Čvrsnica (Pločno 2228 mnv), Vran (2047 mnv), 11.-13.11.2011.

Uspon na Čvrsnicu planiramo odavno. Kako nismo uspjeli da se organizujemo i odemo na ovu prelijepu planinu tokom zimskih mjeseci, lijepi jesenji vikendi su nas motivisali da, konačno, prošetamo i ovom planinom. I još jednom smo se uvjerili u ljepotu i izazov hercegovačkih planina.

Datum: 11.-13. novembar 2011.;

Planine: Čvrsnica i Vran;

Vrhovi: Pločno 2228 mnv i Veliki Vran 2047 mnv;

Ekipa: Jelena Petković, Boris Čelebić i Milan Radović;

 Čvrsnica i Vran su planine koje se nalaze u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Spadaju u red najljepših planina regiona. Čvrsnica se uzdiže na desnoj obali rijeke Neretve, dok se na lijevoj strani nalazi Prenj. Na sjeverozapadnoj strani Čvrsnica je omeđena Dugim poljem, kraškom poljanom koja, poslednjih godina postaje atraktivna turistička destinacija sa skijalištem, ugostiteljskim objektima i velikim brojem vikendica. Dugo polje sa Čvrsnicom i Vranom pripada Parku prirode Blidinje. U južnom dijelu polja nalazi se veliko Blidinjsko jezero. Na drugoj strani Dugog polja, preko puta Čvrsnice uzdiže se Vran. Ispod Vrana u polju pored puta nalazi se fantastičan motel Hajdučke vrleti koji je središte čuvene Hajdučke republike Mijata Tomića. Čvrsnica i Vran se nalaze na teritoriji opština: Jablanica, Mostar i Posušje.

Nakon što nam je naš prijatelj Damir Smajić poslao precizna uputstva kako stići i šta penjati, nije nam bilo teško da pronađemo put iz Jablanice za Blidinje, iako je bilo prilično kasno. Zbog obaveza na poslu iz Podgorice krećemo u petak veče u 17,30 h. Na Blidinje stižemo oko ponoći. Odlučujemo da kamp postavimo u blizini početka staze za najviši vrh Čvrsnice, Pločno, kod franjevačkog samostana i crkve sv Ilije. Odmah iznad puta, na proplanku okruženom četinarima postavljamo šator. Ispod puta je izvor, tako da u blizini imamo vodu. Naravno, voda služi i životinjama tako da smo, tokom noći, mogli da nagađamo koja je životinja iz šume prošla u blizini šatora. Iako je noć, vidimo niske oblake koji skrivaju vrhove Čvrsnice i to nam se  ne sviđa. Prilično je hladno, a tokom noći vjetar pojačava.

Uključujemo alarm u 7 h, ali za to nije bilo potrebe. Bude nas zvona sa obližnje crkve, ali nam se ne napuštaju vreće pošto je izuzetno hladno. U šatoru mjerimo -2°. Koliko li je tek napolju, pa još kad se doda jak vjetar?

Pošto nam slijedi savladavanje preko 1000 m visinske razlike, ipak napuštamo vreće i pakujemo se za uspon. Od sinoćnih oblaka nema ništa, dan je, ako izuzmemo nisku temperaturu, odličan za penjanje. Krećemo u 8,25 h. Jelena ima zdravstvenih problema, ali ipak odlučuje da krene. Ulaskom u šumu vjetar popušta ali mraz ne. Ubrzo kreće eksponirani uspon pa zatim ulazimo u predio vrtača obraslih borom krivuljom i drugim zimzelenim drvećem. Srećemo dvojicu Splićana koji krče stazu i pripremaju je za zimu jer njome u zimskim mjesecima prolaze na turnim skijama. Jelena ne želi da odustane, ali nas njeno stanje ne usporava previše. Staza je dobro označena, pa iako smo prvi put na ovoj planini, nema opasnosti da promašimo. Dolazimo na raskrsnicu staza, desno za Pločno, najviši vrh Čvrsnice i lijevo za Veliki Vilinac, po mnogima najljepši vrh ove planine ispod koga se nalazi planinarski dom i bivak. Mi se upućujemo prema Pločnom. Ponovo kreće eksponiraniji uspon da bi nas 200 metara ispod vrha dočekao snijeg na siparu. Tanak sloj je tvrd i zaleđen, pa pošto nemamo dereze hodamo oprezno. Vjetar je pojačao sa visinom a naročito jak je na prevoju na samom vrhu. Srećom po nas, a naročito bolovima iscrpljenu Jelenu na vrhu se nalazi vojni objekat, repetitor. Na vrh stižemo u 12,20 h. Dočekuju nas ljubazni vojnici, dvojica momaka koji su navikli na posjete planinara iz svih krajeva. Poslužuju nas kolačima, čajem i rakijom, Jelena uzima tablete protiv bolova. Zadržavamo se oko sat vremena, upisujemo u knjigu uspona, fotografišemo pored piramide sa oznakom visine i istom stazom krećemo nazad. Obzirom da je prilično kasno, odustajemo od prvobitnog plana da krenemo prema Velikom Vilincu i spavamo u domu ispod ovog vrha, naredni dan penjemo Vilinac i spustimo se u Risovac. Vraćamo se istim putem i stižemo u kamp neposredno prije mraka.

