Čovjek je tek gore svoj, njemu trebaju brda

aJoš jedan poznati alpinista iz regiona zauvijek je napustio zemaljske staze i nastavio da se penje nebeskim visovima, tamo gdje nema hladnoće, vjetra, lavina, ali ima visina, beskonačnih i vječnih…

Hrvatski alpinista Krešimir Milas nije preživio lavinu koja je 27. Jula zahvatila članove ekspedicije u pokušaju da se domognu vrha Than Tengri u Kirgistanu. Danas, 12. Avgusta u Zagrebu hrvatska planinarska porodica, kao i njegova porodica zauvijek su se oprostili od alpiniste. Krešimir je bio istaknuto ime hrvatskog alpinizma, alpinistički instruktor i vodič, načelnik Komisije za alpinizam Hrvatskog planinarskog saveza, stručni saradnik časopisa Hrvatski planinar. Pokretač je memorijalne manifestacije „Glavno da se klajmba“ na Biokovu u spomen na poginulog srpskog alpinistu Igora Skendera i hrvatskog Tonija Rosa koji su stradali zajedno 2011. godine u Alpima.

Alpinista Huw James koji je pokušavao pomoći hrvatskim alpinistima koji su doživjeli nesreću je nekoliko dana kasnije na vrh iznio kamen na koji je isklesao Krešimirovo ime.Tako je na “Vladaru neba” ostala vječna uspomena na Krešu, a njegova djevojka je poručila: “Ljubavi, ti si na vrhu, manje nisi ni zaslužio”.

I mi se opraštamo od još jednog planinara iz regiona, još jednog koji je zauvijek ostao gore. Nije ni prvi ni poslednji, ali je privilegovan kao mnogi prije njega. Ostao je u najljepšem ambijentu za jednog planinara, u društvu hrabrih koji su prezreli strahove i sa zemaljske staze, u miru plavičastih stijena, preselili se na nebesku. Opraštamo se, podsjećajući se na riječi koje je Krešimir jedne prilike zapisao i definisao tu strast, nepoznatu i nerazumljivu mnogim ljudima koji, daleko od strasti i adrenalina životare svoje životiće ušuškani svakovrsnim blagodetima komfora.

b

Krešimir Milas i njegov penjački partner Rene Lisac koji je preživio lavinu

A Krešimir je tu “nerazumljivu” strast opisao:

“Majci koja te u nedjelju navečer dočeka s toplim jelom prepričavaš kako je bilo lijepo, a zapravo smo bili žedni i nismo znali kada ćemo se spustiti.
Partneru na sidrištu kažeš da smo dobri, da ima snage… Daj mi opremu… Idemo dalje… A mišići se grče. Idem dalje, nije mi hladno, a prije dva rastežaja prestao sam osjećati prste. Zagrijat će se. Valjda. Kad se vratimo u dolinu govorimo jedni drugima kako bismo mogli još, nismo došli ni blizu onoga što smo u stanju.

Dođemo na sastanak i prepričavamo kako nam je bilo lijepo u smjeru, a znamo kako smo se bojali. I čekaš vikend da ponovno kreneš u brdo. Kada te partner u sidrištu upita zašto su ti oči crvene, reći ćeš da ti je prašina uletjela u oči. Nećeš reći da te sljedeći cug podsjeća na smjer na koji si se penjao s partnerom koji se nije vratio u dolinu.

Uzimaš opremu i penješ dalje, a prašina iz sjećanja i dalje pada u oči. Spustiš se u dolinu i kažeš sam sebi da si sretan jer si kod auta. Gledaš stijenu na koju si se popeo i razmišljaš o prvenstvenom smjeru koji bi mogao potegnuti.

Sjedaš u auto i voziš tri stotine kilometara izmoren. Ponavljaš sam sebi da si odmoran i kako ste se lijepo penjali. Nekad pomisliš i kako sve to nema smisla. Čemu ići tamo od kuda se prijatelji nikada nisu vratili. Kažeš sam sebi kako ćeš ih tamo naći i da tamo nalaziš sebe. I dok razmišljaš vidiš ploču na kojoj piše „Zagreb“. Uživaš u toplom obroku koji je mama skuhala, djevojci pričaš kako ti je žao da niste zajedno proveli vikend.

A kada legneš u mekani i topli krevet kreneš razmišljati. I shvaćaš da je dolina prolazna postaja. Čovjek je tek gore svoj, njemu trebaju brda.”

Na “Vladaru neba” ostao je još jedan vladar neba, I pridružio se velikim vladarima neba.

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine… (Tin)

Milan Radović

 

 

 

 

Оставите одговор