Ekspedicija: “Elbrus 2004.”

Ekspedicija: “Elbrus 2004.”

Visina: 5642 mnm

Trajanje ekspedicije:  jul 2004.

Organizator ekspedicije: Extreme summit team Beograd

Učesnici ekspedicije iz našeg Kluba: Dragan Bulatović, Bojan Bošković

 

 

Kavkaz ili  „kolijevka čovječanstva“ kako ga često nazivaju, nalazi se na krajnjem istoku Evrope između Kaspijskog jezera i Crnog mora. Sastoji se od dva planinska masiva Velikog  na sjeveru i Malog Kavkaza na jugu. Veliki Kavkaz koji ima dužinu od 1150 km i širinu od 180 km ima u svom sastavu 6 planinskih vrhova visine preko 5000 m. i čak 20 vrhova koji prelaze visinu  najvišeg alpskog vrha Mon Blana. Na njmu se nalazi najviši evropski vrh Elbrus. Elbrus čije ime dolazi od persijske riječi Elboros što znači sniježna planina, predstavllja ugašeni vulkan sa dva vrha zapadni  viši   5642 m  i istočni 5621 m. Nekada se smatralo da je ovaj planinski gorostas dostupan samo bogovima i da na njega ne može kročiti noga običnih smrtnika. Legenda kaže da je Zevs ovdje okovao titana Prometeja, da mu orao kljuje jetru, za kaznu što je bogovima ukrao vatru i dao je ljudima. U podnožju Kavkaza takođe se nalazila legendarna Kolhida do koje je plovio Jason sa svojim Argonautima u potrazi za Zlatnim runom. Predanja govore da su u ovoj oblasti živjele Amazonke, a dovde je stizao i mudri Odisej.

Kavkaz su opjevali mnogi pjesnici, a jedan od njih Ljermontov izgubio je ovdje život  u dvoboju, kao izgnanik ruskog cara.

Elbrus su prvi put osvojili Englezi sredinom 18. vijeka. Od tada su mnogi  alpinisti iz cijelog svijeta pohodili ovaj vrh, bilo je naravno mnogo više onih koji nijesu uspjeli da osjete slast pobjede na najvišoj tački Evrope, a isto tako i priličan broj onih koji su taj pokušaj glavom platili.

Bojan Bošković i Dragan Bulatović na vrhu Elbrus 5642 mnv

U julu 2004. godine  crnogorski planinari konačno kreću u osvajanje ovog planinskog diva.  Bojan Bošković i Dragan Bulatović, nakon višemjesečnih priprema,  priključili su se u Beogradu ekspediciji koja je bila sastavljena od visokogoraca iz Srbije i Makedonije koju je vodio iskusni Dragan Jaćimović. Bio je to prvi pohod članova jednog planinarskog društva iz Crne Gore na „krov Evrope“. Nakon prevaljenih 3200 km puta i beskrajnog maltretiranja na granicama od strane ruskih i ukrajinskih carinika, stigli smo u podnožje Kavkaza , u republiku Kabardino Balkarija. Već na prvi pogled  bili smo oduševljeni ljepotom doline Baksan kroz koju protiče istoimena rijeka i iznad koje se uzdižu veličanstveni vrhovi Kavkza. Ovdje se nalazi neugledni planinski gradić Tirnauz u kome  smo dobili neophodne dozvole za penjanje i opskrbili se rezervama hrane za višednevni boravak u planini. Nakon toga krenuli smo na prvi aklimatizacioni uspon u kamp Ulu Tau koji se nalazi na visini od      2360 m nadmorske visine. Ovaj kamp se nalazi na samoj granici sa Gruzijom u živopisnom ambijentu  koga čine okolni vrhovi okovani vječitim snijegom i ledom , čijim topljenjem nastaje plahovita rijeka Adir. Noć smo proveli u šatorima , a sjutra dan smo krenuli na lagani  aklimatizacioni uspon do       3000 m. Cilj ovog uspona je bio da se organizam pripremi za mnogo veće napore koji su nas očekivali narednih dana. Na visini od 3000 m gdje smo proveli jednu noć bili smo zaista prijatno  iznenađeni povećim stadom divokoza koje su pozirale pred našim fotoaparatima i nijesu se uzbuđivale zbog našeg prisustva. Ovdje im od ljudi ne prijeti opasnast pa su tako pitome, da alpinisti često imaju problema sa njima jer se dešava da u potrazi za hranom pocijepaju šatore. Za nas nevjerovatan prizor jer  u našim planinama i u  najnepristupačnijim vrletima rijetko možemo vidjeti ova prekrasna stvorenja. Nakon kišne noći sjutradan smo se ponovo spustili u kamp Ulu  Tau, da bismo se već sledećeg dana ukrcali u iste  kamione, kojima smo stigli dovde prije dva dana, i uz vratolomnu vožnju, dvojice braće – rusa, uputili se prema mjestu Azau odakle se kreće na Elbrus.

