EKSPEDICIJA „DENALI 2012.“, najhladnija planina svijeta (Mount McCinley 6194 mnm)

Denali, najviši vrh Sjevrne Amerike, jedan je od najvećih planinarskih izazova na svijetu. U okviru našeg projekta Seven Summits, nakon Elbrusa, Akonkagve i Kilimandžara, i nakon prvog crnogorskog uspona na vrh viši od 8000 m, na red je stigla najhladnija planina svijeta. I kao što su sve naše dosadašnje ekspedicije bile uspješne, uspješno su savladani svi izazovi krova Amerike. Bio je to prvi, i za sada jedini uspon crnogorskih planinara na ovu planinu. Na ovu ekspediciju smo posebno ponosni jer je njena kompletna organizacija bila u režiji našeg kluba. Objavljujemo skraćeni dnevnički zapis sa ove ekspedicije, sa nadom da će on motivisati i druge crnogorske planinare da krenu u najveće izazove.

Ekspedicija: Montenegro-Alaska 2012, uspon na najhladniju planinu svijeta

Planina: Denali (Mount McCinley) 6194 mnm;

Učesnici: Dr Dragan Bulatović (vođa ekspedicije), Zoran Prljević, Aleksandar Đajić, Boris Čelebić i Milan Radović;

Magija „čarobnih bregova“ širom zemljinog šara neda mira adrenalinskim zavisnicima, ljubiteljima visina i planinaskih izazova. Od Lovćena i Durmitora, preko Alpa, Anda, Kavkaza i Himalaja, u potrazi za novim izazovima, u potrebi da pomjerimo granice sopstvenih mogućnosti i pronađemo inspiraciju i sebe, stigli smo na Aljasku i Denali, najhladniju planinu na planeti zemlji. Mi planinari, uglavnom, ljepše osjećamo i doživljavamo planinu nego što umejemo pisati o njoj. Zato ovo pišem u strahu da ni djelimično neću uspjeti da prenesem čitaocima ljepotu, strah i strast, izazov i opasnost, sreću i tragediju, mir i nemir, riječi i ćutanje i sve ono što je činilo dvadesettrodnevnu dramu na bijeloj pozornici, visoko od onoga što možemo da pojmimo i daleko od srca koja kucaju za nas.

 Aljaska, zemlja ponoćnog sunca, zemlja prostranstva, šuma, rijeka i jezera, zemlja lednika i fjordova, zemlja losova i medvjeda, zemlja zlata i srebra, zemlja avanture i ekstremizama, po prvi put dočekuje nekoga iz Crne Gore ko se uputio na njen krov, 6194 metra visoki Denali ili Mount McKinley, ujedno i najviši vrh sjevernoameričkog kontinenta. Dočekuje nas Enkoridž, najviši grad Aljaske, sa svojih 300 000 stanovnika, širokim i dugim ulicama kojima jezde veliki automobili, razbacanim zgradama u tradicionalnom i modernom stilu i ljubaznim stanovnicima. Nakon vrelih majskih podgoričkih dana i noći, dočekuje nas temperatura oko 12 stepeni. Narednih dana u Enkoridžu moraćemo se navići na još jednu specifičnost: mjesec dana nećemo vidjeti noć.

25.05.2012.

Već dva dana smo u bajkovitom mjestašcu Talkitna koje je nastalo u vrijeme zlatne groznice. Ovo je mjesto gdje se okupljaju planinari sa svih strana svijeta čiji je cilj Denali. Mjesto je poznato poslednjih godina po mačku Stabsu koji je počasni gradonačelnik. Gradonačelnik se lijeno izležava u jednoj prodavnici i ne haje previše za turiste koji ga fotografišu, a mi trčimo da obavimo poslednje pripreme pred odlazak u planinu, uključujući intervju sa rendžerima i kratko upoznavanje sa izazovima koji nas očekuju. Na obližnjem aerodromu se prijavljujemo za let, i ubrzo ukrcavamo opremu i krećemo, uprkos najavama da je na glečeru niska oblačnost. Uslijedio je sat letjenja iznad bajkovitih predjela, najprije iznad beskrajnih šuma, jezera i močvara, potom iznad grebena, između gorostasnih vrhova i dugačkih lednika koji se pružaju desetinama kilometara poput džinovskih, bijelih jezika.

