Buručkovac 2094m (10.06.2017.)

Buručkovac je najviši vrh masiva Veliki Treskavac i kompletne Pivske planine. Nalazi se između kanjona Komarnice sa južne i masiva Durmitora sa sjeverne strane. Kordinate ovog vrha su: Latitude: 43°4’7″ Longitude: 18°57’37“. Iako je u pitanju vrh koji je impozantan vidikovac nije česta meta planinarskih klubova. Zato i nema izvještaja sa uspona na Buručkovac. Ovaj vrh nije opisan ni u vodičima za planinare. Ovo je priča kojom želim da, makar malo, promijenim to stanje. Priča ne samo o Buručkovcu i jednom planinarskom pohodu. Nego i o planini kao duhovnom pribježištu, načinu života i ljudima koji je poštuju do pobožnosti…

Datum: 10. jun 2017.;
Planina: Pivska planina – Veliki Treskavac;
Vrh: Buručkovac 2094 mnv;
Učesnici: Jelena Radović, Tanja Pavličić, Vera Lalatović, Veso Lalatović i Milan Radović;

Cilj našeg jednodnevnog planinarskog izazova ovog puta je bio Buručkovac, vrh koji se nepravedno rijetko penje i sa koga nema puno planinarskih izvještaja. Zašto je to tako, ne znam, iako je vrh dobro pristupačan i može se penjati sa dvije pozicije: sa pivske strane iz sela Dubljevići i sa durmitorske strane od Dobrog dola.

Iz Podgorice krećemo u 6 h. Neke prognoze su najavljivele u tom regionu moguću kišu u popodnevnim časovima, ali nismo htjeli da remetimo plan. Idemo, pa šta Bog da… U Nikšić svraćamo da dopunimo zalihe hrane za nas i auto i nastavljamo prema Plužinama. U selu Rudinice odvajamo se desno sa magistralnog puta i nastavljamo dalje prema obližnjem kanjonu Komarnice. Prolazimo pored etno sela Izlazak smještenog na samoj ivici kanjona sa fantastičnim pogledom. Ovdje je prva stanica na kojoj morate zastati i razgoračenih očiju i bez riječi uživati u pogledu, u nestvarnim zelenim nijansama šume, kanjona, vode duboko ispod vas, planine sa druge strane obale… Već decenijama nema više žive i plahovite Pive u kanjonu, zajažena je vještačkim jezerom koje stiže i do ovih daljina, 40 km od velike brane, ali ljepota ovog kraja je nestvarna i sa zelenom vodom mirnog jezera koje, ovdje, ipak izgleda kao malo šira rijeka. Od ovdašnjih ljudi čućete da je ovo “prirodno” jezero. Prirodno, jer ovdje je priroda pobijedila vještačke i ljudske potrebe i sačuvala svu svoju ljepotu. A samo mjesto “Izlazak” nosi vjekovnu tradiciju i ime koje su gorštaci dali ovom mjestu izlazeći iz kanjona u Rudinice, sretajući se sa suncem i drugim ljudima… Jer, rijeke ne razdvajaju već svojim obalama spajaju ljude i vremena, jer rijeke su krvotok života…

Sa nadmorske visine od oko 1000 m na kojoj se nalaze Rudinice spuštamo se asfaltnim putem (uskim ali u dobrom stanju) na samu obalu jezera i preko mosta prelazimo na drugu stranu. Nivo jezera je prilično opao, to malo ruži ambijent, ali ne smeta nekolicini upornih ribolovaca koji su na ovom mjestu pronašli svoj čarobni kutak za mir, uživanje i strast koju nosi ribolovački nerv. Odatle put nastavlja uzbrdo, drugom obalom, prema širokoj površi Pivske planine omeđene rijekama Komarnicom, Pivom, Tarom i Sušicom. Čaroban prostor, Bogom dan za razne vrste aktivnosti u prirodi, za planinski turizam, još uvjek je samo veliki potencijal. Neko se, nedavno, sjetio i ovaj prostor proglasio Parkom prirode i to je prvi korak i nada da će ove nestvarne ljepote stići na turističke astale svijeta…