Iz Azaua se gondolom stiže do stanice Mir na visini od 3500 m, a nakon toga se pješice savlađuje još 300 m visinske razlike do lednika Garabaši gdje sve ekspedicije postavljaju I bazni kamp. O brojnosti alpinista koji  ovuda prođu  govore i brojne rupe  od šatora u snijiegu, što su mnogi od nas iskoristili da uštede sebi trud, međutim kako je ekspedicija bila brojna neki su ipak morali praviti mjesto za sebe. Tokom vedrih dana odavde se fantastično vidi bezbroj okolnih vrhova, a sam Elbrus koji kao kakav dzin dominira među njima izgleda tako blizu. Na ovoj visini smo, prema planu, proveli nekoliko noći , dok smo se tokom dana, kad su to vremenske prilike dozvoljavale, peli do odredjene visine i ponovo vraćali u kamp. Ovo je postupanje  u skladu sa osnovnim aklimatizacionim pravilom „penji visoko spavaj nisko“, a sve u cilju da se izbjegne visinska bolest koja se na ovim visinama često javlja. Ova bolest  se javlja zbog smanjene koncentracije kiseonika u vazduhu i praćena je glavoboljom, mučninom i vrtoglavicom, te gubitkom apetita i zamorom i pri najlaganijim aktivnostima. Zbog toga je neophodno kretati se lagano i piti što više tečnosti.

Nakon uspješno obavljene aklimatizacije na ovoj visini preselili smo se u II bazni kamp Priut na visini od 4200 m, gdje smo narednih dana nastavili sa daljom aklimatizacijom. Sa Priuta se kreće  na završni uspon prema vrhu, koji je zaista naporan jer treba savladati visinsku razliku od       1400 m u jednom dahu. Vrijme je tih dana bilo loše i  nije obećavalo međutim učili smo se strpljenju i čekali da se ukaže pogodan dan za uspon. I napokon to se desilo, 20.jula u jedan sat poslije ponoći kolona planinara krenula je iz kampa prema vrhu obasjana svjetlošću čeonih lampi i naoružana jakom voljom   i neopisivom željom planinarskom da dosegne najvišu tačku u Evropi. Vrijeme je bilo hladno ali stabilno pa smo do visine od oko 5000 m  stigli bez većih problema uz lagano kretanje i često uzimanje tečnosti. Međutim u osvit zore dok smo uživali u pogledu na guste oblake kroz koje su provirivali vrhovi ispod nas, počela je sniježna oluja praćena orkanskim vjetrom od koga se ledio dah. Na temperaturi od -15 praćenoj orkanskim vjetrom koeficijent rashlađenja je vrlo visok pa su kod penjača sa slabijom opremom nastali   problemi , počeli su im mrznuti prsti na rukama i nogama. Zbog toga je dio njih odustao dok je drugi brojniji dio hrabro nastavio prema vrhu,uprkos hladnoći i snježnoj oluji. Pobijediti planinu u prvom redu znači pobijediti sebe, savladati bojazan, odagnati sumnje u vlastitu snagu i ići naprijed. Protivnik planinaru nije drugi čovjek već planina i prirodne sile poput vjetra, hladnoće, magle, lavina glečerskih pukotina… Pobjeda jednog planinara nije poraz drugog već naprotiv i to je ono što planinarenje čini humanijim i uzvišenijim od svih ostalih sportova.  Planinarar kad je poražen   ne gubi bodove i mjesto na tabeli, no međutim poraz nekad znači gubitak, nečeg mnogo vrednijeg, vlastitog života. I to čini ovaj sport opasnijim i izazovnijim od drugih.

Kad smo napokon izašli  na prevoj ispod zapadnog Elbrusa na visini od 5400 m našli smo se na suncu i vjetar je konačno stao. Bilo je -10 stepeni a nama je nakon „pakla“ kroz koji smo prošli izgledalo prilično toplo. Bilo je već jasno da smo na pragu ostvarenja davašnjih želja, u šta nijesmo ni jednog trenutka ni sumnjali. Ostalo nam je još nešto više od 200 m visinske razlike do „krova Evrope“.  Na ovom dijelu savladjujemo još jednu vrlo eksponiranu, zaleđenu padinu na kojoj je potreban oprez i dobra koncentracija, što međutim nije ni malo lako ostvariti na ovoj visini, kad su alpinisti na izmaku snage. Konačno u 10 sati i 20 minuta stupamo na najviši vrh Evrope na visini od 5642 m. Trud se isplatio, osjećaj veličanstven, nedostaju riječi da bi se opisao. Međusobne čestitke i fotografisanje, kratak predah pa opet  još oprezniji silazak nazad.

Kavkaz je osvojen pred nama su nove pobjede.

Dragan Bulatović

Оставите одговор