Nakon slijetanja u bazni kamp, odmah krećemo u 9 km dugi marš Kahiltna glečerom. Niska oblačnost ne dozvoljava pogled na okolne vrhove i osim beskrajne bjeline ne vidimo ništa. I tako četiri naredna sata, preko ledničkih pukotina i sniježnih mostova do Ski Hill kampa na 2377 mnv.

26.05.2012.

Sunčano jutro bez vjetra nam omogućava uživanje u pogledu na okolne vrhove u plavičasto-bijeloj boji. Pola sata prije podneva krećemo prilično eksponiranom padinom prema C-2. Lijepo vrijeme omogućava da ovu dionicu pređemo bez opasnosti i bez karakterističnih „whiteout“ uslova. U drugi visinski kamp na 2950 m stižemo za nešto više od 3 sata, noseći i vukući teret od preko 50 kg svaki ponaosob…

27.05.2012.

Druga noć (noć koje nema) u planini daje nam na znanje šta možemo očekivati na ovoj planini. Cijelu noć pada snijeg uz prilično jak vjetar. Kada je malo oslabio, negdje oko 10 h nastavljamo prema trećem visinskom kampu. Pored jake hladnoće, niski oblaci su nam najveći problem jer ne vidimo markere na stazi i u ovakvim uslovima se lako skrene sa staze i uđe u zonu lavina. Nakon 3 sata naporne vuče sanki uz padinu, stižemo u Motorcycle Hill na 3350 mnv. Ovo je veliki kamp sa mnoštvo šatora. Nalazimo mjesto za šatore koje je neko prethodno iskopao tako da nam preostaje samo da iskopamo duboku rupu u snijegu i ostavimo višak opreme  hrane. Ovdje ostavljamo sanke, krplje i dio druge opreme i hrane. 

28.05.2012.

Opet je padao snijeg i napadalo ga je skoro 20 cm. Niko od petočlanog tima nema ozbiljnije simptome visinske bolesti iako svi, manje-više imamo problem sa glavoboljom. Kada smo vidjeli da od sunca nema ništa, nakon 11 h krećemo na aklimatizacioni uspon prema kampu 4. Ranci su prilično teški jer nosimo velik dio hrane i opreme koju ćemo zakopati u četvorci. Prvi dio staze vodi cik-cak uz strmu padinu idealnu za lavine a onda staza zavija lijevom strmom padinom ispod stjenovitog vrha poznatog pod imenom Squirrel Point, gdje su 1993. god. crvene vjerverice preživljele jedući ostavljenu hranu. Ova strma sekcija i zaravan iznad nje je u ledu i prepuna ledničkih pukotina koje su dobro skrivene nanosom tankog snijega. Zaravan je duga 800 m i njome se traverzira podnožje zapadnog grebena do njegovog južnog kraja poznatog kao Windy Corner. Ovdje konstantno duva jak vjetar, vrlo često preko 100 km/h. I mi imamo prilično jak vjetar, ali prolazimo prevoj i potom postaje znatno toplije.

U kamp, na visinu od 4320 m stižemo nakon 5 sati penjanja sa teškim rancima. Odmah se dajemo na posao i kopamo rupu u snijegu gdje ćemo napraviti depo za hranu i opremu. Vraćamo se nazad, 4,5 km i 1000 m visinske razlike do šatora u trojci.

29.05.2012.

Opet snijeg pada skoro cijelu noć. Još ni jedan dan od kada smo u planini nijesmo imali povoljne vremenske uslove za uspon. Iako vremenska najava od sinoć govori da će danas duvati jak vjetar i da se nakon podneva neće moći preko Windy Cornera, odlučujemo da se spakujemo i krenemo prema C-4 pa šta Bog da.

Najteži uslovi nas dočekuju na Vjeveričinom prelazu. Vjetar je toliko jak da se jedva održavamo na nogama. Mećava ne dozvoljava pogled više od par metara ali Dragan koji je na čelu naveze dobro prati stazu. Srijećemo nekoliko naveza koje se vraćaju sa pola puta jer su odustali zbog jakog vjetra. Ipak, nekoliko penjača koji se spuštaju iz gornjeg kampa nas ohrabruju da nastavimo jer je vjetar u gornjem dijelu staze mnogo blaži. Nakon kratke konsultacije odlučujemo da nastavimo borbu sa jakim vjetrom. Zaista, na Windy je vjetar znatno slabiji, a nakon ovog prelaza gotovo da nije ni duvao.

