Category: Izvještaji

KARANFILI 6. septembar 2020.

Datum:   06.09.2020.

Planina:  Prokletije

Vrh:         Karanfili; Sjeverni vrh 2460 mnv i Veliki vrh 2490mnv

Učesnici: Rina Štrajn (PD Sniježnica) ,Jelena Čvorović (PK Visokogorci Crne Gore)

Na uspon iz Grbaje, krećemo oko 9 i 30. Možda malo kasno za uspon na Karanfile, ali ispijanje prve, jutarnje kafe sa pogledom, ispred doma Radničkog je poseban gušt. To znaju samo privilegovani.

Red šume, red sipara. Stijena. Malo opreza, više kondicije i za nekih 3 i po sata ste na vrhu. A, gore? Spektakl. Nema čega nema. Lijevo Ropojana, Rosni vrh, centralno mjesto zauzima Maja Bojs, iza koga izbija najviši vrh masiva, Jezerce. Na drugoj strani Popadija, Talijanka, Trojan, a ispred nas, sada već popularni vrhovi Fortit, Dževahirit, Zastanit, Vojušit. Nastavljamo cijelim grebenom do Velikog vrha i još jednog u produžetku.

Odmaramo uz pivo koje nema cijenu.

Vraćamo se do Sjevernog istim putem i spuštamo do Krošnjinog prolaza i dalje do Pečurke, gdje odlučujemo da probamo naći stazu do Očnjaka. Uočavamo stazu koja nas vodi do Šupljih Vrata, mjesta gdje jedna stijena ljubi drugu. Iako je prolaz obezbijeđen sajlom, penjanje kroz ovaj dio zahtijeva dodatni oprez, jer je teren krušljiv i lako se kamenje odvaja.

Po prelasku Šupljih Vrata, nismo mogli da uočimo stazu koja bi nas vodila prema Očnjaku. Odlučujemo da kredemo desnom stranom, jer nam trek i pokazuje da smo možemo tim putem. Dobro utabanom stazom stižemo u podnožju Očnjaka, na nekih 1800 mnv. Kako je već bilo prošlo 18h, ostavljamo crnogorski Matterhorn za naredni vikend, i nastavljamo se spuštati prema dolini.

Povratak u Grbaju, opasanu oštrim planinskim vrhovima, podari nam zasluženi odmor sa prijateljima. Ispred doma. Pored vatre. Uz muziku i pivo.

P.S. kada je Bog stvorio planinu, sigurno je mislio na čovjeka, da mu život učini ljepšim.

 

Jelena Čvorović

Obilježen jedanaesti rođendan kluba

U periodu od 11.-16. septembra 2020. godine, na lokaciji planinarskog doma podno Maganika, na katunu Đatlo obilježen je dan osnivanja našeg kluba “Visokogorci Crne Gore”.

Sve planirane aktivnosti su više nego uspješno realizovane počevši okupljanja u posljepodnevnim satima u petak 11.09. do više uspona na vrhove Maganika od strane planinara iz više planinarskih klubova iz Crne Gore  i regiona.

 

 

 

U subotu 12.09.  prva grupa  pod vodstvom Aleksandara Đajića zajedno sa Batom Radulovićem, Ivom Verigo, Violetom Marković, Jelenom Radović, Ivom Perčin i Brano Baltić uspeli su se na Trešteni vrh sa sjeverne stane feratom koja je prethodnih mjeseci uređena i obezbjeđena sajlama i gdje su postavili meomorijalnu ploču našem dargom Milanu. Ovaj smjer ka Treštenom vrhu nazvan je „Milanova staza“.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Druga grupa od  11 planinara iz više klubova popela je Međeđi vrh (2139mnv) pod vodstvom Dragana Bulatovića.

 

Po povratku grupa sa uspona na Trešeteni i Međeđi vrh u večernjim satima održan je rok koncert muzičkog projekta u prirodi “Wider Horizons”. Ivan Savić pokretač ovog muzičkog projekta je u nadahnutom govoru podsjetio prisutne da je i ovo bila davna želja našeg preminulog druga.

