Durmitor (Bobot, Bandijerna i još ponešto…) 26.-28.04.2013.

aBio je ovo jedan od onih posebnih vikenda kada se pogodi sve: dobro raspoloženje, lijepo vrijeme, zajedništvo planine i planinara i kad se vratimo kući sa uspomenama koje će dugo trajati. Durmitor je sam po sebi izazov, ljepota, imaginacija… Još kada su njegovi krovovi okićeni snijegom, onda samo najspremnijima dozvoljava pogled koji očarava…

Datum: 26.-28.04.2013.

Planina: Durmitor;

Učesnici: Nada Pajkanović, Ivana Šuković, Milena Krasić, Savić Glendža, Ivan Femić,   Boris Čelebić, Dušan Bošković, Zoran Prljević, Marko Rešetar, Bojan Bošković, Ivan Savić i Milan Radović;

Vrhovi: Bobotov kuk 2523 m (Savić Glendža, Ivan Femić i Milan Radović);

              Bandijerna 2409 m (Milena Krasić, Ivana Šuković, Nada Pajkanović, Boris Čelebić i Dušan Bošković);

              Čvorov bogaz 2152 m (Milan Radović);

              Skijali sa Bandijerne: Zoran Prljević, Bojan Bošković i Marko Rešetar;

Po planu akcija ovaj vikend je na redu bio Durmitor. Nekako tradicionalno oko prvomajskih praznika upućujemo se na Durmitor i penjemo njegove prekrasne vrhove. Snijega još ima u izobilju pa se ovaj uspon može računati zimskim iako to nije po kalendaru. U petak popodne, odmah nakon posla u dvije grupe kreće ekipa: Glendža, Fema, Dušan, ja i tri dame: Nada, Milena i Ivana. Stižemo na Žabljak kod rampe prema Crnom jezeru, slijedi prepakivanje i pokret u 20,40 h. Cilj: katun Lokvice. Šatore ne nosimo, računamo da će biti mjesta u bivaku ili kolibama. Ali, kako smo krenuli uz šumu iznad Mlinskog potoka vidimo svježe tragove. Neko se uputio u istom pravcu i vjerovatno zauzeo mjesta u bivaku. Nastavljamo, snijeg je prilično nabijen pa se ne propada puno. Dobro napredujemo i pored teških ranaca na leđima.

bU Lokvice stižemo nakon sat ipo hoda, nešto poslije 22 h. U bivaku zatičemo raširen šator na palačama i tri čupave glave koje proviruju iz šatora i čude se nenadnim gostima. Rusi, stigli u farmericama i patikama. Dušan im saopštava da šator moraju sklopiti i tako osloboditi mjesta za nekog iz naše ekipe. Ja silazim do Vukove kolibe i vidim cepine i štapove ispred. I ona je zauzeta. Lupamo na vrata, otvaraju nam trojica planinara koje smo probudili i unervozili upadom. Nakon par minuta prepoznajem našeg starog prijatelja iz PD Zmaj iz Zvečana Dragoljuba Buba Draževića sa dvojicom klupskih kolega. Kažu ima jedno mjesto kod njih. Mi, ipak, odlučujemo da vidimo kakvo je stanje u gornjoj kolibi-bivaku i tamo se smještamo svi osim Dušana i Ivane koji su ostali sa Rusima. Obzirom na stanje snijega i umor, odlučujemo da ne ranimo sa ustajanjem.

Ustajemo u 7 časova. Za Bobota se spremamo Fema, Glendža i ja a za Bandijernu Boris sa damama: Milenom i Nadom. Dušan i Ivana su nastavili sa spavanjem ali su nešto kasnije i oni krenuli i popeli Bandijernu.

cTraverziramo eksponiranu padinu Prla i penjemo se prema Biljegovom dolu. Sa stijena Čvorovog bogaza se otkotrlja poneki kamen pa češće gledamo uz padinu nego ispred sebe. Snijeg je dosta dobar za hodanje, nije smrznut ali je nabijen tako da se ne propada i dereze dobro drže. Iz Biljegovog dola bez pauze penjemo prema Valovitom dolu gdje nas dočekuje fascinantan pogled na najviši durmitorski masiv: moćnu stijenu Bobotovog kuka u sredini, sa desne strane Bezimeni vrh, Obla glava i Rbatina a sa lijeve Lučin vrh i Minin bogaz.

Penjemo se eksponiranom padinom na Veliku previju (2351 mnv) i već tu vidimo da je trebalo ranije krenuti iz Lokvica na uspon, najkasnije u 5 h. Snijeg je prilično razmekšan dejstvom sunca pa se više propada a najvišu opasnost predstavljaju velike količine snijega koje padaju sa osunčanih stijena. Sa Velike previje na ulazu u Valoviti do vidimo trojicu Zvečanaca koji su takođe krenuli na najviši durmitorski vrh. Na Velikoj previji nas dočekuje tako jak vjetar da se jedva održavamo na nogama. Ostavljamo štapove, „naoružavamo“ se cepinima i bajlama i krećemo u završni, tehnički najteži dio uspona na Bobotov kuk. Sa stijena sa snijegom padaju i komadi stijene, tako da nam najviši izazov predstavlja dio staze sa Velike previje ispod stijena prema Škrčkom pogledu. Uzdamo se u sreću, koju, nešto kasnije, nije imao zvečanski trojac. Pred sami ulaz u stijenu prema nama leti pozamašna količina snijega. Uspijevam da viknem „pazi“ ali, srećom, pada između nas ne dohvativši nikoga od nas trojice.