U Basin camp na visinu od 4320 m stižemo u 18,20 h. Imamo sreće, nalazimo već pripremljena mjesta za šatore pa nam nije potreban dodatan napor za postavljanje kampa, što je u ovim uslovima velika stvar.

 30.05.2012.

Tokom noći pada snijeg, ali na to smo več navikli. Ono što čini razliku je daleko hladnija noć od prethodnih. U šatoru je sve smrzlo što nije bilo u unutrašnjosti vreća. Kompletna unutrašnjost šatora je zaleđena od kondezacije. Ustajemo tek oko 10 h. Danas je dan za odmor na novoj visini, i nigdje ne žurimo.

31.05.2012.

Pitamo se da li ikada ovu planinu grije sunce? Opet niska oblačnost, opet pada snijeg, opet hladno. Uprkos ovakvom vremenu odlučujemo da krenemo na aklimatizacioni uspon na 5000 metara i iznesemo hranu i gas i napravimo depo na toj visini kako bi nam bilo bar malo lakše prilikom preseljenja kampa na novu visinu.. Krećemo nešto iza podneva. Na eksponiranoj strmini koja vodi na zapadni greben poznat kao Headwall, nalazi se veliki broj penjača. Staza prvih 400 metara vodi direktno uz umjereni nagib, a potom, sledećih 240 metara uz fiksno uže postavljeno na nagibu od 40 do 55 stepeni.

Na fiksu se zadržavamo očajno dugo. Snijeg je loš i dereze ne drže dobro, cepin nije od velike pomoći a žimar proklizava. Najteže nam pada prekopčavanje na klinovima, gubimo ogromnu energiju i snagu na hladnom vremenu i mećavi, čekajući da se svaki član naveze prekopča i bude spreman da nastavi dalje. Ipak, nakon nešto više od 4 sata stižemo na greben, na visinu od 5000 metara.

Nakon što smo zakopali hranu i gas, krećemo nazad, čini mi se još sporije nego što smo penjali jer je spuštanje niz fiks u ovim uslovima vraški težak posao.

 01.06.2012.

Prvi junski dan provodimo odmarajući u kampu. Dan se nešto malo popravio u odnosu na prethodne pa imamo privilegiju da vidio i prvo sunce od kada smo na planini. Veliki broj penjača je danas krenuo na C-5. Prognoze koje dobijamo su različite. neke kažu da se očekuje stabilizacija vremena do utorka, pa razmišljamo da sjutra, nakon samo dan odmora u ovom kampu krenemo na C-5.

02.06.2012.

Budimo se u prvom lijepom danu od kada smo u planini. Sunce je obasjalo četvrti visinski kamp i stazu koja vodi na Headwall. Pakujemo visinsku opremu i šatore. Preseljavamo se hiljadu metara više, sa ciljem da nastavimo uspon prema vrhu. Višak opreme i hrane ostavljamo u vigvamu. Krećemo u 12,40 h. Napredujemo poznatom stazom, direktno uz strminu, ovoga puta sa znatno težim rancima.

U C-5 kamp na visinu od 5240 m stižemo oko 19,30 h. Pronalazimo samo jedno slobodno mjesto za šator pa je potrebno da napravimo mjesta i za drugi, što je ovdje vraški težak i iscrpljujući posao.

 03.06.2012.

Nova visina, umor, hladnoća, razlozi su lošeg sna. Ujutru nastavljamo sa topljenjem snijega ali ne izlazimo iz šatora jer je jako hladno.

 04.06.2012.

Po prethodno utvrđenom planu, u 8 h pravimo dogovor šta dalje. Od uspona prema vrhu nema ništa. Vremenski uslovi su još gori nego prethodnog dana. Jako je hladno, vjetar je pojačao a niska oblačnost ne dozvoljava praćenje staze. Sve je bijelo kao da smo u flaši jogurta. Tokom dana vrijeme se pogoršava. Kod jednog od vodiča u kampu raspitujemo se za prognoze, kaže: „naredna dva dana vjetar u pojačanju a nailazi front lošeg vremena, tako da će naredih sedam dana biti loše vrijeme.“ Svi putevi vode samo u jednom pravcu: dolje. Gotovo čitav kamp se pakuje za spuštanje nazad. Naravno, i mi donosimo odluku o povlačenju. Na visini od 5300 m bilo bi iluzorno, pri ovim uslovima, čekati.

