Bjelasički maraton (23.03.2013.)

aIdeja za Bjelasički maraton mi se javila prošle godine, tokom priprema za Denali, kada sam sa Rašom Rakočevićem dva puta  prešao preko Bjelasice. Prvi put je to bilo početkom marta od Ski centra “Jezerine” do Mojkovca, a drugi put početkom maja kada smo odradili nešto dužu turu do prevoja Krstac. Posebno sam bio zadovoljan saznanjem da je to moguće uraditi u jednom danu jer  nije mi poznato da je neko prije nas to uradio  u zimskim uslovima. Tako se javila ideja da na Bjelasici, planini ljepotici, koju inače zajedno sa Radisavom najčešće posjećujem, napravimo akciju širih razmjera za koju vjerujemo da će vremenom postati i  tradicionlna i masovna.

Dan i datum: subota, 23.03.2013.godine

Planinski masiv: Bjelasica

Vrhovi: Troglava, Zekova Glava 1117m, Crna Glava 2139

Jezera: Ursulovačko, Malo Ursulovačko, Šiško

Visinska razlika: 1300 m

Vrijeme uspona: 12 h i 30 min

Vremenske prilike: sunčano

Visina sniježnog pokrivača: do 200 Cm

Broj učesnika: 11

Vođe akcije: Radisav Rakočević i Dragan Bulatović

Ideja za Bjelasički maraton mi se javila prošle godine, tokom priprema za Denali, kada sam sa Rašom Rakočevićem dva puta  prešao preko Bjelasice. Prvi put je to bilo početkom marta od Ski centra “Jezerine” do Mojkovca, a drugi put početkom maja kada smo odradili nešto dužu turu do prevoja Krstac. Posebno sam bio zadovoljan saznanjem da je to moguće uraditi u jednom danu jer  nije mi poznato da je neko prije nas to uradio  u zimskim uslovima. Tako se javila ideja da na Bjelasici, planini ljepotici, koju inače zajedno sa Radisavom najčešće posjećujem, napravimo akciju širih razmjera za koju vjerujemo da će vremenom postati i  tradicionlna i masovna.

Odlučili smo se da ove godine to bude  pilot projekat, a da odmah krenemo sa pripremama za sledeću godinu kada ćemo organizovati prvi crnogorski zimski maraton u dvije kategorije u hodnju na krpljama i na turno skijama. Vjerujemo da će ovakva manifestacija značajno doprinijeti promociji i daljoj afirmaciji zimskog planinarenja i turno skijanja u Crnoj Gori i boljem i bržem oslobađanju turističkih potencijala Bjelasice. U skladu sa tim očekujemo podršku Nacionalne turističke organizacije, lokalnih samouprava, turističkih organizacija Kolašin i Mojkovac, privrednih subjekata i drugih zainteresovanih.

untitledcKako je u pitanju maratonska i iscrpljujuća tura okupljanje smo zakazali u  subotu  ujutru u 5 i 30 na donjem trgu u Kolašinu. Zahvaljujući Rašovom angažovanju i razumijevanju direktora Onovne škole “Risto Manojlović” iz Kolašina na trgu nas je već čekao vozač Zoran Rakočević  sa školskim kombijem. Kad sam stigao tu  su još bili i naši članovi  Radisav, Duško, Đaja i Marija kao i  Maja Skender iz Beograda (“Visokogorci Srbije”), uskoro stižu i naši iz  Podgorice Milena, Boris i Zoran Prljević.  Ivan i  Zoran iz Tivta su malo kasnili, ali nije ni čudo jer 140 km od Tivta do Kolašina zbog uslova na crnogorkim drumovima, ipak  predstavlja dugu vožnju.  Ekipa dobra, orna za predstojeći pohod, pa se odmah pakujemo  u kombi i krećemo prema skijalištu na Jezerinama koje se nalazi na visini od 1450 m. U 6 i 15 već smo spremni za pokret, Boris, Prljos i Maja Skender na turno skijama a mi ostali bi trebali ići na krpljama, no kako imamo tragove motornih sanki do katuna Vranjak odlažemo njhovu upotrebu za kasnije. Kod eko katuna pravimo uobičajenu kratku  pauzu za vodu, rakiju, slatkiše i šta već ko preferira, pa nastavljamo dalje. Na Velikom dolu zastajemo jer  slijedi   uspon  uz  strmu padinu Troglave, snijeg je tvrd pa je dalje  kretanje bez dereza rizično. Međutim, ispostavilo se da svi nemaju dereze, pa su neki vrlo ekspniranu padinu direktno  popeli na krpljama a neki čak i bez njih. Moram priznati da sam brinuo za njih jer iako se padina završava ravnim dolom eventualni pad sa krpljama na nogama mogao bi imati teške i neprijatne posledice. Za to vrijeme skijaši su traverzirali desno iznad planinarskog doma povrh same  šume, jer je ovakvu padinu nemoguće direktno savladati na skijama.  

