Đeravica 2656 mnv (16.jul 2011.)

Volim Prokletije, luda sam za njima i to traje od 2007. kad sam prvi put došla u Grbaju. Možda zbog ljudi koji su bili tu, možda zbog punog mjeseca ili avgustovske kiše meteora, ali radovanje koje osjetim kad god se pomenu je ostalo isto kao kad sam prvi put iskočila iz kombija i udahnula miris Grbaje. Nekako je prešlo u naviku, da nam Boris tokom nedjelje javi da idemo na Prokletije i da budemo spremni u petak u 5. Dobro, Prokletije to je OK, ali koji vrh to ne pitamo, bar ne Ana i ja. Tako je bilo i ovoga puta…

Datum: 16. Jul 2011.

Planina: Prokletije;

Vrh: Đeravica 2656 mnv

Ekipa: Ana Mijušković, Aleksandar Đajić, Boris Čelebić, Milena Krasić;

 U dogovoreno vrijeme u 17:00 sati, Boris dolazi ispred zgrade i ja naravno kasnim. Treba ugasiti sva svijetla u kući, šporet, klimu, česme i tako jedno 52 puta. Nije lako nama paranoicima kad idemo negdje na dva/tri dana, to običan svijet ne razumije, a Boris spada u taj običan svijet. Spuštam se u 17:15, Bizoni je  blago iznerviran, i krećemo put Lovca gdje nas čekaju Ana i Đaja i oko 5:30 nas pet planianara Ana, Đaja, Boris, ja i Defender  Đajin se upućujemo ka Plavu. Puta se baš i ne sjećam jer sam bila izmorena podgoričkim vrućinama, ali se zato sjećam krivina, kočenja i sve tako dugim putem od Kolašina do Andrijevice preko Mateševa. Muči mi se od puta i povremeno, dok Đaja i Boris cirkaju pivce, a Ana uživa u zelenilu, ubacijem svoje standardne upadice: “Đaja podigni taj štitnik od sunca, da mi se malo otvore vidici, ko u pećini sam ”; “Đaja jesi li nekad čuo za pripovjetku Đajini krompiri, ti je upravo pišeš jer nas voziš kao krompire”; “ Jesi ti nekad polagao za defendera, polagaćeš opet, ja ti kažem”. Hahahhaha..

Stižemo do Plava i Boris kontaktira Enka (Enesa Dreškovića – predsjednika PSD “Hrid”) da nas uputi kuda da idemo, jer niko od nas nije bio u tim krajevima. Stižemo do planinarskog doma PSD Hrid oko 21:30 i po kolima i kombijima koji su pristigli imamo osjećaj da je tu 100 planinara, nismo bili daleko od procjene. Pošto je previše ljudi u domu i oko doma, tražimo mjesto pod mjesecom za nas četvoro. Malo naprijed, malo nazad, nađosmo mjesto u blizini puta. Podigosmo dvije kuće (šatore) i odmah se bacismo na pakovanje ranaca za ujutro, a kasnije uz Sonjinu pitu, Zemov paradajz, nečiju šljivu i opet Sonjino domaće vino dogovaramo se kad da ustanemo i kometrišemo da nema šanse da toliko planinara bude spremno za pokret u 4:30. Ubrzo poslije toga idemo na spavanjac.

3:30 zvone alarmi, otvaram oči, čila i razdragana uz osmjeh, mada spadam u one koje dizalicom izvlače iz kreveta. Mrkla noć i dalje, pakujemo vreće, šatore, mutimo neku kafu od sojinog mijeka, ali kad nema prave i ta je dobra. I negdje u pola posla sa svih strana izviru čeone lampe i već u 4:15 svi krećemo,  sa dva kombija, nakoliko terenaca, pa čak i malih kola ka Katunu Bogićevica.

Na katunu čekamo da svi pristignu i tek tada vidimo koliko nas je. Naš vođa puta Zuvdija Bajraktarević (predsjednik PD “Prokletije”) nas upućuje, da je ovo istoijski pohod u okviru projekta “Prokletije bez granica” i da su okupljeni planinari iz svih republika bivše Jugoslavije, izuzev Makedonije. Konačno u 5:00 krećemo, zagrijavamo se kratko do prevoja, laganim tempom. Srećan nam put.