Silaskom u C-4, nakon samo pola sata, Zoran i Boris nam neočekivano saopštavaju odluku da odustaju od daljeg uspona i da kreću nazad prema nižim kampovima. Iznenađuje nas njihova odluka ali je prihvatamo bez ijedne suvišne riječi ili pitanja. Svi smo, spremajući se za ovu ekspediciju znali da nas očekuje jedan od najtežih uspona u planinarskoj karijeri. Zbog toga smo i planirali rezervne dane, u slučaju da ne ide sve po planu. A teško je na Denaliju očekivati da ide sve po planu. Za uspone ove vrste nije neophodna samo fizička snaga, potrebno je, iznad svega, strpljenje i snaga duha da se nadmudruješ sa ćudima planine.

 05.06.2012.

Ništa novo. U kampu četiri se dnevno promijeni stotinu vremenskih situacija. Čas izgrije sunce, čas pada snijeg i oblak sve poklopi. Ono što je jedina konstanta jeste da se gore prema C-5 mute oblaci i duva jak vjetar. Uveče slušamo prognozu: „sjutra vjetar od 50 milja na čas, pretežno oblačno, prekosjutra smanjenje vjetra i dolazak sniježnog talasa.

 06.06.2012.

Jedina tema svih razgovora u kampu je vremenska prognoza. Bude nas planinari stacionirani u blizini našeg šatora. „ Još dva dana vjetra, u subotu se vrijeme otvara“- saopštava jedan Španac na prilično lošem engleskom.

Prognoza ne ostavlja prostora za nadu: i dalje jak vjetar, i dalje nemogući uslovi za penjanje. Odlučujemo: ostajemo još jedan dan u četvorci, a onda u petak selimo kamp na 5300 m kako bi sačekali novu šansu u narednih par dana.

 07.06.2012.

Osviće prilično lijep dan. Čak je i pretežni dio dana takav. Međutim, često se dešava da su vremenske prilike takve da kao da kamp četiri nije na ovoj planini. Sve ispod i iznad je zavijeno neprobojnim bijelim zidom. Još jedna prognoza koju dobijamo daje nadu: u nedelju bi se mogao otvoriti dan za završni uspon. Međutim, prognoze dobijene od rendžera su nepovoljne, kažu da će i dalje duvati jak vjetar brzinom većom od 50 milja.

 08.06.2012.

Sinoćna prognoza je najavljivala slab snijeg, a tokom noći je padao kao da nikada neće stati. Ustajemo rano, oko 8 sati. Vidljivost je prilično slaba, ali primjećujemo da je nekoliko grupa krenulo gore. Obzirom da smo se sinoć spakovali za uspon, sad pakujemo samo vreće, podmetače i šator i krećemo prema poslednjem visinskom kampu. Snijeg pada nesmanjenom žestinom. Niz Mesnerov kuloar se svako malo sruči po neka lavina uz zastrašujuću grmljavinu. Osim zvuka koji izaziva jezu, nemamo  drugi, vizuelni doživljaj lavine jer je vidljivost jako mala.

Dobro napredujemo uz strmu dionicu, vidi se da smo dobro aklimatizovani. U jednom momentu snažna mećava nas zasu a da nismo ni primijetili odakle dolazi. Sve se tako brzo dogodilo da sam uspio samo da stavim ruke na lice i usta kako bih se sačuvao od gušenja. Kako je došlo, isto tako brzo je i prošlo i sve se smirilo. Pomislili smo da je u pitanju udar vjetra koji nosi suvi snijeg koji konstantno pada. Izlaskom do fiksnih užadi srećemo grupe koje se užurbano vraćaju. Kažu, snijeg je dubok do 60 cm, postoji stalna opasnost od lavine i nije pametno nastaviti dalje. Pokazuju nam kuda je protutnjala lavina maloprije. Sad shvatamo, onaj jaki udar praškastog snijega nije bio udar vjetra već učinak lavine koja nas je zakačila samo rubnim dijelom. Pitamo se šta bi bilo da smo joj se, kojim slučajem, našli na sred puta. Brzo odlučujemo, nemamo izbora, vraćamo se nazad.

 09.06.2012.

Ostajemo u četvorci. Cijelu noć je padao snijeg, pred jutro je duvao jak vjetar. Niko nije ni pokušao prije podne da probije prema Headwallu.

