Planinski masiv na granici sa BiH, Bioč, Maglič i Volujak jedan je od najljepših i najnepristupačnijih masiva u Crnoj Gori. Vrsta je visoka 2301 m ima dva približno jednaka vrha i nalazi se iznad sela Mratinje i pripada masivu Bioča. Na ovom vrhu bili smo u ljeto 2010. pred ekspediciju na Alpe i još tada je pao dogovor da ponovo dođemo ali u zimskim uslovima, i evo poslije dvije godine ukazala se prilika da to i ostvarimo…

Datum:30-31mart 2012.
Planina: Bioč
Vrh: Vrsta 2301 mnv
Ekipa:Visokogorci: Zoran, Fema, Boris i Bukvalisti: Zele i Dragana
Visinska raslika: 1550 mnv
Ova tura je prvobitno zamišljena kao velika manifestacija a ispala je kao uspon manje grupe planinara. Pavlović je sa beogradskom grupom odustao zbog vremena a banjalučka ekipa i gosti su se odlučili da idu na Maglić sa Trnovačkog jezera. Zele nas je zvao i rekao da bi on išao iz Mratinja i lako smo se dogovorili.
Milan je trebalo da ide sa nama ali, na žalost, poslovne obaveze su ga ovog puta odvoijile od planine.  Čim smo krenuli iz Podgorice u petak nešto posle 17 h javljaju Zoranu da mu je sin imao udes i da ga je dok je vozio motor neki neoprezni vozač udario. Srećom, povrede nisu bile teže prirode,  ali, nije se mogao opustit i cijelo vrijeme je mislio o tome.

Stižemo u Mratinje i smještamo se kod Mitra Ćalasna u zaseok Krč. Zele i Dragana su stigli  prije nas, upoznali se sa domaćinom, a kada smo mi došli već su se bili dogovorili i oko smještaja i pili dobru domaću rakiju. Dragana i Zele su izrazili želju da spavamo u sijenu tako da im nismo htjeli kvarit merak nego svi zajedno u sjenjak, šatore nam je bilo muka širiti. Družili smo se sa domaćinima do kasno u noć i pričali o sjutrašnjem usponu. Žalim se kako mi fali obuća za Denali a Zele odma nudi svoj novi Spantik, oduševljeno prihvatam ponudu i čekam da ih donese da vidimo da li još i broj odgovara. Prvi utisak odličan, dogovaramo da ih uzmem posle ture i ponesem sledeći vikend na Očnjak da vidim na terenu da li mi odgovaraju.

Spavali smo do tri sata i ako je pokret planiran za 5h. Jedan ludi kokot je počeo da kukuriče u 3 i nije stao dok nije promukao. Mala pauza i čim je glas povratio opet je počeo,ovaj put oko 4 h. Pošto smo ukapirali da je ovaj pijetao riješio da nas spriječi u daljem spavanju, ustajemo. Lagan doručak i krenusmo.
Snijeg loš, propada se, malo po intuiciji, a dobrim djelom zahvaljujući markacijama dolazimo do sipara ispod Velikog pleća. Već se razdanilo i pogled je fin a dan hladan i vedar. Iznad Presjeke pravimo kratku pauzu za doručak i krećemo dalje, ovdje je već prilično hladno. Zele i Zoran ulaze u fenomenalan kuloar i njim idu ka grebenu a nas troje klasičnom rutom. Idemo lagano ali ipak smo dosta ispred njih, izlazimo da prvi vrh Vrste, pravimo par fotki i spuštamo ka sedlu između dvije Vrste. Hodamo polako da bi nas i njih dvojica stigli. Slikamo se na vrhu i razmišljamo da li krenuti grebenom na Nož i Bioč kako je bio prvobitni plan. Vitao je već uhvatio oblak, duva jak zapadni vjetar a oblaci se čudno kovitlaju, sve govori da će prmjena i to baš loša. Dolaze Zele i Zoran i većinom glasova odlučujemo  da je dosta za danas. Uspjeli smo napraviti par dobrih panorama dok oblaci nisu zasjeli na Vitao, Trzivku, Volujak i brojne vrhove ovog masiva. Jjedino je Maglić suprotno svom nazivu imao vedro nebo iznad sebe. Do vrha nam je trebalo dobrih 6 sati hoda, a za povratak oko 2. Snijeg je bio toliko mokar da mi ni plastične cipele nisu pomogle. Sišli smo u selo i dali se na zasluženi počinak uz pivo. Nije prošlo ni sat vremena od silaska, grom u daljini najavio je pljusak koji je nakratko padao iznad Mratinja. Odluka o povratku ipak opravdana, sve i da nije bilo kiše od oblaka ne bi imali ni pogleda ni gušta obilaziti greben Bioča.

Kada smo prvi put došli u Mratinje 2010. u junu upoznali smo mještanina Zorana Vukovića.Kad smo rekli da smo planinari i da planiramo na Vrstu šanse nije bilo da zanoćimo bilo gdje osim kod njega. Vikend i druženje sa njim bili su fenomenalni i već je dogovoren ponovni dolazak u februaru 2011. Tada, jednako  kao i prvi put, družili smo se i veselili. Ništa nije slutilo na tužan rasplet dogadjaj koji će se uskoro desiti. I ako već duže vremena teško bolesan Zoran je bio veseljak i ničim nije pokazivao sa čime se bori, niko od nas nije to znao. Nažalost, ove zime naš prijetelj je izgubio bitku sa teškom bolešću. Zbog vremenskih nepogoda nismo uspjeli doći na sahranu ali smo ovaj odlazak iskoristili da odemo na Zoranov grob i zapalimo svijeću. Svaki naš budući odlazak u Mratinje biće obojen dozom tuge jer je on bio istinski prijatelj svih planinara. Jedan od onih,  rijetkih ljudi, koji vam brzo prirastu srcu. Njegov veseo karater i boemski način života nedostajaće nam u budućim dolascima u Mratinje i penjanju ovim čudno lijepim gorama.

Planirali smo da i nedelju provedemo na planini ali najvljena kiša i nevijeme natjerali su nas da krenemo u subotu popodne nazad. Put od brane ka Plužinama, posle male kiše kakva je bila ova subotnja, pretvorio se u kamenolom, toliko je kamenja palo da smo imali osjećaj da smo u Grand kuloaru ispod Mon Blana. Ovo je jedan od najnebezbjednih puteva kod nas. U povratku nam se svima spavalo pa i Zokiju za volanom ali ipak nekako stigosmo bezbjedno puni utisaka ali i umora.

Boris Čelebić