Uživanje uz fantastični rok bend  trajalo je  od ranih večernhih sati do oko dva sata poslje ponoći.

“Wider Horizons” je svim učesnicima okupljanja ali i stanovnicima obližnjih katuna, koji su nam se pridružili, pružio nezaboravni muzički performas i druženje.

 

Nedelja 13.09. je bio dan predviđen za uspone i druženja po vlastititim željama. Ekipa planinara iz Novog Sada je ponovila uspon na Međeđi vrh.

U popodnevnim satima većina se razišla varćajući se svojim obavezama, a mala grupa je ostala do srijede zajedno sa Đajom.

Ova mala ali odabrana ekipa je u ponedeljak odradila turu na Razbijenu Jelu, a u utorak ponovila uspon na Trešteni vrh istom rutom.

 

Popuštanje mjera

Jedva  dočekavši popuštanje zaštitnih mjera Instituta za javno zdravlje Crne Gore,  prve dane iskoristili smo da uredimo naš mali prostor na Đatlu i učinimo ga ambijentalnijim i da zadamo smjernice za izgled budućeg planinarskog doma.

Učestvovala je mala ali odabrana ekipa, a na žalost veća nije mogla biti zbog još važećih zdravstvenih mjera. Ipak uklopili smo se i završili zamišljeni posao.

U nadi da će ove zaštitne mjere biti ubrzo potpuno ukinute i da ćemo se ponovo družiti u ovom ljiepom ambijentu podno Maganika, želimo da naše zadovoljstvo sa urađenim radovima podijelimo sa vama donosimo vam malu foto galeriju.

 

 

SINJAVINSKI MARATON Kolašin – Žabljak

Datum: 22. februar 2020. godine

Planina: Sinjajevina – od Vratla do Provalija na Vrtoč polju

Savladana visinska razlika u usponu: 750 m

Ukupna distanca: 32,5 km

Učesnici: Ukupno oko 70 učesika od kojih 7 žena

Učesnici iz kluba: Violeta Marković (krplje), Jelena Petković (krplje), Duško Bošković (turno), Radisav Rakočević (krplje – najstariji učesnik)

 

Rezultati:            

Nordijske skije:

  1. Boban Brković i Željko Rondović
  2. Božidar Kovijanić
  3. Dragutin Vuković (VCG)

Turno skije:

  1. Lazar Badanjac
  2. Miljko Bulajić
  3. Boris Čelebić

Krplje (M):

  1. Branislav Baltić
  2. Slavko Mrdak
  3. Aleksandar Puletić

Krplje (Ž):

  1. Miluša Bošković
  2. Biljana Medenica, Violeta Marković i Jelena Petković

 

“Niko ne zna šta su muke teške dok zimi ne pređe Sinjajevinu peške”, ne baš ohrabrujuća narodna umotvorina koje se neko priseti dok se vojnim kamionima “dajcovima“ vozimo od Kolašina, preko Lipova ka Vratlu gde se nalazi i početna tačka današnjeg marša preko crnogorskog Tibeta.

Zbog leda na putu iz kamiona izlazimo nekih 1,300 m od starta, do kog stižemo ubrzanim korakom, taman da se zagrejemo jer nam je dobrodošlicu na planinu pre svih poželeo severni vetar koji čini da se realnih -5 oseća kao -15 stepeni i da svaki minut čekanja izgleda kao večnost, istina topli čaj koji je u šatoru pripremila Vojska CG malo pomogne.

Nakon oglašavanje starta, nas tri (Biljana, Violeta i ja) krećemo istovremeno i donosimo odluku ženske solidarnosti da se držimo zajedno i tako ostvarimo današnji cilj – prelazak Sinjajevine. Prva dva sata prolaze mučno, smrznuti prsti na rukama i nogama se vraćaju u život jedan po jedan, sever ne posustaje, ali ne posustajemo ni mi, držimo ravnomeran tempo, smenjujući se u vođstvu.

Sa oznakom pređenih prvih 8km dolazi smirivanje vetra i promaljanje sunca tako da konačno naše muke, a svaka je imala svoju, postaju slatke – nepregledna zatalasana snežna pustoš budi one stare motive i razloge zbog kojih smo baš ovde danas.

