Durmitor, 10./11.09.2011.

 

Rođendanska žurka našeg kluba održana je u srcu Durmitora, u Velikoj Kalici koja je, još jednom, bila mjesto pozitivnih vibracija i dobrog raspoloženja. Pored druženja, imali  smo i dobre uspone a akcija je iskorišćena da bi opremili alpinistički bivak rekvizitom koji je nedostajao- peć na drva.

Datum: 10./11.09.2011.

Planina: Durmitor-Velika Kalica;

Vrhovi: Međed 2287 mnm, Savin Kuk 2313 mnm, Šljemena 2455 mnm,  Milošev tok  2426 mnm , Bandijerna 2409 mnm, Bobotov kuk 2523 mnm;

Učesnici: PD Železničar Beograd: Rosna Karadžić, Ivana Samardžija, Dragana Ćaćić, Damir Lukšić;

PSK Komovi: Igor Stojović;

Visokogorci: Jelena Petković, Tanja Pavličić, Dragan Bulatović, Dušan Bošković, Ljubiša Bošković, Boris Čelebić, Zoran Prljević, Milan Radović;

Prijatelji: Milena Krasić, Milijana Đeković, Brano Šćekić, Slavo Šarić, Rašo Stijepović;

U subotu ranom zorom krećemo iz Podgorice ka Žabljaku. Cilj: alpinistički bivak u Velikoj Kalici. Na Žabljaku se nalazimo sa našim beogradskim prijateljima sa kojima smo, rano ljetos,  dogovorili ovu turu. Odlazimo do vojnog odmarališta gdje je uslijedilo prepakivanje. Pozitivna, rođendanska atmosfera se osjećala već na startu, iako smo znali da nas čeka ni malo lak zadatak. Najlakši ranac je bio težak 20 kg, a većina ih je bilo i do 30 kg! Od tereta nisu bile pošteđene ni dame. Naime, ponijeli smo peć za bivak. I pored Đajinog majstorstva i nastojanja da bude što lakša, 21 kg je bila minimalna težina koja se mogla postići. Pa kad se uzme u obzir alat, sulundari, lim za opšivanje, malo pića i hrane, elem, svaki učesnik je bio prilično opterećen. Zoran je nosio peć, mi ostali smo podijelili njegovu opremu. Ja sam nosio lim i ličio sam na neku čudnu napravu na solarni pogon.

Kod bivaka stižemo za dva ipo sata od Crnog jezera. Postavljamo šatore, a Zoran odmah kreće na posao instaliranja peći u dijelu bivaka predviđenom za to. Nakon sat vremena odlučujemo da krenemo na uspon. Cilj: prekrasni masiv Međeda. Sa Velike Previje izlazimo na najviši vrh ovog masiva, pa nakon kraćeg odmora odlučujemo da nastavimo grebenom na Mali Međed sa koga se pruža najljepši pogled na Crno jezero. Naši prijatelji koji su prvi put na ovom centralnom durmitorskom masivu ne skrivaju oduševljenje. Uživamo još neko vrijeme u pogledu, pravimo snimke za uspomenu i krećemo nazad prema bivaku. Dragan se spušta na drugu stranu  prema stazi koja vodi od Crnog jezera u Lokvice, jer se vraća nazad u Kolašin.

U isto vrijeme u bivak stižu naši prijatelji iz bjelopoljske Cmiljače i rožajske Ahmice, i  rođendanska žurka mogla je da počne. Sa bjelopoljskom ekipom je stigao i tv snimatelj, pa su dio atmosfere sa ovog prekrasnog durmitorskog kutka mogli da vide i oni koji ništa teže od daljinskog upravljača ne podignu.

Iz Velikog nameta Stojo donosi veliki grumen leda. Pivo i rođendanski viski nikad nisu bili ukusniji. Upaljen je prvi plamen u peći koji je od ovog dana dio inventara alpinističkog bivaka. Ali samo radi fotografisanja, jer je vatra za druženej naložena u neposrednoj blizini bivaka. Dogovaramo rano kretanje na prilično zahtjevnu turu, pa se povlačimo na spavanje već oko 10-11 sati.

Baš kako smo se dogovorili, u nedelju ujutru, dijelimo se u dvije grupe. Već u 5 sati Boris sa svojom ekipom kreće prema Savinom kuku, ja sa svojom sat vremena nakon toga. Kako je bilo prvoj ekipi na usponu, opisao nam je vodič ove grupe Boris Čelebić:

Savin kuk-Šljemena-Milošev tok-Bandijerna-Mala previja-Kalica

Krenuli smo iz bivaka u 5,15 h i po mraku, malo lijevo malo desno ipak uspjeli pogoditi stazu preko sipara ispod Šljemena. Kada smo došli ispod Savinog Kuka u dijelu gdje je postavljena sajla već se uveliko razdanilo i ovaj tehnički teški dio puta mogli smo proći bez čeonih lampi. Ovaj dio staze je dosta strm ali postoji sajla koja se još uvjek drži tako da nije rizično izaći na prevoj između Savinog Kuka i Šljemena, ali potreban je oprez pogotovo zbog prosutog kamenja kojeg lako možete oburdati na kolegu iza sebe. Možda ne bi loše bilo ovuda ići sa kacigom, pojasom i ferata kompletom. Na prevoju vrhunski prizor, sunce koje izlazi i blaga izmaglica iznad Žabljaka. Nastavili smo ka Savinom Kuku, a potom stazom gdje je nekad bila sajla a sad  ostali samo klinovi, nastavili ka Šljemenima. Lagano smo prošli grebenom do Miloševog Toka uživajući u pogledu na okolne vrhove ali i krdo divokoza.