untitledyNapredujemo brzo, što se dalje penjemo snijega je  sve  više, izlazimo grebenom na vrh Troglave (2072 m) i zadovoljno konstatujemo kako je pravo iznenađenje što  vjetar nije jak  jer, gotovo uvijek, bilo zimi ili ljeti, ovdje duva jako. Poslije slikanja na vrhu spuštamo se malo niže i pravimo pauzu za doručak. Milena i Boris malo kasne za ostatkom ekipe, ali imamo vremena, tek je 9 sati, a snijeg neočekivano dobar za hodanje. Nakon pauze, lagano traverziramo na prevoj između Troglave i Zekove glave a onda direktno do repetitora. Sunce već jako prži, dok sa Rašom čekam da prisignu ostali, odlazim do ulaznih vrata  objekta Radio difuznog centra da se javim posadi koja nas uvijek lijepo dočeka. Vrata su otvorena, viknuh glasno nekoliko puta: Ima li koga?!  Međutim, niko se ne pojavi, a meni bijaše muka da skidam dereze i ulazim unutra pa   se vratih do Raša da sačekamo ostatak ekipe. Spuštanje sa Zekove glave na prevoj iznad Pešića jezera opet ide preko jedne jako strme zaleđene  padine  pa smo se mi sa derezama trudili da napravimo stopnike i olakšamo spuštanje ostatku ekipe.

U 11 sati već smo bili na najvišem vrhu Bjelasice – Crnoj glavi 2139 m. Zahvaljujući  lijepom vremenu i dobrom snijegu, čini mi se da nikad, ni u ljetnjim mjesecima, nijesmo lakše i brže  stigli na ovaj vrh,  tako da toga dana uopšte nijesam koristio krplje. Iako sada uglavnom slijedi spuštanje, predstoji nam duži dio puta pa ovdje pravimo  pauzu da se svi prikupimo, malo odmorimo  i uživamo u bistrim planinskim vidicima.  Prljos, Boris i Milena su odlučili da ne penju Crnu glavu i   malo skrate put, pa su se sa jednog prevoja spustili direktno na  Ševare  pored jezera Blatina (1776 m),  dok smo se mi sa vrha spustili iznad velikog Ursulovačkog jezera (1902 m) i ponovo  sastali sa njima. Odavde smo nastavili lijepom stazom kroz šumu do katuna Livadice, nakon čega je uslijedio kratak ali naporan uspon kroz bukovu šumu do jezera Ševarine.  Od  Ševarineuntitled staza nastavlja preko pitomih brežuljaka katuna Šiška do samog Šiškog jezera (1660 m) gdje smo stigli u 13 sati. Jezero, naravno, prekriveno debelim slojem snijega kao i sva ostala u ovo doba godine, a pored njega table sa  njegovim imenom. Tabla na sreću još stoji tu, dok se ne nađe neko kome će valjati za nešto drugo i “promijeni joj namjenu”  kao  što je slučaj  sa stubićem i  smjerokazima  za vrhunsku biciklističku stazu TT3, koji su  nekada ovdje bili, a sada ih  kao i na još nekim  mjestima  duž rute nema. Poslije kraće pauze nastavljamo preko Šiškog sedla (1705 m) odakle se kroz šumu spuštamo na Jelinu Katuninu (1620 m) i dalje na katun Vragodo (1453 m). Nakon katuna Vragodo uslijedilo je dugo pješačenje, sa blagim usponima i padovima, cestom koja najprije vodi kroz šumu, pored potoka, a potom preko livada i katuna Sjenokosi do lijepog katuna i izvora  sa hladnom planinskom vodom u šumarku, blizu raskrsnice za planinarski dom Džambas. Iznenadilo me je to što je snijega u ovom dijelu jako malo iako ga je na planini više nego prošle godine.  Bilo je već 16 sati,  pa smo odlučili  da se prikupimo kod izvora i vidimo kuda dalje.

untitledvbSledeća raskrsnica nam je pružala dvije mogućnosti, prva je bila prema prvobitnom planu i 5-6 km duža, preko Mjedenog Guvna i Bojne Njive do prevoja Krstac, dok je druga bila kraća i podrazumijevala je direktno spuštanje u Mojkovac preko rudnika Brskovo i naselja Rudnica.   Međutim, kako je naše prikupljanje trajalo sat i po vremena dok su pristigli Boris i Milena odlučili smo se za kraću varijantu. Tek tada sam shvatio da je Boris krenuo na turu u cipelama za alpsko skijanje, tako da mi je bilo nevjerovatno kako uopšte hoda jer poslednjih par kilometara snijega po putu gotovo i da nije bilo. Meni je u takvim  cipelama uvijek  bolno  hodati i stotinak metara od parkinga do skijališta, a njemu svaka čast. Sa prvim mrakom spuštamo se u Rudnicu i žurimo da što prije stignemo do 3 km udaljenog Mojkovca, kako bi po dobrom planinarskom običaju  žeđ ugasili hladnim pivom. Na par stotina metara prije tog cilja sreo nas je naš kombi koga smo poslali da pokupi one koji su išli iza nas, dok smo mi požurili do obližnje prodavnice.

I na kraju da rezimiramo: Na putu od Ski centra “Kolašin 1450” do Mojkovca preko najviših bjelasičkih vrhova Troglava, Zekova i Crna glava prevalili smo  35 kilometara dug put i pritom savladali 1300 m visinske razlike. Za sve to nam je trebalo dvanaest i po sati.

Vidimo se na  Bjelasičkom maratonu naredne godine vjerujemo u mnogo većem broju.                                                                                                         

Izvještaj napisao: dr Dragan Bulatović

Fotografije: Boris Čelebić i Dušan Bošković

 

Оставите одговор