Kilometri prolaze, bez pogledivanja na sat i merače, nepogrešiv je osećaj gde smo, a oznaka pređenih 16km to potvrđuje kao i Kaleza koji reče da nam je prosečna brzina oko 4km na sat.

Čudo je podrška, retki su bili oni koji nam ne upute reči ohrabrenja, ponude vodu, elektrolite i nešto slatko (jafu 😊), i priupitaju treba li nam pomoć, naravno posebno pripadnici Crvenog Krsta koji su učesnike obilazili celom dužinom staze i one sa neizdrživim problemima preuzimali na sanke. Srećom, naši problemi su bili izdrživi.

A čudo je i Durtmitor, zapravo pogled na njega koji se otvori pri izlazu iz Kričačkog polja, te kilometre i ne osećamo, čak i ubrzavamo ne skidajući osmeh sa lica.

Prolazak pored oznake 24km već nas uvodi u entuzijazam cilja, međitim, kako odmiču kilometri, proračun se ne poklapa, em su sami po sebi ti poslednji kilometri uvek duži em je organizator priredio iznenađenje, umesto 30km, staza je 32,5 km, da znam ovde bih napisala dužinu tačno u metar jer sam svaki dobro zapamtila u iščekivanju. Svakako su takvi momenti u planini oni koji zapravo najviše jačaju psihu i testiraju volju.

Kroz cilj ulazimo zajedno, istim korakom, pevajući tradicionalno Tekla vide na valove, oj javor zelen bore, jer planina je tu da pronađe ono najbolje u nama, solidarnost, drugarstvo, timski duh… tu je da podelimo muku i sreću.

Autobusima dolazimo do Žabljaka, pa nakon sanacija rana, na zajedničku večeru i druženje.

Sjajan dan u planini, organizatorima zahvaljujemo na svemu i vidimo se naredne godine – uz uverenje da ćemo svi biti bolji!

 

Jelena Petković

 

OČI PUNE SUNCA I SRCE PUNO PLANINE

VELIKI ZEBALAC (2.129 mnv)

Datum:​​​​​09. februar 2020. Godine

Planina:​​​​Moračke planine, planina Lola

Vrh:​​​​​Veliki Zebalac 2,129 mnv

Savladana visinska razlika u usponu: ​707m

Ukupna distanca: ​​​14km

Učesnici: ​Jelena Čvorović, Jelena Petković i Brano Šćekić (Visokogorci CG) zajedno za još četiri člana sjajne ekipe tog dana: Vera Lalatović, Dragana, Pedja i Nenad.

Vremenska prognoza kaže da je ispred nas jedan savršen februarski sunčan dan, poletni krećemo nešto pre 8 iz Podgorice pa laganom vožnjom preko Mioske, Gornje Morače i Semolja stižemo do puta ka katunima gde i ostavljamo auta zbog leda i snega, pa se dalje upućujemo ka današnjem cilju. Nakon kraćeg hoda kroz listopadnu šumu izlazimo na čistinu, širok brisani prostor planine Lole sa njenim vrhovima koji nas dočekuju, a među kojima se prvo vide Lijevno i Mali Zebalac. Ubrzo se zaista nalazimo u divljini, tišini, pustoši koja oplemenjuje dušu mnogo više od subotnje gužve po gradskim lokalima, ali to znaju samo oni koji se ovamo upute bez oklevanja ustajući na prvi zvuk subotnjeg ili nedeljnog alarma. Pored donjih katuna, pa polako prečeći padinu Lijevna, gde već stavljamo dereze jer je sneg mestimice zaleđen, nastavljamo ka gornjim katunima gde nas pored napušenog golfa dvojke dočekuje dosta više snega kao i sjajan pogled na Veliki Zebalac. Vera nepogrešivo pronalazi najbolji put koji u koloni pratimo povremeno se osvrućući na Durmitor čiji prepoznatljiv obris svojom lepotom dominira na severo-istoku. Stizemo na prevoj između Velikog i Malog Zebalca pa sa dodatnim oprezom zbog miksa leda, snega i kamena, grebenski izlazimo na vrh. Sledi čestitanje, neizostavno fotografisanje uz poteškoće izbora najbolje pozadine i ugla jer zaista se sa vrha pruža veličanstven pogled na Javorje, Durmitor, Lijevno, Gornju Moraču, Sinjavinu, Gradišta, Tornu, Zagradac, Lastvu, Štit, Krutaš, Crveno ždrijelo, Trpezariju, Podzebalački katun, Vojnik, Mali Zebalac. Za silazak odlučujemo da idemo niz padinu direktno sa vrha procenjujući da bi grebenski silazak bio dosta rizičniji. Na prvoj zaravni pravimo pauzu za uživanje u različitm domaćim đakonijama i vinima, a odakle nastavljamo dalje tek pošto se sunce sakrije iza vrha pa u trenu osetimo da je zima ipak tu. Nastavljamo prateci sunce, uživamo u još jednoj pauzi, ovoga puta za čokoladu, zapravo samo želimo da uzmemo najviše što ovaj dan pruža. Zadovoljni, ispunjeni stižemo do početne tačke, pa uz osmehe, pesmu i priču polako nazad u novu radnu nedelju, a pre toga na zakusku kod dobrog domaćina Ivana.

