Bablji zub 2277m (06.12.2015.)

aUspon na Bablji zub u masivu Torne, u sniježnim uslovima jedan je od najatraktivnijih uspona u crnogorskim planinama. Bilo kojom rutom da krenete, ljetnjom stazom ili, u završnom dijelu, kuloarom direktno na vrh, garantovan je užitak i poseban osjećaj koji dobijamo samo na strmim grebenima i stijenama moćnih planina…

Datum: 06. decembar 2015.;
Planina: Torna;
Vrh: Bablji zub, 2277 mnv;
Savladana visinska razlika: 1100 m;
Uspon do vrha: 4,5 sati;
Ukupno trajanje ture: 8 sati;
Učesnici: Filip Roganović i Milan Radović;

Odavno nisam bio na vrhu Babljeg zuba, jednog od najzahtjevnijih planinskih vrhova u Crnoj Gori, posebno u uslovima snijega. Nismo znali šta nas čeka na planini, tj. kakvo je stanje snijega pa smo ponijeli kompletnu zimsku opremu, osim užadi za osiguranje. Pretpostavili smo da nam postavljanje fix-a neće biti neophodno za stizanje na vrh.

Iz Podgorice krećemo rano, u 5,30 h. Na putu nema puno saobraćaja, put je čist i dobar za vožnju tako da relativno brzo stižemo na odredište, u selo Gornje Lipovo koje se nalazi na nadmorskoj visini od 1190 mnv. Sunce je obasjalo vrhove Torne i Gradišta, ali je selo još uvijek u sjenci i jako je hladno. Dan će biti, i po najavi a i po onome što vidimo idealan za uspon. Uostalom, cijela jesen je bila fantastična i gotovo svaki vikend je nudio priliku za dobro uživanje u planinarenju.

b

Obaveze su učinile da samo nas dvojica krenemo na ovaj uspon, ali, broj učesnika nije limitirajući za onaj veličanstveni osjećaj ispunjenosti i uživanja koji nas hrani do nekog sledećeg uspona, do nekog novog vrha…

U plastičnim cipelama nije baš najudobnije hodati po kopnom, ali snijeg očekujemo već iznad šume. Krećemo u 8,30 sati, stazom koja odmah kreće naviše. Kroz šumu, koja je ispresijecana mnogim putevima kojim su skideri izvlačili balvane, preko lokaliteta Katunine izlazimo na siparski dio gdje nas dočekuje snijeg. Na stazi je obnovljena markacija tako da se neće dešavati, kao prošlog ljeta, da se planinari izgube u pristupu ovom vrhu.

Siparska karlica Popov do je zalivena snijegom, debljine do 20 cm. Okolni vrhovi blistaju na suncu, slika za album dobrih vibracija i potpuno prepuštanje planini kao ideji koja prožima život i trajanje…

Izlazimo na prevoj između dvije doline, Plašnice i Gornje Morače, na nadmorskoj visini od 1943 metra. Prozirna atmosfera daje novu dimenziju Moračkim planinama. Tali, Lukanje čelo, Lastva i drugi vrhovi preko puta doline kroz koju teče Morača od svog izvora u selu Ljevišta. Pravimo pauzu za stavljanje dereza, unos tečnosti i slatkiša, kako bi se pripremili za najzahtjevniji dio uspona.

Traverziramo ispod moćnog masiva Torne. Snijeg je prilično zahtjevan jer se propada. Prelazimo preko stjenovitog odsjeka, ovdje bi uže dobro došlo ali, pošto nemamo ništa za osiguranje ostaje nam da se uzdamo u spretnost i sreću… Ova lednička karlica čudnog imena Džavrlje, ovako pod snijegom, iznad koje štrče moćni stjenoviti šiljci, i na ovoj visini, izgleda moćno, poput kakve džinovske školjke iz koje se rađa poseban svijet nedostupan za većinu ljudi otuđenih od prirode i njene estetike.

c

Slijedi završni, najteži dio uspona. Zimski smjer kuloarom nije na raspolaganju, debljina snijega nije dovoljna da bi dereze „radile“, tako da krećemo ljetnjom varijantom, doduše, prekraćujući na dosta mjesta direktnim penjanjem. Sve je strmije, snijeg je, pod dejstvom sunca, razmekšao, lijepi se za dereze, i za svaki korak je neophodna puna koncentracija. Ipak, pravi adrenalinski momenti stižu izlaskom na vršni greben. Mix stijene i snijega predstavlja izazov u kome nemamo pravo na najmanju grešku. Stotine metara ambisa sa obje strane izazivaju nelagodu… Ali, nemamo vremena za strah ili razmišljanje.. Samo za oprez i disanje punim plućima. Poneku pauzu koristimo za pogled u daljinu, za pogled koji se zakiva na planinske vijence svuda oko nas..

Savladavamo najopasniji dio, odsječeni skok i prelaz sa nazubljenog grebena na završni dio samog vrha Babljeg zuba, i u nekoliko skokova, preko stjenovite barijere od dva metra iskačemo na zasniježeni vrh u 13,15 h. Mali prostor dodatno ugrožava viseća streha nadnijeta nad sjevernom stijenom. Ali, pogled, pogled briše sav umor izazvan, više koncentracijom nego fizičkim naporom, i donosi tako poznati mir koji sa planine, kroz svaku poru i venu ulazi u tijelo i dušu…

Ne pričamo puno jer ovi momenti su rezervisani za punjenje baterija“. Emocionalnih i tjelesnih, za uživanje na sunčanoj planini, na moćnom vrhu, na dva kvadrata prostora koja se pretapaju u beskrajne prostore slobode i ljepote…

0007

Doručkujemo-ručamo, namještamo fotoaparat na samookidajući režim kako bi napravili zajedničku fotografiju, uživamo dobrih pola sata, a potom krećemo u novu avanturu koju donosi spuštanje sa planine kao, uvijek, opasniji dio priče koja se zove planinarenje. Ipak, silazak nam pada lakše nego što smo očekivali. Valjda je pomoglo to što smo imali stopnike u snijegu napravljene prilikom uspona tako da smo sa sigurnijim korakom mogli da se uzdamo u stabilnost svake stope…

Gornjomoračka sela na obroncima su tihovala u nekoj nestvarnoj, pastelnoj, jesenjoj boji koja se, gore, u planinama, pretapala u plavičasto-bijelu odoru njenog veličanstva-prirode. Ne vjerujem da su ljudi, vjekovima živeći tegobnim životom na ovim prostorima, ikada osjetili tu vječnu dimenziju i estetiku, niti su osjećali privilegovanost što su dio tog prostora. Trebalo je da dođu ljudi iz gradova, iz nehumanih i antiprirodnih ambijenata pa da dožive i osjete svu raskoš i veličinu planine i prirode. Zato je svaki zapis sa planine, pa i ovaj koji čitate, samo mali pokušaj da se odužimo prirodi i daru kojim nas daruje, svaki put kada dođemo po zaboravljenu emociju, suštinu života, slobodu kao dimenzuju za kojom tragamo od onog prvog plača kojim smo došli na svijet… A svijet, ovaj svijet, svijet prirode, će uvijek biti tu. Važno je da i mi budemo tu, i da se ne trudimo previše da damo bilo kakav odgovor na ono najčešće i najčudnije pitanje „zašto?“ Jer odgovor nas odvlači od suštine, a suština je osjećaj i emocija a ne odgovor. „Zato što je tamo“- rekao je, davno, Džordž Malori…

Milan Radović

Bablji zub 06.12.2015.

Оставите одговор