U rano proljeće isplanirana dvodnevna biciklistička tura stigla je na red. Odlična ekipa, prelijepi predjeli kojima prolazimo, a uz to idealni vremenski uslovi bili su sasvim dovoljni za ovu avanturu…

Datum: 13.–14.06.2015.

Ruta: 1. dan – Kolašin – Jezerine – katun Vranjak – katun Krivi do – Lisa – Trešnjevik – Konjuhe – Đulići – Kuti – Lipovica – Grnčar – Gusinje (73 km)

Ruta 2. dan – Gusinje – Grnčar – Ćafa Perdolec – Selce – Tamare – Zatrijebač – kanjon Cijevne – Podgorica (70 km)

Učesnici: Boris Čelebić, Neno Kalezić i Boban Čabarkapa

Tura je počela okupljanjem ekipe na podgoričkoj željezničkoj stanici, odakle smo vozom otišli do Kolašina. Poslije nezaobilaznog bureka kod Đeska krenuli smo prema Jezerinama. I ako je svako od nas toliko puta prošao do skijališta, na biciklu to izgleda malo drugačije i za prvih 11 km ture smo potrošili više snage nego što smo očekivali. Poslije kraćeg odmora, nastavljamo vožnju solidnim makadamskim putem koji vodi ka katunu Vranjak. Po izlasku na katun pruža se odličan  pogled na Jezerine i ski centar. Poslije katuna, na raskrsnici se odvajamo desno prema Krivom dolu. Uživamo u vožnji i kako napredujemo otvaraju se panorame na Troglavu, Zekovu glavu, Jelovicu, kasnije i pogled na Ćupove i Ključ. Prolazimo pored planinarskog doma Krivi do i vozimo dalje prema Trešnjeviku.

Bjelasica je uvijek lijepa, kako zimi tako i ljeti. Sa svojim zelenim pašnjacima, vrhovima i dolinama predstavlja pravi odmor za oči i dušu. Uživamo u svakom pređenom metru i koristimo priliku da se osvježimo i dopunimo vodu na svakom izvoru, kojih je na cijeloj trasi puta bilo sasvim dovoljno.

Vozeći ka Trešnjeviku otvaraju se vidici ka Komovima, prije svega Vasojevićkom i Ljevorječkom komu. Par manjih uspona nas je umorilo, tako da pravimo pauzu na vrhu Lise, odakle imamo lijep pogled na Komove, Prokletije, Kralje. Nakon odveženih 33 km stižemo na Trešnjevik, kome smo se obradovali kako zbog ‘ladnog piva i ručka, tako i zbog pređenog težeg dijela trase, kako smo u tom trenutku mislili.

Poslije sat krećemo ka katunu Štavna, da bi malo potom skrenuli lijevo na makadamski put ka selu Konjuhe. Slijedi dugačak i zanimljiv spust sa pogledom na Mojansku rijeku i pitomu dolinu. Prelazimo most i dolazimo na asfalt malo poslije Konjuha, i već nakon dva kilometra u zaseoku Đulići skrećemo desno, prateći planiinarsko – biciklistički putokaz za selo Kuti i Gusinje. Dotrajali asfaltni put koji vijuga ispod strmih litica uz brzake Kutske rijeke predstavlja pravo uživanje za vožnju.

Na desetom kilometru od Đulića dolina se širi na lijevoj strani, i ukazuje nam se mali raj u alpskom stilu: travnati tepih sa pašnjacima, nekoliko starih i po koja nova kuća, a sve to okruženo strmim planinskim vrhovima. Kuti su sigurno jedno od ljepših crnogorskih sela.

Pitamo trojicu mještana za put za Gusinje, za koji svi govore da ide preko Lipovice, ali da je to samo vojno-policijska patrolna staza  koja se ne koristi već desetak godina, da je zarasla, i ne preporučuju nam da idemo tuda, čak imperativno nas vraćaju u Andrijevicu.. Boris nastavlja do karaule Kuti, a Neno i ja koristimo to vrijeme za jelo. Na Borisov poziv idemo i mi do karaule. Poslije dogovora kuda da se nastavi, Neno odlučuje da se vrati do Andrijevice i nastavi put za Gusinje magistralom, dok Boris i ja ipak nastavljamo put preko planine »biciklističkom« stazom koja je obilježena kao AN06.

Uspon od 2,5 km do prevoja smo prešli za sat i dvadeset min, staza prolazi kroz gustu šumu i  na nekim mjestima potpuno je zarasla, stabla oborena, a od lišća i palog granja, kao i zbog jakog nagiba terena, prosto je nemoguća za vožnju, tako da smo svo vrijeme gurali bicikla pored sebe. Za ovih 2,5 km smo se popeli 450 metara visinske razlike. Veoma iscrpljujuće.. Nastavljamo drugom stranom Lipovice ka Grnčaru, gdje smo u gornjem dijelu staze vozili oko jedan kilometar, što je veoma rizično zbog debelog sloja lišća, palog granja kao velikog nagiba terena, tako da smo preostalih 2,5 km u najvećem dijelu opet gurali bicikla pored sebe sve do Grnčara. Staza je u većem dijelu markirana, ali se na pojedinim mjestima markacije ne uočavaju, a sama staza je neprepoznatljiva tako da nam je GPS bio od velike pomoći pri pronalaženju pravog puta.