Oči pune sunca, srce puno planine, više ne mogu tražiti od jednog dana.

Jelena Petković

Maganik, Međeđi Vrh 2139

Maganik “Međeđi vrh” (2139)
4.-6. januara 2020.godine

*Učesnici: Dragan Bulatović (vodič), Aleksandar Đajić, Duško Bošković, Stefan Radović, Jelena Čvorović, Ćazim Fetahović, Anđelija Đukić, čika (G)Rašo, Dragana Lekić, Marina Avramović, kuma Slavica i Violeta Marković.

*Izvještaj pripremila: Violeta Marković

*Nastavljamo sa tradicionalnim usponom “na Badnji dan” na Međeđi vrh 2139mnv .

  1. januar
    Oko podne, okupljamo se na vec dogovorenom mjestu, pakujemo se svi u dva auta, i krecemo put Maganika.
    Kad smo se približili na nekih par kilometara od smještaja, zbog lošeg puta koji je voda oštetila, morali smo dalje nastaviti pješke.
    Imali smo da pješačimo dobrih sat vremena, ali uz dobru atmosferu i duškove šale to nije bio nikakav problem.
    Uveče smo svi uživali uz sevdalinke koje nam je divnim glasom pjevušila ‘kuma’.

 

  1. januar
    U 6h počinju da zvone alarmi. Dolazi najtezi dio, ustajanje iz toplih vreća.
    Oko 8h svi smo spremni i krećemo. Plan je da dođemo do katuna Poljana u podnožju planine, i tu će Dragan odluciti kojom stazom ćemo ići do vrha. S obzirom da nije bilo dovoljno snijega za zimski smjer, krenuli smo ljetnjom stazom. Krećemo zapadnom stranom jer cilj nam je bio da izbjegnemo bar malo udare vjetra koji je počeo da duva sve jače.

Snijeg nije bio veliki, pa smo brzo izašli na greben gdje počinje prava avantura. Jak vjetar, sve je zaleđeno, snijeg provijava, prava zima.  Vjetar se bukvalno igrao sa nama, neke je čak svojom jačinom i podizao od tla. Ja nisam imala tih problema, nekoliko kg viška su mi dala prednost u tim momentima.
Hodajući grebenom do vrha sunce je uspjelo iz nekoliko navrata  da provuče svoje zrake do nas i nagradi nas pogledom na okolne vrhove. Sve je izgledalo tako magično, da u tom trenutku zaboravljam i na hladnoću i umor, živim za taj trenutak i upijam tu energiju koja je nevjerovatna. 
Za nekih tri i po sata stizemo na vrh. Zbog slabe vidljivosti i jakog vjetra nismo pravili veliku pauzu. Pravimo zajedničku fotografiju i odmah krećemo nazad.
Svi zadovoljni i srećni stizemo u topli smjestaj. Kuma je pripremila ručak. Topla čorbica nam je dobrodošla, pun pogodak.

