu staza je bila suva i bez snijega. Za uloženi trud, planina nas je na vrhu nagradila prekrasnim vidicima na sve strane i gotovo sve planinske masive u Crnoj Gori.

Povratak sa vrha istim smjerom zahtijevao je još malo koncentracije prilikom otpenjavanja u velikom kuloaru a nakon silaska u njegovo podnožje u snijegu nas je čekalo osvježenje – hladno pivo koje smo jutros tu ostavili. Povratak do Gornjeg Lipova protekao je bez većih napora, uz par kratkih pauza radi predaha i slikanja.
dr Dragan Bulatović

Оставите одговор