dOdlučujemo se za završni uspon kroz stjenoviti kuloar koji ide po sredini južne stijene Bobotovog kuka. Kvalitet snijega ne garantuje bezbjedno traverziranje sa Škrčkog pogleda ljetnjom stazom. U stijeni nas dočekuje mix leda koji se otapa, tankog, mekanog snijega i krušljive stijene. Svaka stopa je novi izazov, novi rizik. Uz pomoć tehničkih pomagala savladavamo najstrmiji dio kuloara, izlazimo na sniježnu okomitu policu, prelazimo na dio prema Škrčkom jezeru i krećemo u zadnjih četrdesetak metara visinskih. Odlučujemo da tu napravimo osiguranje, pravim štand i osiguravam Savića koji kreće prema vrhu. Uz postavljeni fix izlazi Fema, a potom ja. Na sniježnu kupu zvanično najvišeg vrha Crne Gore izlazimo pet minuta prije 12 časova. Adrenalin navaljuje, bubnjaju uši i meni kojem je ovo ko zna koji po redu zimski uspon na Bobotov kuk, a kako li se tek osjećaju Savić i Fema koji odavno mjerkaju Bobota u sniježnim uslovima. Na vrh je zajedno sa nama izašao i čupavi žuti pas koji je jedini od njih četiri koji su krenuli iz Lokvica uspio da se domogne vrha. Ostala tri nisu imala toliko hrabrosti i odustali su na ulazu u stjenoviti dio završnog uspona. Žućo duge dlake kopa rupu u snijegu jer se plaši da će ga vjetar oduvati sa vrha. Savić pravi fotografiju Žuća koji izgleda na vjetru kao da vozi motor.

Upisujemo se u knjigu uspona, prvi smo u ovoj godina na ovom vrhu, pravimo nekoliko fotografija, kratko uživamo u pogledu na durmitorske vrhove kao i druge planine pa krećemo nazad svjesni da nas čeka teži dio priče, makar u ovom stjenovitom dijelu. Zato odlučujemo da pravimo štandove i osiguravamo se do silaska ispod stijene. Ispod stijene vidimo zvečanski trojac koji se u navezi vraća nazad, spuštajući se traverzom prema Velikoj previji. Čudi nas da su odustali, a vidjevši da je jedan od njih pognut i teško se kreće pretpostavljamo da se nešto neplanirano desilo. Mi u četiri cuga četrdesetometarskog užeta polako i sigurno silazimo u podnožje stijene i žurimo da se odmaknemo od njih i dočepamo Velike previje kao sigurne zone. Tu pakujemo alatke i ponovo uzimamo štapove kao pomagalo. Brzo silazimo niz padinu u Valoviti do i stižemo Zvečance koji odmaraju na jednoj ravnoj stijeni. Tu saznajemo za povredu jednog od njih, Miroslava Lazarevića. Šta se dešavalo u vezi povrede ovog planinara možete pročitati u tekstu na našem sajtu  http://www.visokogorcicg.com/uspjesno-evakuisan-povrijedeni-planinar/                             .

U Lokvice stižemo u isto vrijeme kada i Dušan i Ivana koji su popeli Bandijernu. Nada, Milena i Boris su još ranije stigli, takođe uspješno popevši Bandijernu. Uslijedilo je presvlačenje, kuvanje supe i kuliranje u ostatku fenomenalnog dana. Kasnije uveče stiže skijaška ekipa: Marko, Zoran, Bojan i Ivan Savić koji je stigao u Lokvice da ovjekovječi neke od zanimljivih detalja druženja visokogorske ekipe.

Uveče je uslijedilo druženje uz šporet u kolibi u kojoj su odsjeli Zvečanci, sada samo sa Milanom od njihove ekipe jer je Bube otišao helikopterom kao pratnja Miroslavu.

fU nedelju ranom zorom Marko, Zoran i Bojan odlaze prema Bandijerni sa koje su, neposredno ispod vrha krenuli u skijaški spust prema Lokvicama. Dan je bio nešto lošiji nego jučerašnji, ali svakako, snijeg je bio više nego dobar za skijanje pa su se skijaši vratili u kamp zadovoljni. Gušteramo se pored kolibe, mi i psi koje smo nahranili. Naš junak Žućo se istegao pored Bojana, naslonio mu glavu na ruku i tako je nastala fotka ture. Autor, naravno, Ivan Savić. Dok se ostatak ekipe izležava upijajući planinsko sunce, ja odlazim na Čvorov bogaz iznad Lokvica, ispevši ga u jurišu za 45 minuta. Isplatilo se jer je pogled na Bobota sa ovog vrha fascinantan.

untitleddfNešto nakon 13 časova napuštamo kamp i krećemo prema Žabljaku. Jedan dio ekipe svraća na izvor Bijele, pored napuštenog hotela i uz pivo i šum okolnih izvora uživamo još neko vrijeme upijajući ljepote Durmitora i iz ove perspektive.

U Podgorici svraćamo u Klinički centar gdje posjećujemo Miroslava i Buba koji je zajedno sa Milanom to veče otišao za Kosovsku Mitrovicu.

Završila se uspješno još jedna epizoda visokogorskih uspona na crnogorske planine. Bobotov kuk i ukupno Durmitor imaju posebno mjesto za svakog od nas. Uvijek je zadovoljstvo popeti Bobotov kuk, Bandijernu i ostale durmitorske nebovide. Ali, ovoga puta veće zadovoljstvo nosimo u duši time što smo pomogli našem drugaru planinaru Miroslavu koga nijesmo znali odranije, da se izvuče iz teške situacije i na vrijeme dođe do ljekara koji će mu pomoći da se što prije oporavi i vrati planinama.

Milan Radović

   

Durmitor 26.-28.04.2013.

Оставите одговор