Stižemo na drugu stranu, drugu obalu, drugu ivicu i drugi prostor. A sve je ovdje jedno i zajedno, sve je dio mašte i stvarnosti, ljepote i surovosti, sve je ovo prostor velikih širina i u pogledu i u duši gorštaka koji vjekovima opstaju u surovim uslovima noseći u sebi neki poseban duh plemenitosti i nadaleko poznate inteligencije. Raselila se Piva, ljudi su ovim duhom oplemenili mnoge krajeve i gradove po svijetu, ali još uvijek možete sresti ponekog gorštaka i u njegovom narečju, govoru, u njegovom pokretu, odmjerenom riječju i nadaleko poznatom gostoprimstvu, prepoznati da je ovdje nekada bujao život i da je ovo kraj posebne energije i životnosti. Priroda i stapanje sa njom su učinili da to bude tako i da veliki broj ljudi sa ovih prostora dostigne zvjezdane visine intelektualnih, obrazovnih i naučnih dometa. Toliko da bi Piva mogla da osnuje sopstvenu Akademiju nauka koja bi stala rame uz rame sa najvećim svjetskim naučnim institucijama. Možda će neko pomisliti da sam pretenciozan jer sam i sam Pivljanin, ali to je tako i nikako drugačije…

Prvi susret sa selom Borkovići govori nam da je i ovdje ljudskom akcijom ublažena surovost i da je život i na planinama moguć uz sve benefite koje koriste ljudi u velikim naseobinama. Uz jedan, veliki i nemjerljiv, koji ne mogu konzumirati ovi drugi. A to je život u saglasju sa prirodom i uživanje u ljepoti i tišini koje krijepe duh i tijelo. Savremeni automobili ispred kuća, poljoprivredne mašine, asfalt, nove kuće i vikendice, slika koja daje nadu. Neke druge, poput starih zatvorenih i zatravljenih kuća izazivaju sjetu i tugu i svjedoče o jednom procesu i apsurdu civilizacije. Kontrast je prisutan samo u tom doživljaju, pogled na okolna uzvišenja i udaljene moćne visove Bioča vraćaju vas u ravnotežu, u svojevrsnu nirvanu duha i tijela sa željom da to traje vječno…

Jedan žitelj Borkovića nam savjetuje da je najbolje da odemo do obližnjeg sela Dubljevići i odatle krenemo sa usponom jer je to najpovoljnija pozicija. Od cijele ekipe Tanja je jedina bila na Buručkovcu, ali ni ona nije potpuno sigurna u samu poziciju sa koje se kreće na uspon. Stižemo u selo Dubljevići koje je na nadmorskoj visini od 1300 m, ostavljamo auto u dvorištu jednog od Dubljevića koji je obnovio kuću i svakog vikenda dolazi iz Nikšića sa porodicom na svoje ognjište. Na insistiranje da svratimo, obećavamo mu da ćemo po povratku, sad nam slijedi ono zbog čega smo došli. Krećemo tačno u 9 h. Vedro je i toplo, blagi povjetarac samo doprinosi osjećaju ugodnosti. Svi uslovi za uživanje su tu.

Ne postoji utabana niti obilježena staza prema Velikom Treskavcu i Buručkovcu kao najvećem vrhu, ali, i kada ste prvi put ovdje, nije veliki problem pronaći najkraću rutu. Treba samo pratiti prirodnu konfiguraciju i krenuti u dobrom pravcu. Naravno, uslov je da je dobro vrijeme i dobra vidljivost.