  1. januar
    Badnji dan. Poseban osjećaj, radost… Božić je na vratima. Moj omiljeni praznik.
    Ne ranimo, vec se lagano pakujemo, uz doručak i kafu, i krećemo polako…
    Dobra ekipa, dobar uspon, super druzenje. Hvala svima! 

Durmitor se voli

Durmitor, Savin Kuk (2,313 mnv

14. decembar 2019.

Učesnici: Jelena Čvorović, Boris Čelebić, Jelena Petković (Visokogorci Crne Gore)

Izveštaj pripremila: Jelena Petković

Nije mi lako da započnem priču o našem Durmitoru. Možda zato što nisam pesnik pa se bojim da

neću na dovoljno dobar način dočarati ono što Durmitor jeste i ono što Durmitor pruža, a Durmitor je Planina, Direktor… Durmitor se voli.

Sredina decembra i jed

an, sa lakoćom dogovreni, ko zna koji po redu, odlazak na Durmitor, za mene nešto posebniji od prethodnih, jer imam toliko toga da mu poverim.

Tročlana ekipa kreće u petak popodne iz Podgorice, pa nakon pauze u Bjelopavlićima, selu Mijokusovići kod mog ujaka i tetke gde degustiramo domaće specijalitete, ja fokus poklanjajući čvarcima, nastavljamo po kiši i magli preko Glave Zete, Nikšića, Šavinka ka Žabljaku gde nas dočekuje sneg, doista nema ga koliko bi trebalo u ovo doba godine ali je to ipak sneg koji u kombinaciji sa novogodišnjom dekoracijom čini da osetimo zimsku idilu ušuškani na smeštaju uz priče koje sežu u različite periode istorije i kosmosa.

U subotu ne ranimo, već se lagano spremamo uz doručak i kafu i tek nešto posle 10 sati krećemo sa ski staze ka Durmitorskim visovima, u tom momentu zarobljenih u magli. Tako i otpočinje nepredvidiva i mistična igra magle, sunca i onog najplavljeg neba iznad Crne Gore.

Ni daška vetra, hodamo polako, sneg je težak ali imamo sreće, zapravo Boris koji ide prvi ima sreće, da su pre nas prošle motorne sanke, tako da sve do iznad kraja prve žice se ne zamaramo prćenjem već u potpunosti uživamo u svakom momentu čekajući da se sunce pojavi iz magle. Postoji nešto posebno u danima kada se iz dolje u oblacima ili magli krene ka visinama, postoji vera da tamo sunce sija, da će se vidici otvoriti. Ta vera motiviše i ohrabruje.

Početak prćenja teškog snega označava i početak prave drame kojoj nemo svedočimo, zajedno sa jednom divokozom koja na samo par

desetina metara udaljenosti relaksirano čupka travke ne obazirući se previše na nas ljude, tamo možda slučajno zalutale. Takvo ponašanje divokoze ukazuje da je, nadamo se, lov na njih smanjen ili još bolje obustavljen. Krećemo se ka prevoju a za nama hita ka gore gusta magla, vidimo da je u daljini već pokrila i vrhove Komova. Hoćemo li stići do prevoja pre nego što se i Durmitorski gorostasi sakriju? Stižemo. Durmitor daruje pogled koji leči i pogled koji se zapravo vidi srecem koje se u trenu ispuni beskonačnom količinom radosti. Velika Kalica u magli, vrhovi Šljemena izviru zajedno sa Bandijernom, Zupcima, Terzinim Bogazom, Međedom, a onda iza njih, sa čisto plavom pozadinom, Bobotov Kuk i Bezimeni Vrh. Momenat kada sve zastane i kada imam samo želju da se prekrstim i nasmešim. Kao zavesa na kraju pozorišne predstave magla se elegantno navlači, a mi nastavljamo oprezno ka vrhu.