Prvobitni plan je bio da probamo da pređemo direktno sa Miloševog toka na Bandijernu.  Milijana, Milena i Jelena su čekali malo ispod vrha dok sam ja pokušao da izvidim teren, a Zoran pošao na susjedni greben ne bi li sa strane bolje vidio kakav je prelaz. Kad se sa vrha krene ka Bandijerni pređe se na lijevu stranu i tu se silazi strmim terenom na kom se naziru tragovi od divokoza i spušti se nekih 50 metara. Teren je vrlo rizičan, postoje hvatovi ali je i dosta krušljivo a ispod je sipar koji posle 70 metara završva provalijom i u slučaju klizanja nema mnogo prostora za reagovanje. Posle 50 metara dolazim  do tačke gdje treba preći na desnu stranu i tamo me čeka oko 30-40 metara miksa sipar i kompaktna stijena. Djeluje mi da se može proć ali ipak sam se odlučio za povratak i konsultaciju sa ekipom. I sa tog sipara pad je fatalan jer je iza njega provlija.  Posle sipara nalazi se  stijena koju treba preći i to je vrlo rizičan dio, i potom se dolazi na koliko toliko sigurniji teren koji posle kraće traverze od desetak metara prelazi na lijevu stranu grebena sa koje se može tražiti izlaz na Trojni prevoj ili da se pokuša direktan izlaz na Bandijernu.

Kako god bilo, ovo je vrlo rizično!! i  NE BIH NIKOME PREPORUČIO DA PROLAZI BEZ ALPINISTIČKE OPREME!! Ne znam da li je neko prolazio ovuda ali ako jeste volio bih da me kontaktira na mail boriscelebic78@gmail.com

Imali smo inforamciju koja se kasnije pokazala kao pogrešna, da je jedna grupa prošla tuda. Dok smo se mi mislili  grupa od 5 divokoza je protrčala upravo stazom koju sam analizirao. U ekipi je vladalo podijeljeno mišljenje a dva najglasnija su bila Jelenino da sam vodič i da treba ja da odlučim i Milijanino da treba da krenemo i probamo da prođemo. Lomio sam se između želje da prođem tuda ali i odgovornosti  za ljude koji su uz mene. Na kraju je prevladao stav da ipak ne vrijedi rizikovati toliko i da je bolje tražiti alternativu i nastaviti uživanje sa manje egzibicionizma. Silazimo ka Sedlu ali ni tamo nije baš naivan teren. Dohvatili smo se sipara ispod Miloševog toka i krenuli ka Trojnom prevoju. U jednom dijelu sipara dvije divokoze prave odron tačno iznad mene, ne znam kako sam uspio da izbjegnem to kamenje koje mi je išlo pravo u glavu. Jelena i Milijana idu da donesu vodu za cijelu ekipu i silaze do Surutke na izvor, a mi ka prevoju gdje smo se i čekali. Potom kratak predah za ručak i krenuli smo ka Bandijerni. Posle 20 min smo na vrhu. Odmah smo otrčali da vidimo kako prelaz izgleda sa ove strane i svi smo se složili da je dobro što nismo krenuli tuda. Vratili smo se do prevoja, već je bilo blizu dva sata i sunce je pržilo to što može. Imali smo u planu da idemo na Bobot ali to je otpalo čim smo vidjeli da nećemo prelazit direktno na Bandijernu, a druga opcija penjanje jednog od Zubaca postala je tegobna zbog vrućine.

Riješismo da idemo nazad i to stazom ka Lokvicama od koje smo se brzo odvojili i nakačili na sipar ispod Terzinog bogaza, pa sa nemarkiranom stazom, koja tu postoji otišli do male Previje iznad Kalice i tuda do bivaka. Od Trojnog prevoja do bivaka smo hodali oko sat i po vremena. Potom pakovanje stvari i povratak do Žabljaka. Teret je opet bio prilično težak zbog Zoranovog alata pa smo se mijenjali u njegovom nošenju. Onda pivo u Žabljaku i mučan povratak kući, srećni ali i mrtvi umorni.