Konstantno se blago penjemo u pravcu jugo-istok, stočarskim stazama prema Dubljevića katunima. Prolazimo pored žičanih ograda, tzv čobanica kojom su opasani dolovi i velike travnate površi na kojima mirno pasu krda goveda. Posebna i neobična slika su dugački kameni zidovi nastajali vjekovima od kamenja koje su ljudi vadili pretvarajući ove površine u livade za košenje. Slika koja svjedoči da je ljudska energija bezgranična i da su gorštaci neuništivi. Konstatujemo da odavno nismo, u nekom kraju, vidjeli više goveda. A sreli smo i nekoliko buljuka ovaca i koza. Ova široka površ je Bogom dana za stočarstvo. Zatalasane površi, dolovi i brda, sve je obraslo sočnom travom prepunom raznobojnog cvijeća. Opojni mirisi nadražuju čulo mirisa a ljekovite trave koje prepoznajemo na svakom koraku mame nas da zastanemo i naberemo čajeve koji su dobri za ovo, za ono, za svaku boljku i za preventivu. Nemamo vremena, daleko je Buručkovac, u povraku ćemo…

Kroz Dolove se penjemo na široki prevoj između Lisičije glave i Vodenih vrhova, i odatle pogled, po prvi put, puca na široka pleća Velikog Treskavca. Više vrhova izgledaju, iz ove perspektive, jednake visine. Jedan od njih je, ipak, nešto viši. Jedan od njih je Buručkovac, naš današnji cilj. U selu, kada su čuli za našu namjeru prokomentarisali su: “daleko je Buručkovac”. I jeste daleko, i nije daleko, Jer strast za pogledom i energijom koju pozajmljujemo od planina pobjeđuje sve daljine i sve visine. I prepreke do njih…

Spuštamo se lagano u svojevrsnu ogromnu karlicu prepunu dolina i blagih, zatalasanih brežuljaka i brda. Kako se približavamo Treskavcu, tako se i geologija terena mijenja. Posebno kada smo krenuli uz padine samog masiva. Sada je sve u kamenjaru i busenju. Velika kraška površina zeleno-sive boje odudara od ambijenta kroz koji smo prošli ranije. Odlučujemo da krenemo prema Malom Treskavcu, što prije se domognemo grebena i dalje nastavimo grebenom do Buručkovca. Iako nema staze već je sami pronalazimo, prateći prirodne linije terena, i uz to moramo biti oprezni na svakom koraku, brzo dobijamo na visini. Ubrzo smo iskočili na greben na kome nas dočekuje fascinantan pogled na Durmitor. Nemamo previše vremena za uživanje u pogledu, ostavljamo to za Buručkovac. Masiv je prilično dugačak a nismo sigurni koji je od narednih vrhova najviši. To, uvijek, iz različitog ugla izgleda drugačije i optičke varke su nešto na šta smo u planini navikli.

Stižemo na vrh koji smo iz podnožja okarakterisali kao najviši. Na njemu je mala gomilica kamenja, ali u nastavku vidimo vrh koji je očigledno viši. Nismo razočarani što moramo dalje jer gubici visine koje imamo prelazeći sa vrha na vrh nisu veliki i brzo ih neutrališemo. Polako se navlače oblaci negdje sa zapada i kače na durmitorske nebovide, ali nas to ne zabrinjava jer ne želimo da nam uživanje u novom planinskom ambijentu išta pokvari.