Nakon dva sata i dvadeset min stižemo na asfaltni put i nastavljamo odmah ka Gusinju, narednih 6-7 km.

Na kraju prvog dana, osvježili smo se sa par piva u »Kuli«, gdje smo mislili da noćimo, ali nije bilo mjesta kao ni u obližnjem hotelu, zbog velike posjete turista Prokletijama, tako da nalazimo smještaj ispod prosjeka u centru grada. Neno je stigao do Plava i ostaje da noći tamo, pa smo se dogovorili da se ujutro nađemo u Gusinju. Poslije večere san sam dolazi na oči, tako da  u jedanaest sati odlazimo na spavanje…

Lijepo jutro i smještaj ispod prosjeka su nas izmamili vani, tako da smo već u sedam sati pili  jutarnju kafu i rakiju na terasi lokalne kafane, slušajući zanimljive i duhovite međusobne šale mještana. Poslije doručka i kupovine namirnica za predstojeći dan nalazimo se sa Nenom na skretanju za Grnčar. Slijedi 8 km lakšeg dijela asfaltnog puta, u tome i prelazak granice.. Na raskrsnici Vrmoša – Skadar skrećemo lijevo prema Skadru, odakle počinje dosta težak makadamski put za vožnju i uspon narednih 8 km do Ćafe Perdelec, gdje pravimo malo dužu pauzu, pijemo pivo i uživamo u pogledu na Prokletije. Lokalno stanovništvo je ljubazno rado se upušta u razgovor sa nama na jedva razumljivom crnogorskom.

U narednom dijelu smo imali spuštanje do Tamara (oko 19 km), uz par lakih i kraćih uspona. I ako je spust, nismo bili u prilici da vozimo opušteno i  uživamo u spuštanju, jer je makadam dosta loš, sa velikim kamenjem, a put je u nekim djelovima toliko mek da točkovi bicikla bukvalno propadaju, tako da zbog male neopreznosti može se lako  završi na zemlji. Neno se u ovom dijelu puta dodatno namučio, jer su mu gume namijenjene za vožnju po asfaltu. Iskoristili smo priliku i svratili u novootvorenu kafanu u Selcu na dobro hladno pivo i ručak.

Trasa puta od Tamara do Vrmoše je u fazi rekonstukcije, tako da smo u jednom momentu morali da prenosimo bicikla preko obrušenog brda, nekih 100 metara, dok su bageri i pikameri i dalje bili iznad nas, a ispod nas strma litica do korita Cijevne, duboka najmanje 80 metara.

Mještani očekuju da će cjelokupna trasa od Tamara do Vrmoše biti gotova za dvije godine, koja je i dio budućeg puta od Podgorice do Gusinja, tako da će Podgoričani biti zaista povlašćeni jer će za malo više od sat vremena vožnje biti u prilici da uživaju u svježini i ljepoti Prokletija, posebno u ljetnim mjesecima.

U Tamari pravimo pauzu, u oazi koja kako Boris kaže liči na podgoričku hercegovačku ulicu. U nastavku fenomenalni novi magistralni put koji vodi do Skadra, ali se mi nakon nekih 7,5 km odvajamo desno na makadamski put koji vodi ka Crnoj Gori, gdje će biti izgrađen granični prelaz između Crne Gore i Albanije. Dva kilometra vožnje makadamom i kilometar guranja bicikla doveli su nas na našu teritoriju, gdje proslavljamo uspješan prelazak granice.

Slijedi lagana vožnja solidnim asfaltom od 24 km uz Cijevnu do Podgorice. Ipak smo u Dinoši napravili pauzu, osvježili se u Cijevni, i sumirali utiske uz Nikšićko. Neno je ranije krenuo, jer je put nastavio do Danilovgrada, da bi Boris i ja ostali još neko vrijeme na obali.

Stižemo u Podgoricu oko 18:30, tako da smo imali vremena za odmor i pripreme za novu radnu nedjelju.

Sve u svemu, fenomenalna tura i druženje, ukupno oko 145 km, od toga 75 km makadama, ukupno penjanje od 4.035 m i spuštanje od 5.010 m, zatim prelazak preko Lipovice, vožnja kroz Albaniju, kao i još mnogo lijepih stvari učiniće da ova tura ostane zapamćena.

Slobodan – Boban Čabarkapa

Biciklom-Bjelasica, Komovi, Prokletije i kanjon Cijevne