Durmitor (Terzin bogaz 2303m) 14/15.12.2013.

a Poslije omaža birokratskim procedurama konačno nađoh vremena da napišem kratak izvještaj sa ture  na uvijek atraktivni Durmitor. Ovog puta nam je cilj bio izlazak u Veliku kalicu, a obzirom na stanje snijega (i naše stanje) tamo ćemo dogovoriti koji od obližnjih vrhova posjetiti…

Datum: 14./15.12.2013.;

Planina: Durmitor;

Vrh: Terzin bogaz 2303 mnm;

Učesnici: Milan Radović, Dušan Bošković i Ivana Šuković;

Poslije više iznešenih predloga za moguću turu, koju smo poslije duže vremena svi jedva čekali, odlučili smo se za Durmitor i bivakovanje u Velikoj kalici. Tročlana ekipa je, u subotu14.12.2013.  oko 8,00 h krenula iz Podgorice, vidno raspoložena (posebno muški dio). Na Žabljak stižemo nešto malo poslije 10,00 h i odmah svraćamo u „Zlatni papagaj“na kafu, a potom na bureke u pekaru koju tradicionalno posjećujemo na našim durmitorskim avanturama.

Autom se može doći do Vojnog odmarališta gdje se parkiramo i krećemo ka Velikoj kalici. Već na početku zaključujemo da će tura biti naporna jer je snijeg veoma loš ali ni ta činjenica nam ne može pokvariti raspoloženje u ovom sunčanom decembarskom danu. Milan vodi turu. Pri izlasku iz šume zaustavljamo se da se snadbijemo drvima što je ujedno prilika da Dušan isproba svoju novu, malu, ručnu testeru specijalno nabavljenu za ovakve prilike. Milan na svoj ranac stavlja suve oblice, meni dopadaju grane za potpalu vatre, a vlasnik „sablje britke“ dobija najveći teret sirovu bukovu granu, nimalo malu i nimalo laku koju vuče za sobom. Ubrzo po izlasku iz šume i ulasku u Malu kalicu zažalismo za onim uslovima iz šume jer je ovdje sniježni pokrivač mnogo veći, tako da propadamo i svako „vađenje“ predstavlja dodatni napor. Ni preko traverze u Velikoj kalici nije bolja situacija. Vidim bivak i mislim „daleko je sunce“.

bMilan prvi, poslije pet sati neprekidnog hoda, stiže do bivaka, a Dušan i ja četrdest minuta kasnije jer je ovo dugo pješačenje i propadnje prouzrokovalo bol u mom desnom kuku (ranija povreda), pa je Dušan morao pratiti moj tempo, a i „pošteno se sekati“ sa granom. Premoreni ali u dobrom raspoloženju, džentlemeni lože vatru u peć koju su tu dvije godne ranije postavili „Visokogorci“ a koja je handmade by Đaja i kojem se i ovom prilikom kao i više puta te noći zahvaljujemo: „HVALA NANE“!

Ubrzo u bivaku postaje prevruće ali nam takva temperatura svima prija nakon napornog i dugotrajnog pješačenja od Žabljaka. Poslije lagane večere moje kolege hedonisti otvaraju Cabernet. Uz muziku se lagano ispija i druga flaša, raskomoćeni u toplom bivaku dok su napolju u hladnoj noći, na mjesečini, blistali obrisi moćnog vijenca Šljemena.Ekipa je raspoložena i nikom se ne spava iako noć lagano odmiče i napravljen je plan za penjanje na Terzin bogaz. Konstatovasmo da srce ima dvije noge (prosvijetli nas Perica iz vica). Osviće jutro sa niskom oblačnošću, bolje reći maglom. Ipak, Milan i Dušan kreću ka Terzinom bogazu, ja zbog bola u kuku ostajem da pospremim bivak i ostavim ga u prikladnom stanju za one koji će poslije nas boraviti tu.

Iako je jučerašnji dan bio prilično naporan, iako su sinoć “otišle” dvije flaše vina, našem visokogorskom dvojcu do gore i nazad je trebalo 1h 45min (sada valjda postaje jasno zašto sam pronašla 100 razloga da ne idem sa njima). Nakon kratkog odmora „ljudi sa korakom od sedam milja“ pakujemo stvari i krećemo ka jezeru. Sada je na čelu ekipe Dušan koji nam ne da ni vazduh da uhvatimo. Sputili smo se za 2h. Kod auta se presvlačimo u suvu odjeću i idemo opet na bureke. Odlučujemo da kafu pijemo u „Jataku.“ Iskustvo sa uspona na Terzin bogaz će ipak morati da pišu oni koji su tamo bili.

Ivana Šuković

Ivana je sve rekla što je bilo važno, pa se nema što dodati od iskustva sa Terzinog bogaza. Uglavnom, prilično loši uslovi za uspon, ali u ovo doba godine se i ne očekuju bolji. Niska oblačnost je zatvorila planinu, nismo mogli uživati u pogledu na moćne durmitorske stijene pa smo odlučili da “peglamo” prilično brzo i bez pauze. Krenuli smo direktno uz kuloar, lijevo od ljetnje staze U početku dereze nijesu bile neophodne, ali u najstrmijem dijelu,neposredno pred izlazak na Malu previju, ipak smo ih stavili. Naravno, cepini su bili suvišni pa smo sve vrijeme penjali samo sa štapovima. Na grebenu, od Male previje do samog vrha snijega je bilo veoma malo, ponegdje ga uopšte nije ni bilo. Ispod stijene koja predstavlja malo težu i opasniju dionicu, srećom ne dugu, nailazimo na tragove konačišta većeg broja divokoza. Raduje nas činjenica da je na Durmitoru, za razliku od ostalih planina u Crnoj Gori, sve više divokoza.

cIzlazimo na vrh Terzinog bogaza, oblaci su se malo podigli ali nedovoljno da nam otvore pogled na Bobota. Zato pravimo par fotografija i odmah krećemo nazad da se ne “ladimo”. Čini mi se, nismo napravili ni deset koraka, a već smo bili kod bivaka, toliko brzo smo se spustili. Vrijedna Ivana je sredila i očistila bivak koji je lijep kutak za zimski boravak manje grupe planinara. Na žalost, problem je što posjetioci ne iznesu drva koja potroše dok borave u njemu tako da, ukoliko ne ponesete drva iz šume sa sobom, šporet će vam samo izazivati čežnju za toplinom. Mi nismo ništa prepuštali slučaju. Iako smo ionako bili opterećeni težinom ranaca, potrudili smo se da iznesemo dovoljno drva za toplu veče i uživanje uz vino. Naravno, ostalo je drva i za naredne posjetioce…

Milan Radović

 

Terzin bogaz 14/15.12.2014.

Оставите одговор