Do vrha nam je ukupno trebalo oko tri sata. Tamo sve zatvoreno, ali ne marimo, pričekaćemo. Prvo nam se javi Bobot na kratko. Zatim počnu da se naziru vrhovi, pa zatim izrone a ispod njih ostane ono more magle. Pa se pojave i obrisi Crnog jezera, ovog puta zaista crne boje. Pa se onda pojavi duga u magli, velika, pa mala. Veličanstveno.

Posle zadržavanja od skoro jednog sata, krećemo nazad polako a stižemo brzo, kako ne znam, setismo se da je vreme relativno. Ispunjeni, zadovoljni, srećni. Povratak i ovoga puta sabira impresije i daje mislima apsolutnu slobodu. Uz druženje, večeru i bokale razgovora pripremamo se za novi dan kada je ideja krenuti zajedno sa pojačanom ekipom ka Šljemenima, gde će nas dočekati olujni vetar i led kao potvrda da je zima zaista stigla.

Jelena Petković

„Trka za Milana“ 26. Podgorički maraton

 

 

27. oktobar 2019. godine održan je 26-ti Podgorički maraton.

Ove godine učešće su uzeli mnogi članovi i prijatelji kluba i trčali „Trku za Milana“.

Trčali su: Ivan Lukovac, Brano Baltić, Slavoljub Šarić, Vera Lalatović, Violeta Marković, Dragana Lekić, Predrag Perović, Nenad Bigović, Brano Šćekić, Milena Mijatović, Olivera Božanović, Goran Vulović, Srđa Đurković i Radmila Krgović.

 

 

 

 

 

Brano Baltić je istrčao maraton sa vremenom 1:18:18. i zauzeo je 8. mjesto u generalnom plasmanu odnosno 2. mjesto od crnogorskih takmičara na polumaratonu.

 

 

 

 

Utisci Radmile Krgović:

Trka za Milana

Na poziv Brana, člana PK „Visokogorci Crne Gore“ i drugara sa planine, da napišem tekst o „Trci za Milana“ srijećem se sa sjećanjima i uspomenama na zajedničke trke, uspone, promocije, pjesme, druženja i trenutke koji ne blijede.
Dvadesetšestog oktobra ulazim u Copy Caffe Gemello i pozdravljam se sa Nenadom koji me pita: „Jesi li se prijavila za ‘Trku za Milana?’“ „Ne!“ „Šta?“ „Kad?“ I tako saznajem da se ekipa članova Planinarskog kluba Visokogorci Crne Gore, dogovorila da u sklopu 26. Podgoričkog maratona trče „Trku za Milana“. Ne razmišljam o nepripremljenosti.
Nenad mi kaže da su uradili Visokogorci majice sa Milanovim likom i da je Brano zadužen za majice pa da se njemu javim.
Zovem Brana i kažem da hoću jednu majicu za sjutrašnju trku.
Prijavila sam Trku prijateljstva na 8km. Svaka staza duža od ove bila bi nepromišljena i nerealna, s obzirom da se nijesam uopšte spremala. Svjesna da ne očekujem neki rezultat, ali da ću trku istrčati. U ovoj priči mi je rezultat važan zbog Milana. Majice sa Milanovim likom su odlično osmišljene. Samo su pamučne pa nijesu pogodne za duže trčanje u njima.

Odlazim da uzmem broj i trkački paket. Ispred kapije srijećem stariju Milanovu kćerku Anđelu.
Grlim je i ne znam šta da joj kažem. Boli, boli i kako da joj kažem riječi utjehe?
Nema ih!
Ne nalazim ih.
Rekla sam joj da sam se prijavila za „Trku za Milana“, zagrlila je roditeljski, od srca kao nekog najrođenijeg.