 10.06.2012.

Iako je dan daleko od dobrog za penjanje, nema više čekanja. Pakujemo opremu i šatore i u 11,10 h krećemo prama poslednjem visinskom kampu. Ovo je već četvrti put da prelazimo najtežu dionicu kompletne rute na Denaliju. Vrlo malo penjača je krenulo gore. Uglavnom, penjači odrađuju aklimatizacioni uspon sa malim rancima na leđima. Na grebenu nas dočekuje izuzetno jak vjetar i mećava. Ruke mrznu, ukopčavanje u sidrišta pada nam izuzetno teško, sve u svemu prolazimo pakao. Ipak, nekako se dovlačimo u peticu pa jako maloj vidljivosti, rastojrni od hladnoće i umora u 19,10 h, nakon tačno 8 sati penjanja.

 11.06.2012.

Noć je bila užasno vjetrovita i hladna. Nakon jučerašnjeg napornog dana, dan provodimo odmarajući se u vrećama. Niko nije krenuo prema vrhu iako je dan u odnosu na nekoliko ranijih prilično dobar. Problem je dubok i mekan snijeg koji treba prtiti. Uz to, postoji konstantna opasnost od lavina na eksponiranim dijelovima staze.

 12.06.2012.

Snijeg ne prestaje cijelu noć. Duva orkanski vjetar. Imamo osjećaj da se šator održava poslednjim naporima. Od nervoze ne mogu da zaspim cijelu noć. Planirali smo uspon za ovaj dan, imali prognozu da vjetar neće biti previše jak, ali ništa od toga. Dan je nesnosno hladan, vjetar duva tolikom žestim da nosa ne možemo promoliti iz šatora. Naravno, niko i ne pomišlja da krene prema Denali passu.

Uveče, na radio stanici slušamo komunikaciju između rendžera iz dva kampa. Kažu da je jedna japanska ekipa krenula iz četvorke prema petici ali da nije stizala ovdje. Zaglavili su negdje na grebenu. Dobijamo informaciju da je poljsku ekipu zadesila lavina na fiksu i da su dvojica penjača teško povrijeđena. Danas se nije moglo ni dolje. Blokirani smo u ovom kampu.

 13.06.2012.

 Preživljeli smo najhladniju noć od kada smo u planini. Drhtao sam potpuno obučen u vreći predviđenoj za temperaturu od -40. Ustajemo oko 10 h i odmah se dajemo na težak zadatak: otkopati šator. Za ovaj posao na ovakvom danu potrebna je velika energija i mentalna snaga. Ruke se smrzavaju u perjanim rukavicama nakon samo par minuta lopatanja. Većina penjača u kampu se sprema za povlačenje sa obrazloženjem da se očekuje još gore vrijeme.

Dragan predlaže da se pakujemo i krenemo nazad kako bi iskoristili ovaj prozor boljeg vremena da se izvučemo iz ovog pakla. Razlozi za takav stav su više nego opravdani: ponestalo nam je hrane i već dva dana smo na minimumu, gas nam je pri kraju a i rendžeri u kampu su nam rekli da pri ovakvom stanju stvari uspon je nemoguć. Kažu, može se otvoriti najljepši dan, ali nas trojica ne možemo probiti bez pomoći drugih penjača koji bi učestvovali u prćenju. Ja predlažem da ostanemo još ovu noć i da pokušamo poslednjeg dana koji nam je na raspolaganju, prije nego li budemo morali krenuti nazad zbog isticanja vremena predviđenog za ovu ekspediciju.

Nakon iznošenja argumenata za svaku opciju, a svaka je podjednako neizvjesna, odlučujemo da ostanemo još jedno jutro i vidimo šta će nam ono donijeti.

 14.06.2012.

 Noć je drugačija od prethodno provedenih na petici. Osviće jutro vedro, bez ijednog oblačka. Izuzetno je hladno, ali to je za ovu planinu i za ovu visinu sasvim normalno.

