Bablji Zub (2277 m), 13.04.2012.

Bablji Zub 2277 m predstavlja najviši i najizazovniji vrh u sastavu planinskog masiva Sinjavine.  Smješten je u krajnjem jugoistočnom  dijelu masiva Sinjavine, okružen nešto nižim, ali isto tako lijepim i izazovnim vrhovima po imenu Stolovi, Torna, Umovi i Moračko Gradište. Omeđeni dolinama Gornje Morače sa jugozapadne i Lipova sa sjeveroistočne strane, sa strmim liticama koje se spuštaju na obale Morače i Plašnice, ovi vrhovi ostavljaju utisak bajkovitog  alpskog predjela.

Datum: 13.04.2012.
Ruta: Gornje Lipovo 1200 m – Prevoj iznad Đedovog dola 1950 m – Bablji Zub 2277 m
Visinska razlika: 1200 m
Vrijeme provedeno na usponu: 10 h  ( 5 i po  h  do vrha)
Vremenske prilike: u početku vedro, kasnije oblačno, magla i vjetar, na kraju kiša
Visina snijeznog pokrivača: 30-150 cm
Vođa uspona: Dragan Bulatović
Učesnici: Radisav Rakočević i Dragan Bulatović

Prvi uspon na ovaj prekrasni vrh izveo sam u ljeto 2000. godine u društvu veterana crnogorskih planina  Mija Kovačevića i još nekoliko planinara. Od tada do danas dosta sam znoja prolio  na  mnogo uspona u ljetnjim i zimskim uslovima, no još uvijek me drži ono isto uzbuđenje i oduševljenje kao prilikom prvog uspona. Svaki uspon na ovaj vrh predstavlja posebno iskustvo jer je  uvijek izazovan i opasan, uvijek nov i neponovljiv, zato mu se valjda uvijek rado vraćam i zato ga uvijek planiram u sklopu priprema za ekspedicije.

Veliki petak, trinaesti. Krećemo iz Kolašina u 4 sata, noć vedra ali dosta topla, za popodne je najavljena kiša pa žurimo da uspon završimo ranije.  Na kraju asfaltnog puta u Gornjem Lipovu ostavljamo kola, pakujemo rance i u 15 do pet krećemo na uspon dobro poznatom stazom. U početku snijega nema, tek ulaskom u bukovu šumu na kraju sela nailazimo na prve  njegove ostatke, da bi ga  kako dobijamo na visini bilo sve više. Velika količina kiše koja je pala protekleh dana nabila ga je tako da ne propadmo i napredujemo dosta brzo. Negdje na polovini šume, iako je još mrak, pod svijetlima čeonih lampi prepoznajemo krupne svježe tragove  međeda. Prisjećamo se da smo i prošle godine, takođe na Veliki petak, u blizini ovog mjesta naišli na ovakve tragove. Slikaćemo ih u povratku a sad nastavljamo dalje. Na izlasku iz šume počinje da se razdanjuje, pred nama je strma padina prekrivena tvrdim snijegom, pravimo predah da montiramo dereze i napravimo par fotki, prije nego što nastavimo dalje. Dolazimo na prevoj iznad Đedovog dola na visini od 1950 m, lagani južni  vjetar (ovdje gotovo uvijek jako duva)  polako navlači oblake i potvrđuje prognoze meteorologa. Nastavljamo dalje ljetnjim smjerom do mjesta gdje se preko stijenovite kaskade treba spustiti na sipar, no taj nam se prelaz ovoga puta  nije svidio zbog tankog sloja novog snijega koji je većim dijelom pokrio stijenu, pa nam se prelazak bez osiguranja učinio suviše rizičan. Zato smo se spustili stotinak metara niže i našli pogodnije mjesto za prelaz. Tu smo izgubili malo vremena, ali smo našli dobar i siguran put do ulaska u veliki kuloar kojim obično penjemo ovaj vrh u uslovima snijega. Na siparu u podnožju kuloara nema snijega, malo ga je i u kuloaru, da li će ga biti dovoljno  na završnom dijelu,  gdje je najstrmiji i gdje postoji stjenovita kaskada, to odavde ne možemo vidjeti. Sitaciju dodatno komplikuje to što je prethodnih dana preko zaleđenog snijega napadalo 10-15 santimetara novog koji je mekan i  ne drži, već lako kliza preko zaleđenog sloja. U dilemi smo, da li nastaviti kao što smo planirali kuloarom ili, kao prošle godine, stjenovitim miksom sa desne strane?

Odlučujemo se za prvu varijantu. Bilo je „čupavo“ i trajalo prilično, peli smo lagano skoncentrisani na svaki korak i konačno oko 10 sati stajali smo na svom omiljenim vrhu. Vrijeme se već pokvarilo, gusta magla je obavila vrh, bilo je prilično hladno, tako da se nijesmo zadržavali dugo. Povratak istim smjerom zahtijevao je još veću koncentraciju prilikom otpenjavanja 200 metara visinske razlike u velikom kuloaru. Nakon silaska u podnožje čekali smo više od pola sata nadajući se da će se magla bar na momenat razmaći, kako bi slikali kompletan smjer, no nažalast to se nije desilo, sami vrh je ostao obavijen maglom. Na slici, koju smo u datim uslovima snimili, je crvenom bojom ucrtan smjer kojim smo popeli vrh.  Inače, ovaj smjer su prvi put popeli 2005.godine Bojan Bošković, Vlajko Pejović i  Milan Radović i  do sada je ponovljen nekoliko puta.  Ja sam te godine popeo smjer ucrtan na slici zelenom bojom, da bi ga Radisav i ja ponovili prošle godine.

Kad smo vidjeli da se dalje čekanje radi slikanja ne isplati, te da se očekivana kiša približava,  uslijedilo je brzo spuštanje u Lipovo. Lagana kiša nas je  ipak uhvatila nadomak sela,  no to je bila samo rosa u poređenju kako smo kisnuli prošlog vikenda na Umovima. Stigavši do kola, nakon više od 10 sati provedenih u planini, odlučili smo da je vrijeme za naš prvi obrok toga dana, a kako se na Veliki petak posti bila je to konzerva sardine. Na kraju smo uspješan uspon proslavili  uz pivo  kod našeg druga Duška Boškovića na Drijenku.
                                                                                        Vođa uspona
                                                                                 dr Dragan Bulatović

Bablji zub, 13. 04.2012.

Оставите одговор