Ustajem u nedjelju i prijateljica Branka me prati do centra grada, gdje je nedjeljno oktobarsko jutro svježinom osunčalo Trg Nezavisnosti (nekadašnji Trg Slobode). Tu dolazi i prijateljica Vesna. Srijećem Slava, Ranku, Nenada, Ivana, Brana, Veru, Gorana i još mnogo drugara dugoprugaša i planinara. Uzbuđena sam. Adrenalin je proradio. Puno emocija na trgu. Radost zbog većine drugara koje nas veže sjećanje na Milana i sjeta što nije tu sa nama.
Pravimo zajedničku fotografiju na startu. Većina njih trči polumaraton iz Danilovgrada, nekoliko nas je trčalo trku zadovoljstva na 8km, a pojedini su trčali i maraton. Prethodnih godina su tu bili obavezno Milan i Filip, Slavo, Boris, članovi PK Visokogorci CG. Filip se u međuvremenu preselio u Ameriku, ja u Sloveniju.
Naviru sjećanja na 2018. godinu i našeg odlaska na Ultra trail Stara planina gdje smo ja, Milan, Boris i Filip trčali stazu 57km, sjećanja sa Podgoričkog maratona, polumaratona a tek ona sa planina.
Sjećanja su preuzela mjesto dojučerašnjeg druga i prijatelja na stazi, planini, u kafiću, kanjonu…u šatoru …. Sjećanja se nadovezuju jedno za drugim, sklapajući mozaik proživljenih trenutaka, izazova, nada, isčekivanja, priprema i slavlja ostvarenih rezultata. Osmijeh sjete pokriva lica jer, koliko god da su bogata i lijepa – ta sjećanja bole. Milan je bio primjer, uzor, pokretač, organizator, inspirisao je druge i nesebično dijelio radosti života na stazi i u planini, u kafiću i u kanjonu. Znao se veseliti, zapjevati, igrati a kad zatreba velike ciljeve ostvariti, bio je posvećen, disciplinovan i veoma pedantan.
Ne poznajem čovjeka kao što je bio Milan. Na Milana se, jednostavno, moglo računati. Sa njime si uvijek bio u dobrom društvu, siguran na najzahtjevnijim planinskim vrhovima, bezbjedan u kanjonima … njegovo srce je bilo prijateljski otvoreno za sve. Lako je sklapao poznanstva i ona posebna njegovao. Milan je prve reportaže napisao o kanjonima Crne Gore za časopis „Renome“ i svaki broj smo zajedno promovisali i tako doprinosili promociji crnogorskih ljepota, njenih planina i kanjona kao i kulturnog turizma. Poslije ekspedicije na „Alpe 2014“ o kojoj sam pisala u Renome-u, na promociji je govorio, kako bi na primjeru Šamonija, Crna Gora mogla uspješno da razvije planinski turizam…

Milan nije bio teoretičar bez prakse. On je imao ciljeve koje je ostvarivao i živio svoje snove. Imao je ogromno bogatstvo ideja koje je danom za danom promovisao, realizovao i o svakoj vodio evidenciju
na društvenim mrežama. Njegovo iskustvo je ostalo za one koji sjutra namjeravaju da osvoje neke od naših i svjetskih vrhova, mogu pronaći detalje, iskustvo pretočeno u reportaže i zapise praćene fotografijama i preporukama na sajtu Visokogoraca, čiji je bio jedan od osnivača i predsjednik.
Milan je uradio mnogo na markiranju planinarskih staza u Crnoj Gori, promovisanju planinarenja i buđenja svijesti o zdravom načinu života. Počeli su da rade izgradnju doma na Maganiku i još puno toga je ostavio nedovršeno.
Milan je ostavio divnu djecu koja su, sa njegovom ženom, izgubili životni oslonac ali i ostali puni ljubavi i velikih neostvarenih želja koje će sami ostvarivati vođeni ljubavlju i sjećanjima na njega.
Milan je bio lider koji je stvarao sljedbenike. Nesebično je prenosio svoje znanje na mlade, na svoju djecu i sve one koji su željeli da nauče više o planini i budu bolji planinari, bolji ljudi. Milanovo srce je kucalo na najhladnijoj planini svijeta na Aljasci, na Himalajima, Alpima, a posebno na crnogorskim planinama. Otkad se, kao dječak rođen u Plužinama, počeo družiti sa planinom, ta ljubav je ostala do zadnjeg dana njegovog života koji je završio na planini u dalekim Himalajima. Milan je pomogao mnogim ljubiteljima planine da ostvare svoj san i da popenju planirane vrhove.
Milan Radović je stremio visinama, nebu, zvijezdama. Tako je u svojoj knjizi „Nebeske note“ pretočio iskustva sa planina na kojima je bio i ostavio trajan trag za mlađe generacije sa visokim standardima, prije svega ljudskim, a onda i profesionalnim i planinarskim. On je stvarao poeziju na planini. Njegovo srce je kucalo u ritmu „Nebeskih nota“ i svoju radost je nesebično dijelio sa svima. Znao je da voli i da dijeli ljubav, da se žrtvuje za opšte dobro, da stvara dobro, gradi istinske vrijednosti.

