Bjelasica (Troglava 2072 m i Zekova glava 2117 m) 14.01.2012.

Bjelasica svojim prostranstvom i  brojnim vrhovima, na koje se iz podnožja  može stići  blagim padinama ili strmim kuloarima, predstavlja odlično mjesto za zimske visokogorske treninge. Zahvaljujući svom položaju lako je dostupna, iz svih pet gradova koji je okružuju, tako da je  bilo koji od njenih vrhova i zimi moguće popeti u jednom danu, što je, priznaćete, rijetkost kod ostalih crnogorskih planina i velika prednost za one koji nemaju vremena da cijeli vikend provedu u planini. 

Dan i datum: subota, 14.01.2012.godine;

Planinski masiv: Bjelasica;

Vrh: Troglava 2072 i Zekova glava 2117 m;

Visinska razlika: 650 m;

Vrijeme uspona: 3h i 30 min;

Vremenske prilike: pretežno oblobčno,  mećava i jak vjetar;

Visina sniježnog pokrivača: do 140 cm;

Učesnici: Radisav Rakočević  i Dragan Bulatović;

 Velika prednost Bjelasice je  i to što  ako vas na usponu, bez tehničkih uređaja za navigaciju, zadese i najteži  vremenski  uslovi, “nećete biti  izgubljeni” jer na koju god stranu, voljno ili nevoljno, da okrenete relativno brzo ćete stići do nekog naseljenog mjesta. Postoji veliki broj mogućih zimskih uspona na bjelasičke vrhove koji mogu počinjati i završavati sa iste tačke ili povezivati dva mjesta  na različitim stranama planine.  Jednostavno, rečeno Bjelasica je idealno mjesto gdje se možemo pripremati za predstojeću ekspediciju na Aljasku.

 Iz Kolašina smo se prebacili atobusom koji vozi radnike do skijališta Jezerine  gdje smo stigli  u 8,30 h i odmah  nastavili  na krpljama  prema katunu Vranjak. Planirali smo uspon na najviši vrh Crnu glavu 2139 m, no vremenske prilike nam nijesu dozvolile ostvarenje tog cilja, tako da smo na kraju bili prezadovoljni usponom na Troglavu 2072 m  i Zekovu glavu 2117 m.

Tragovi motornih sanki  koje su toga jutra ostavili  ljudi iz preduzeća “Kodar” dobro su nam došli jer smo bez većih teškoća i veoma brzo  stigli do Ekokatuna Vranjak. Velika drvena nadstrešnica sa stolom i klupama učinila nam se kao idealno mjesto da predahnemo i doručkujemo, međutim, velika hladnoća i veoma jak vjetar, koji nas je dočekao još na izlasku iz šume na dnu katuna, brzo su nam pokvarili ugođaj. Pojeli smo nešto na brzinu, popili  koji gutljaj “vatrene vode”  i odmah nastavli dalje uprkos jakom vjetru i slaboj vidljivosti koja u pojedinim intervalima nije bila veća od desetak metara. Na dolu iznad ekokatuna  završavali su tragovi motornih sanki jer se ekipa “Kodara” zbog lošeg vremena nije mogla probiti dalje prema Zekovoj glavi gdje su, kako nam je kasnije posada telekomunikacionog objekta objasnila, imali namjeru odraditi neku popravku na antenama. Po takvom vremenu sve i da su stigli do objekta to je bila nemoguća misija jer je repetitor (kao što se vidi na slici) bio okovan ledom. Za nas je uslijedio  uspon  uz  veoma strmu padinu Troglave, no sad su nam  umjesto krplji više odgovarale dereze koje smo nosili u rancu, ali i sama pomisao na skidanje jednih i montiranje drugih po takvoj hladnoći izgledala je pravo mučenje pa smo i  dalje  penjali  cik-cak na krpljama. Vjetar i mećava su pojačavali ali nas nije napuštala volja tako da smo brzo dobijali na visini.  Kada smo prema vlastitoj procjeni izbili na nivo kolskog puta prema Zekovj glavi, koji je bio zavijan snijegom i nije se mogao uočiti, nastavili smo dalje da traverziramo prema prevoju između Troglave i Zekove glave. Vjetar na prevoju je bio toliko jak da smo se sa puno muke održavali na nogama. Sa prevoja do vrha peli smo direktno uz strmu zaleđenu padinu sa koje je vjetar oduvao snijeg. Tu smo odlučili da odustanemo od uspona na Crnu glavu pa smo imali vremena da svratimo u objekat Radio difuznog centra  gdje nas je tradicionalno ljubazno osoblje lijepo primilo i počastilo čajem i rakijom.  U povratku smo popeli i najviši vrh Troglave. 

                                              dr Dragan Bulatović

 

 

 

Оставите одговор