E, tu nas čeka neprijatno iznenađenje. Borisovo auto neće da upali, a planirali smo otići u Hajdučke vrleti, motel i restoran udaljen 5 km, na osvježenje i da se malo ugrijemo. Verglao je dok nije ispraznio akumulator i ništa. Nije nam preostalo ništa drugo nego da u šest sati odemo na spavanje u šator. Odavno nam noć nije bila duža. Ne treba napominjati da je bila hladna, možda hladnija od prethodne. I ove noći je zavijao vjetar a životinje koje su iz šume dolazile na pojilo nisu se previše obazirale na blizinu šatora koga smo postavili, očigledno, na njihovom ustaljenom putu.

Ustajemo na zvona sa crkve sv Ilije. Pravimo plan kako da osposobimo auto, riješimo taj problem i nakon toga na miru penjemo Vran. Pakujemo vreće i stvari, ubacujemo u auto i idemo pješke do Hajdučkih vrleti. Zagrijavamo se čajem i travaricom,  a ljubazna domaćica restorana nam rešava problem prije nego smo joj objasnili o čemu se radi. Još kad je čula da smo prijatelji sa Zdenom Marićem, odmah nam je dala ključ od džipa da došlepamo Borisovo auto. Vraćamo se do Masne luke, i samo što smo krenuli sa šlepanjem Boris uspijeva da upali passata.

Ljubaznost i srdačnost, na kakvu smo naišli kod osoblja motela Hajdučke vrleti, rijetko se sreću. Još kada se uzme u obzir fenomenalan ambijent i dobra hrana, naša je preporuka da, ako vas put nanese u ove krajeve, obavezno svratite u Hajdučke vrleti, središte Hajdučke republike.

Jelena, nedovoljno oporavljena ostaje u restoranu, Boris i ja krećemo na Vran, čiji se vrh Veliki Vran, visok 2047 mnv, nalazi tačno iznad motela. Markirana staza vodi od nekropole stećaka u sjevernom dijelu polja, mi odlučujemo da krenemo direktno od motela. Obzirom da nema staze i da prvi dio uspona vodi kroz gustu šumu, ova opcija nije preporučljiva, ali u našim visokogorskim akcijama navikli smo na ovakvo planinarenje.

Pošto nismo vodili računa o satnici kada smo krenuli, ne znamo koliko nam je trebalo do vrha. Uglavnom, planina je takva da pruža prilično nerealnu sliku o potrebnom vremenu za uspon kada je gledate iz Dugog polja. Čini se kao brdo, a visinska razlika je 900 metara. Na vrhu nas dočekuje razoran vjetar, ali zaklonjeni iza kamene piramide ostajemo tu sat vremena. Pogled na Čvrsnicu i Prenj ne dozvoljava da ovo mjesto napustite tako brzo. Čvrsnica, zatalasana i zelena na lijevoj starni u reonu vrha Veliki Vilinac, i siva i kamenita u masivu Pločnog, dobija na monumentalnosti i punoj ljepoti tek kad je vidite sa Velikog Vrana. A u daljini nazire se masiv Volujaka i Bioča sa prepoznatljivim Velikim Vitlom kao i obrisi Durmitora.

Sa vrha bukvalno strčavamo direktno prema motelu. Nakon ručka krećemo nazad, pa pošto smo došli preko Jablanice, odlučujemo da se za Mostar vratimo preko Posušja i Širokog Brijega.

Čvrsnica na nas ostavlja snažan utisak i već pravimo planove o novom pohodu na ovu planinu, naredni put sa pristupom sa druge strane iz Dive Grabovice, odnosno kanjona Neretve. A moramo je doživljeti i u zimskim uslovima, gledajući neke fotografije naših prijatelja planinara iz Mostara, Jablanice i Sarajeva, osjećamo čarobnost ove planine u, nama, najdražim uslovima za planinarske akcije.

 Milan Radović

 

Čvrsnica, 11.-13.11.2011.

 

2 comments on “Čvrsnica (Pločno 2228 mnv), Vran (2047 mnv), 11.-13.11.2011.

  1. Batric каже:

    Mislim da bi bilo dobro radi nas koji pratimo vase uspone, da ispod slika napisete neki komentar o tome sta ta slika pokazuje.

    pozdrav

  2. Milan Radović Milan Radović каже:

    Hvala Batriću na sugestiji i što nas pratite. Nisam siguran da li postoji tehnička mogućnost za tako nešto, u svakom slučaju pokušaćemo da to otklonimo. Nakon nove godine ćemo redizajnirati sajt i vodićemo računa o tome.

Оставите одговор