„Trka za Milana“ je samo mali trenutak pažnje posvećene sjećanju na njega, jer, da je živ i on bi trčao maraton sa nama. Ovako, prijatelji i članovi Planinarskog kluba „Visokogorci CG“ su obilježili taj dan posvetivši ga trci u Milanovo ime sa njegovim likom na majicama.
Bilo je veoma vruće jutro i sebe sam hrabrila usput kada mi ponestane snage: „Ajde, možeš ti to. Milan bi trčao brže“. I tako sam istrčala osam kilometara i protrčavši kroz cilj, uzviknula „Za Milana“.

Majicu, medalju kao i broj pod kojim sam trčala, poklonila sam Svetlani i njenoj i Milanovoj djeci da imaju za uspomenu na taj dan.
Vjerujem da će PK „Visokogorci“ ili neko od prijatelja, organizovati planinsku trku i planinarski uspon memorijalnog karaktera u sjećanje na Milana.
Ostala je velika praznina koju ne može ništa i niko nadomjestiti umjesto Milana. Neka ti je vječna slava i hvala za sve, veliki čovječe.

 

Piše, Radmila Krgović u ime članova ekipe „Trka za Milana“.
Slovenija, Bled, 25.11.2019.

Obilježena desetogodišnjica kluba

Od dvadesetog do dvadesetdrugog septembra obilježili smo deseti rođendan našeg kluba.

 

Klub „Visokogorci Crne Gore“ je osnovan 9. septembra 2009. godine. Zbog već poznatih okolnosti koje su nam se desile ove godine smo kasnili sa obilježavanjem godišnjice. Nedavni gubitak Milana je obilježio ovu jubilarnu godišnjicu koju na žalost nije dočekao. Tugu je nadvladao ponos što smo ga imali i što nam je utro put i pokazao kako dalje. Da hoćemo i moramo nastaviti dalje potvrdio nam je odziv velikog broja prijatelja i planinara koji su svojim prisustvom uveličali ovu jubilarnu godišnjicu „Visokogoraca“.

Rođendan smo obilježili na katunu Đatlo podno Maganika na temeljima našeg budućeg planinarskog doma. Posjetilo nas je osamdesetdvoje planinara iz Crne Gore i država regiona, iz više prijateljskih planinarskih klubova. U subotu ujutro je izvršen uspon na Međeđi vrh visok 2139 metara, uveče druženje uz logorsku vatru i evociranje lijepih uspomena, a u nedjelju je nekoliko planinara izvršilo spuštanje u jamu duboku oko šezdeset metara kojoj još nismo dali ime.

Hvala svim prijateljima koji su bili sa nama, kao i onima koji su bili spriječeni da nam se pridruže te su nam čestitali ovu jubilarnu desetu godišnjicu našeg kluba preko društvenih mreža.

 

Saopštenje za javnost

Obavještavamo javnost da će posmrtni ostaci Milana Radovića biti dopremljeni u Crnu Goru u nedjelju 25.08.2019.godine.

Porodica će primati saučešće u ponedjeljak 26.08. od 10.00 do 16.00 sati i u utorak 27.08. od 11.00 do 15.00 sati, na gradskom groblju Čepurci u Podgorici, gdje će biti obavljena i sahrana u 16.00 sati.

Komemorativna sjednica povodom smrti Milana Radovića održaće se u utorak 27.08. u 10.00 sati u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“ u Podgorici.

 

PK Visokogorci Crne Gore
i Planinarski Savez Crne Gore