Durmitor (Bobotov kuk) 05./06.08.2011.

Ovaj vikend iskoristili smo za uživanje u čarima Durmitora, uspon na Bobotov kuk, druženje sa našim dragim damama iz bjelopoljskog PK-a „Cmiljače“ koje odlaze na ekspediciju na Damavand u Iranu, upoznavanje novih prijatelja i na kraju prolaz kroz spektakularni kanjon Nevidio.

Datum: 05.-07. Avgust 2011.

Planina: Durmitor

Vrh: Bobotov kuk, 2523 m;

Učesnici: Jelena Radović (9 god), Tanja Pavličić, Milan Radović i članovi PK Cmiljače Bijelo Polje: Zehra Balić, Ivona Jočić i Miloš Šekularac.

Došao je još jedan vikend i još jedna slatka dilema: gdje otići, na koju planinu? Društvo iz kluba je i ovog puta na raznim stranama: neko je u inostranstvu, neko je na moru, neko ide u Albaniju na seminar za vodiče… Elem, sa Zehrom i Ivonom, koje za neki dan odlaze u Iran na ekspediciju „Damavand 2011.“, Tanja i ja dogovaramo druženje na Durmitoru i predlažemo im da na ovaj veliki vrh krenu upravo sa Bobotovog kuka. Nije nam bilo teško nagovoriti ih za ovakvu akciju. Bobotov kuk nam ne može nikada dosaditi, to je vrh koji bi penjali svaki dan. Odlučujem da na ovaj uspon povedem moju devetogodišnju Jelenu kojoj sam odavno obećao uspon na Bobotov kuk. Već se pokazala talentovanom za planinarenje usponima na vrhove Komova, Moračkih planina i drugih vrhova, pa me nije morala puno moliti.

U petak popodne krećemo Tanja, Jelena i ja iz Podgorice. U isto vrijeme iz Bijelog Polja kreće ekipa „Cmljače“. Nalazimo se na Žabljaku i odmah se upućujemo u Dobri do kako bi podigli kamp prije mraka. Usput nas prati kiša, ali dolaskom u Dobri do kiša staje i pušta nas da podignemo tri šatora.

U blizini nalazimo nešto malo drva, pa iako su kvasna uspijevamo naložiti vatru kako bi uz plamen ognjišta popili po koje vino, a time i stvorili najbolju atmosferu za prisjećanje na mnoge zajedničke uspone, zgode sa mnogobrojnih tura u našim i stranim planinama. Malo kasnije pridružuje nam se jedan od dvojice momaka čiji je šator tu u blizini. Holanđanin je, ali prilično dobro govori slovenački. Odlična prilika da obnovim svoje znanje slovenačkog. Družimo se, Harm je dobar lik, neposredan i druželjubiv a i njemu odgovara da sa istomišljenicima po pitanju prirode i planina razmijeni iskustvo. „ Zjutraj se povzpnemo v Bobotov kuk. Čas za spanje zdaj prijatelja…“ Na spavanje odlazimo nešto prije ponoći.

Subota. Ustajemo nešto prije 8 sati. Dočekuje nas sunčano jutro. Sušimo šatore na koje je tokom noći pala rosa, doručkujemo, sve pakujemo u auto osim onoga što u rancima nosimo na uspon. Iz Dobrog dola markiranom stazom krećemo u 9,20 h. Jelena dobro ide, nema potrebe da usporavamo zbog nje. Takođe i Tanja koja se još nije u potpunosti oporavila od povrede skočnog zgloba zadobijene u stijeni De Goutera pri nedavnom pokušaju da dosegnemo Mon Blan.  Na Zelenom viru pravimo malo dužu pauzu. Stazom sa Sedla stiže naš prijatelj sa nedavne ekspedicije na Alpe, a i sa mnogih uspona na naše planine, Pljevljak Branko Tomić. Sa Zelenog vira nastavljamo uspon zajedno. Na spomen ploči Danilu Jaukoviću Tanja ostavlja buket planinskog cvijeća. Mnogo je planinara na stazi, neki silaze, neki se penju. Uglavnom stranci. Održava se i nekakav planinarski maraton pa je dosta onih koji prosto trče po stazi, prave prečice i u toj trci odronjavaju kamenje. Sa Škrčkog pogleda, kao i obično, imamo fantastičan pogled na dolinu i jezera. Na vrh izlazimo u 12,30 h, što znači da nam je trebalo 3 h i 10 min za uspon iz Dobrog dola. Jeleni, Ivoni i Milošu je ovo prvi uspon na ovaj vrh, ali prolaze bez ovjeravanja štapom po turu. Pogled sa vrha izvanredan, uživamo na 2523 mnv skoro sat vremena. U povratku pravimo dužu pauzu na prelijepom jezercetu Zeleni vir. Zaista je ovo prekrasno mjesto za uživanje pored vode sa pogledom na moćne stijene Zubaca, Mininog Bogaza… Ivona odlučuje da se okupa u prilično hladnoj vodi jezera, a mi uživamo u suncu i tišini. Uživa i prelijepa plavuša koja na stijeni iznad jezera svojom ljepotom i pozom koju je zauzela podsjeća na sirenu, ako planinska jezera imaju svoje sirene…

Povratak se otegao, uvijek se staza u povratku sa vrha učini mnogo dužom. Ali, čeka nas osvježenje u vidu sočne lubenice koja nam je umor odnijela kao rukom…

Na Žabljaku pijemo kafu, ispraćamo drugare za Bijelo Polje a nas troje odlazimo u šetnju do Crnog jezera. Na stazi prema jezeru i na samom jezeru je mnogo ljudi. Čini mi se da Žabljak nikad nije bio puniji turista što nas raduje, a što ovaj planinski centar svojom ljepotom svakako zaslužuje. Pred samu noć odlazimo sa Žabljaka u Komarnicu gdje ćemo kampovati, jer nas sjutradan očekuje prolazak kroz kanjon Nevidio…

 Milan Radović

Bobotov kuk o6.08.2011.

 

Оставите одговор