 Na prevoju puca pogled na nevjerovatnu ljepotu vrhova i Đeravicu The Great vrhu Srbije, u daljini. I izblijeđeli mjesec je tu, tik uz krš Bogićevice. Prava “radost”. Što se mene tiče više ne moramo da hodamo danas, ja sam već dovoljno vidjela. Ili ne baš dovoljno… Trebalo je vidjeti Silva Rožmana, planinara iz Plava koji je čitavu turu do vrha i nazad pješačio bos. Trebalo je vidjeti i čudan odnos proporcija, Enka i graničnih policajaca, koji su Enku do struka, kako nedaleko od nas razgovaraju. Guliver i patuljci – nevjerovatno.

I onda polako prema Đeravici kreće “šinobus” od 85 planinara utabanom stazom kojom se godinam šetala policija. Izgleda da su revnosno radili svoj posao, pa skoro da su napravili magistralni put. Tako da ne moramo da pazimo previše gdje stajemo i možemo na miru da uživamo u okolišu. Čudne su ove Prokletije ovdje, ni nalik na one koje smo do sad vidjeli. Bez obzira na visoke vrhove, predio kojim mi šetamo je “sinjajevinski” blago zatalasan, a vode, kao na Bjelasici, gdje god prstom malo jače ubodeš izađe izvor. Zelene livade, pa izvor, pa jedno jezero, pa pauza, pa lokva, pauza, pa opet izvor…i tako prvih nekoliko sati. I onda kad misliš da si video sve toga dana, naiđosmo na drugo jezro, ovo u obliku srca, čak se i zove tako, ali na albanskom. Lovely! Zatim malo jačim nagibom do prevoja, kad tamo pogodite šta? Jezero! I to dva, oba Đeravička (samo sam se pitala koje je Đeravičkije) i iznad njih Đeravica silna.

S obzirom da smo išli u formi “šinobusa” isto tako stižemo i na vrh. Sve jedno za drugim i tako do broja 85. Nas četvoro, nađosmo lijepo mjesto da nam je jezero na oku, zatim slikanje, buka, galama, šala i naravno pivo. Hladno iz snijega. Pošto smo prezalogajili to što smo imali, a nije bilo mnogo: po dvije konzerve, po pola hljeba, voća, slatkiša, od miline Đajić i ja zaspasmo. Ili je to možda od umora, prejedanja i ranog ustajanja, ali ipak neka bude da je od miline.

Pošto nas probudiše krenusmo nazad, na dugi put. Prva duža pauza kod jezera Srce, za kupanjac za one koje to žele, a žele Boris i Đaja. Boris sa nešto malo robe, Đaja ni sa toliko. Ana i ja im dajemo podršku sa obale i brčkamo prstiće od stopala. Đajić je čak uspio da u dijelu jezera za nudiste (lijevi krak srceta) izmjeri jedno 5 strepeni nižu temperaturu nego što je u ostalom dijelu. Hahhahaha, kako ne! Osim što kvasim prstiće, bavim se svojim drugim omiljenim sportom, a to je “grebanje” za domaći sir, paradajz i rakiju od finih planinara iz Plava. Ogladnjelo se od silaženja.

Poslije odmora na noge lagane put Defendera i piva. Boris je uspio da popenje još jedan vrh Maja Bogicaj 2404 mnv za 2,5 minuta i za isto toliko da siđe. Ali to nije bio kraj neobičnim prizorima toga dana, iako ih je bilo dosta:  kao što je buljuk „crvenih“ ovaca ili slika Ahmeta koji se moli negdje u blizini tromeđe (Srbije, Crne Gore i Albanije) u smiraj dana.

Ali dosadi čovjeku da hoda, a putu nikad kraja, pa sam pred kraj malo zapomagala: “Tata, kad ćemo stići”; “ Jesmo li stigli, tata”; “A đe su nam kola?”. U 18:00 stigosmo do katuna, mali odmor, pivo, voće, zahvalismo se vodičima i pravac Grbaja. Čekaju Novosađani na druženje.

Čitajte o Karanfilima u sledećem broju sa Pustolovom – Anom Mijušković!!!

Milena Krasić

 

Đeravica, jul 2011.

 

 

Оставите одговор