Mala previja-Trojni prevoj-Bandijerna-Surutka-Bobotov kuk-Lokvice-Kalica

Veća grupa kreće prema Bobotovom kuku. Preko Male previje ulazimo u Ledeni do, pa izohipsom ispod Šljemena i Miloševog toka upućujemo se prema Trojnom prevoju. Ovaj teren je izuzetno težak za kretanje, prepun škrapa, stjenovitih barijera i sipara, pa ga ne preporučujemo za kretanje. Definitivno, iako se znatno gubi na visini, sa Male previje se treba spustiti u dno doline (staza je vidljiva), pa se uputiti prema Bandijerni, odnosno Trojnom prevoju. Mi smo, ipak, odlučili da malo eksperimentišemo i pokažemo svoju spretnost u savladavanju krušljivih stjenovitih barijera. Društvo su nam pravile divokoze, koje su, opazivši nas, odskakutale preko sipara i stijena. Teren je zahtijevao znatnu opreznost i lagano kretanje, pa je ovaj dio puta ispod moćnih stijena masiva Šljemena i Miloševog toka potrajao.

Na Trojnom prevoju jedan dio ekipe kreće na uspon na Bandijenu. Ostatak uživa u lijepom danu i prekrasnom pogledu ispod Zubaca na durmitorske visove i uvale. Sa vrha Bandijerne vidimo prvu ekipu na Miloševom toku. Dovikujemo im da ni u kom slučaju ne krenu grebenom prema Bandijerni jer, po mom mišljenju, prelaz je nemoguć bez alpinističke opreme. Spuštamo se nazad na Trojni prevoj, i tu pravim grešku koja nas je koštala sat vremena hoda više od potrebnog. Umjesto da se sa desne strane Zubaca spustimo direktno u Zeleni vir, zaobilazimo Zubce i spuštamo se u Surutku pa tek u Zeleni vir. Prilično iscrpljeni izlazimo na Bobotov kuk oko 14 h. Ali, ni žuljevi koji su mučili pojedine članove gupe, ni činjenicu da je među nama planinarka kojoj je ovo prva planinarska tura u životu, nisu nas spriječili da se svi nađemo na najvišem durmitorskom vrhu i upišemo u knjigu uspona. U povratku idemo u Valoviti do i dalje stazom u Lokvice. Gotovo svi ostajemo bez vode, pa zaboravljamo umor, žuljeve i sve probleme pri činjenci da „umiremo“ od žeđi. Srećom, izvor u Lokvicama je aktivan i ima dovoljno vode i u ovom sušnom periodu, iako je jezerce odavno presušilo. Od Valovitog dola smo se razdvojili u dvije grupe, pa kako se približavala noć, Rosna i ja odlučujemo da odmah krenemo prema Kalici i makar spakujemo šatore, prije dolaska ostalih. Uslijedio je najteži dio današnje ture, uspon od preko 400 m visinske razlike iz Lokvica na Veliku previju koja razdvaja Međed i Terzin Bogaz. U bivak stižemo u sami suton, a ostatak ekipe skoro sat nakon nas. Brano i Dragana su iz Lokvica nastavili prema Crnom jezeru, kako bi Draganu pošteđeli prilično eksponranog uspona između dvije durmitorske doline. Obzirom da joj je ovo prvo planinarsko iskustvo, i ovo joj je sasvim dovoljno. Može se reći čak i ekstremno i za iskusne visokogorce, jer smo prevalili veliku razdaljinu i veliku visinsku razliku za jednu turu. Zatvaramo veliki durmitorski krug nakon 12 sati hodanja. Prva ekipa je već odavno stigla na Žabljak i već su se uputili kućama. Nama, nakon pakovanja, sleduje još dva sata pješačenja pod svjetlošću čeonih lampi do Crnog jezera, odnosno vojnog odmarališta gdje su nam vozila.

Sat prije ponoći okončavamo boravak na Durmitoru, bogati za još jednu magiju koju nam je darovao „direktor“ svih planina, za još jedno druženje kakvo samo planinari mogu da prirede. Kao nagradu za lijepo osmišljen vikend, od naših prijatelja iz Beograda smo dobili pohvale, da do sada nisu sretali „ovakvu ekipu“. I iskazano interesovanje da nastavimo druženje na nekoj drugoj crnogorskoj planini. Naravno, pohvale prijaju, ali to ne smatramo nikakvom posebnom žrtvom ili ulogom, prosto mi smo u planini svakog vikenda i uvijek spremni da pomognemo, da se družimo i širimo vidike ne samo sa planinskih vrhova nego i u svojim dušama.

Milan Radović

Durmitor, 10/11.09.2011.

 

 

 

2 comments on “Durmitor, 10./11.09.2011.

  1. vanja каже:

    Cestitam za iznosenje peci. vidim da se bivak jos crveni, a kakav je iznutra? ima li nekih novih ostecenja?

  2. Boris каже:

    Ostecena za sad nema ali vidim da se smece radje odlaze u bivaku ili okolini nego vraca nazad…ostavalja se i neka hrana koja nije pozeljno da ostaje jer je otvorena i brzo se kvari,samo se pravi smece i izgleda neuredno.

Оставите одговор