Članovi ekspedicije “Akonkagva 2014.” Aleksandar Đajić, Savić Glendža, Ivan Femić i Neno Kaluđerović su se dočepali civilizacije i nakon iscrpljujućeg uspona na najviši vrh Južne Amerike uživaju u ljetnjem ambijentu u gradu Mendoza u podnožju Anda.  To je prilika da kontaktiramo vođu ekspedicije Aleksandra Đajića koji nam je posalo utiske sa uspona. Evo njegove kratke priče, ekskluzivno iz Argentine:

“Popeli smo vrh 17.02 u 13h po ovdašnjem vremenu. Dan je osvanuo vjetrovit i užasno hladan ( -25), mogu ti reći oprema na meni kao za Denali.

To jutro smo se probudili u 4 i pravo da ti kažem nismo znali šta da radimo jer je vjetar tresao šator kao da će ga pokidati. Promolio sam glavu vani i vidio vedru noć. Posle tri dana snijega i mećave dobra novost. Počeli smo sa pakovanjem, topljenjem vode, i ostalom pripremom i krenuli u 6 prema  vrhu! Neno je ostao u kampu Colera koji je ujedno i naš visinski kamp na 5900m zbog očitih simptoma visinske bolesti i problema sa dijarejom, koju smo maltene u nekom obliku svi zaradili na BC (Paza de Mulas) zbog nehigijene i prljavštine! U početku smo odmah shvatili da neće sve ići po planu, staze sve zametene tako da smo odmah promašili put i nakon nekih 30 minuta tražili novi! Prćenje od prvog koraka što je  u ovoj kombinaciji sa visinom prava pogibija! Snijega od 20-50cm. Ima ga smrznutog i prosutog, a vijetar pomiješan sa snijegom otežava još više. Usput nakon sat srećemo nekog Japanca kojeg su sjutradan evakuisali zbog promrzlina i jedva je živ ostao. Bio na planini 24h, nije imao snage da se vrati! Tako korak po korak do čuvene traverze  i pećine do podnožja Canalete koja vodi do samog vrha. Tu nam se učinilo da ce ova priča proći mnogo bolje nego što smo  mislili. I pored svih ovih teškoća i prćenje stigli smo do Kanalete za nevjerovatnih  4.5 sati.

Tu smo pristigli neke Ruse koji su zajedno sa nama probijali putanju ka dalje. Ovdje nema nikakvih markacija, smjernica, ništa! Staza zavejana, a niko ne zna kud dalje. Ako imalo promašiš „utabanu stazu“ nailziš na pokretne stijene ispod snijega i uspon se pretvara u očaj. E ovaj dio puta koju se prelazi za dva sata mi smo peli 4. Gore dolje , traži put i promaši stazu i tako do vrha. Pri kraju bili su to zadnji atomi snage koje smo izvukli iz nas. Na vrhu od iscrpljenosti nije bilo ni puno radovanja – par fotografija i nazad. U međuvremenu vrh je zahvatio oblak i vrijeme se počelo kvariti! Obradovali smo se povratku prerano jer snijeg koji nam je otežavao uspon stvara problem pri silasku. Povratak je trajao nekih 4 sata. Na jedvite jade stigosmo do Colere i tu prespavasmo noć. Ujutro smo vidali promrzline od uspona.

Nismo baš dobro ni spavali opet je duvao jak vjetar. Svi smo imali vrhunske cipele rađene za uspone po Himalajima, a svi zaradili promrzline u manjoj ili većoj mjeri.  Posle pakovanja nazad oko 12 i u BC smo bili oko 15! Dan je bio fenomenalan, baš smo kometarisali kako je danas dobro za uspon ali se pokvarilo oko 13h tako da bi bilo opasno. To ti je planina na ovoj visini, ništa ne znaš šta te može snaći i kakva promjena vremena može naići!

 Tok uspona

Pošto smo proveli 5 dana u BC, dva dana odmora, dva dana aklimatizacije, jedan dan čekanja lijepog vremena, shvatili smo da po najavljenoj prognozi vrijeme ne ide na ruku. Iz BC, 2500 m ispod vrha se teško može kontrolisati situacija i čekati dobar dan za uspon. Odlučili smo da idemo na Nido de Condores, prvi visinski kamp i tamo da čekamo pravi dan za uspon. Prvi plan je bio da vrh penjemo direktno iz Nida jer nije bilo najava da ćemo imati dva vezana dana lijepog vremena za uspon koliko  bi trebalo da se preselimo na zadnji visinski Colery i plus dan za uspon. Na Nidu nas je uhvatilo loše vrijeme sa snijegom i jakim vjetrom. Tu nas je zakucalo sledeća tri dana! Šator se tresao ka lud, loše smo spavali zbog zime (ujutro u šatoru temperatura oko -10) i sve te buke koju je proizvodio vjetar! Palo je dosta snijega od 20-50cm zavisi kako ga je gdje vjetar nanosio. Po tolikom snijegu je  postalo nemoguće peti vrh iz Nida te se četvrti dan selimo do Colere na završni visinski kamp i planiramo uspon na vrh odmah ujutro. Uspon do Colere sa svim stvarima i rančevima od 20kg po dubokom snijegu bio je pravi pakao. Oduzeo nam je svježinu i ogromnu količinu snage za završni.

Ujutro smo krenuli na uspon. Bio je to SUMMIT DAY!

Povratak ko povratak, misliš o nečemu lijepom i ništa te ne zaustavlja, sad kao nagrada hotel i topla kupka…”

Povratak članova ekspedicije je u nedelju, 23.02.2014. u 20 h. Pozivamo sve prijatelje kluba i planinare da dočekamo naše andiste na aerodromu Golubovci.

20.02.2014.