U 12,10 h, nakon nešto više od 3 sata konstantnog hoda, bez pauza, stižemo na Buručkovac. To je krajnji vrh u nizu Velikog Treskavca, ili prvi ako se penje iz Dobrog dola sa Durmitora. Pogled je fascinantan, i odmah konstatujemo da je Buručkovac idealan vidikovac. Iza nas su Golija, Ružica i Ledenice. Lijevo su Lebršnik, Bioč sa Velikim Vitlom i Maglić, desno Moračke planine, Torna i Sinjajevina. Ali, pogled nam je prikovan za Durmitor koji je ispred nas u punoj snazi i veličini. Prvi red, Ružica, Lojanik i moćne Boljske grede, duboko ispod gusta šuma Dragišnice. Kroz procijep između Lojanika i Boljskih detektujemo Sedlenu gredu. A iza, sledeći i najviši masiv. Počev od Prutaša, preko Bobotovog kuka, Mininog bogaza, preko Bandijerne i Miloševog toka do Šljemena. Nevjerovatno, ali istinito: prvi put sam na ovom vrhu. Obišao sam mnoge planine svijeta, gledao svijet sa nekih od njegovih najviših vrhova, ali po prvi put svoju rodnu Pivsku planinu gledam sa njenog najvišeg vrha. I uživam. Naravno, i svi u ekipi. Preko ovog vrha i cijelog grebena Treskavca prelazi granica Nacionalnog parka Durmitor. To je samo administrativna stvar jer granice ljepote ovdje ne postoje. Sve je čarobno i nestvarno, i tamo prema Durmitoru, i tamo prema Bioču, i ovamo prema Komarnici, i ovdje gdje sjedimo i napajamo se vječnom energijom planine. Majke… Upisujemo se u knjigu uspona koju su planinari postavili prije desetak godina i konstatujemo da ovdje više izlaze mještani okolnih sela, Borkovići, Dubljevići, Bezuje, Dubrovsko, nego sami planinari…

Uživamo i u silasku, posebno što smo na tom putu sreli i divlje životinje koje udahnjuju život planini. Namjerno neću da kažem koje, mada, nadam se, ovaj izvještaj neće čitati lovci…

Ne vraćamo se istim putem već se sa vrha spuštamo direktno niz padinu, prirodnim amfiteatrom prema uvali koja nas dalje vodi, polukružno ispod cijelog masiva Treskavca koji smo, u dolasku, prešli grebenom. Procjenjujemo da je brzina nadolazećeg fronrta oblaka takva da nas neće uhvatiti kiša tako da malo vremena provodimo i berući nevjerovatno ljekoviti virak i hajdučku travu…

Kažu da je sreća značajan faktor kada je penjanje na planinu u pitanju. Ja bih dodao, uostalom, kao i u životu. Taman što smo stigli, presvukli se i popakovali, kreće pljusak. Svraćamo, kako smo i obećali kod domaćina Radana Dubljevića i njegove porodice na kafu i domaću šljivu. Tu su i dvojica starijih rođaka, otvara se priča, kao u stara dobra vremena, uvijek kada u selo bane putnik namjernik. Našla se i maza od skorupa za Tanju, čuvenog pivskog skorupa kome nema ravnog u svijetu. Kroz priču stižemo i do Bojana Dubljevića, čija je kuća odmah tu do Radanove, jednog od najboljih evropskih košarkaša i koji je, nedavno, u finalnoj seriji srušio moćni Real i kao MVP finala postao šampion Španije sa Valensijom. Odavde je i Jelena Dubljević, reprezentativka, koja nastupa u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta. Ako ovoj sposrtskoj priči dodamo i Bogdana Bogdanovića, takođe sa Pivske planine, iz Pišča, onda slobodno možemo konstatovati da su Pivljani talentovani, osim nauke sa početka priče, i za sport, posebno košarku.

Pozdravljamo se sa domaćinima uz želju da prelijepe i vaspitane djevojčice koje treniraju košarku u Nikšiću nastave stazama svojih rođaka i prestignu njihovu slavu…

U “Izlasku” svraćamo na pivo, to je stari dobri običaj visokogorske ekipe… Srećemo planinarske prijatelje, pa se tu otvorila još jedna priča o stazama, planovima, sledećim usponima. Jer, novi vidici su sve ono što očekujemo od života. A za to su nam dovoljne udobne gojzerice, solidan ranac i golf dvojka. Ako se može i nešto više, Bogu je hvala. Ko ne vjeruje, neka i dalje svoje dane troši u kafanama, kladionicama i kockarnicama. Mi ćemo, kao i do sad, sa visa na vis, sa planine na planinu, sa vrha na vrh, iz priče u priču… Uz poneko pivo.

Zato, do sledeće planine i priče, ostajte zdravi i uz brdo brzi…

Milan Radović

Buručkovac 10.06.2017.

Оставите одговор