Polako se spremamo za pokret prema vrhu. Iako je Dragan juče rekao da on neće kretati ukoliko još neko od penjača iz drugih ekspedicija ne krene iz kampa, sada više ne pominje takvu mogućnost. Propustiti ovako dobar dan, koji je ujedno i zadnja šansa, a makar ne pokušati, nakon što smo preživljeli sami pakao u ovom kampu bilo bi više nego glupo. Već sada znamo da će uspon biti više nego naporan i neizvjesnog ishoda jer treba prtiti suvi snijeg koji je danima padao, a samo nas  je trojica, ali moramo pokušati kad smo već čekali ovoliko. Formiramo navezu, već ustaljen raspored, Dragan na čelu, Đaja u sredini i ja, i u 10,15 h krećemo prema Denali passu na kome vjetar kovitla snijeg i pravi mećavu. U kombinaciji sa vedrim nebom nevjerovatne plave boje gledamo sliku prirodne snage i surovosti, sliku u kojoj je čovjek višak. Sliku koja led krv u žilama pred samom pomisli da ćemo uskoro biti tamo i boriti se sa izazovima koje nameće planina ali i onima koji dolaze iz slabašne ljudske prirode vječito spremne da odustane, poklekne i pokaže prije svoju slabost nego borbenst. Već nakon 100 metara visinskih dočekuje nas dubok snijeg i izuzetno eksponirana strmina. Draganu je najteže, prti dubok, suv snijeg, što je na ovoj visini iscrpljujuće. Skoro da i nama dvojici nije ništa lakše. Vjetar koji konstantno duva niz strminu nosi suvi snijeg koji tolikom brzinom zatrpava prtinu tako da ja kao zadnji u navezi nanovo prtim.

Na traverzi ispod Denali passa je malo lakše jer je vjetar omeo suvi snijeg pa se ne propada. Ali ovdje imamo tehničke detalje pa valja sa posebnim oprezom savladati ovaj dio staze. Ukačujemo se u međuosiguranja postavljena na stazi. Sve nam to oduzima vrijeme i energiju i doprinosi pothlađivanju. No, bezbjednost je primarna, ovdje žurba nije saveznik. Nemamo načina da izmjerimo temperaturu, ali, obzirom na vrijednosti koje smo imali u C-5 prethodnih dana i osjećaj koji ovdje imamo, duboko je ispod -40.

Prsti na nogama mi mrznu iako sam obuo dva para debelih čarapa. I u rukama osjećam nesnosnu hladnoću. Osjećam da mi mrznu kažiprst i palac desne ruke zbog stiskanja cepina. Ne pomaže ni to što sam u perjane rukavice stavio po dva grijača. Na 5800 metara pravimo malo dužu pauzu za unos tečnosti, čokoladica i energetskih gelova u organizam. Voda u boci počela je da mrzne iako je držim do tijela u unutrašnjosti perjane jakne.

Sa Fudbalskog igrališta dugog 400 metara krećemo na uspon jako eksponiranom padinom koja vodi na vršni greben Denalija. Staza ide cik-cak uz padinu, i nakon iscrpljujućeg, dugog hodanja, za savladavanje ove strmine potrebno je izvući skrivene zalihe energije i snage. Ipak, strpljivim i upornim hodanjem bez pauza savladavamo nove metre visine na najhladnijoj planini svijeta.  Izlazimo na Kahiltna Horn, vršni greben Denalija na 6130 mnm. Tu se greben veže sa Kasinovim grebenom kojim ide istoimeni, najteži smjer uspona na ovaj vrh. Sa te tačke čeka nas još 400 metara dugog hodanja ivicom grebena do vrha, stazom koja ide čas sa jedne, čas sa druge strane padine, ponekad preko samih strehakoje pokrivaju greben.

Na par metara ispod vrha Dragan se zaustavlja, sačekuje da priđemo i nas dvojica. Kupimo uže i zagrljeni stupamo na vrh u 19,30 h nakon više od 9 sati penjanja u uslovima temperature neshvatljive ljudskom funkcionisanju. Zagrljaj, suze, nevjerica da smo uspjeli! Koliko juče izgledalo je da su izgubljene sve šanse. Skoro u magnovenju gledamo stotine kilometara unaokolo planinske vijence, glečere i okean u daljini. Plavičasta linija obale vijuga u beskraj, a hiljade metara ispod nas, široki, kao pamuk bijeli glečer vijuga između moćnih vrhova i vijenaca Denalija. Skidamo perjane rukavice da bi napravili koju fotografiju. Samo nekoliko sekundi u tanjim rukavicama dovoljno je da sojetimo nesnosan bol koji proizvodi hladnoća.Po silasku u C-4 dobili smo zvaničnu informaciju od rendžera da je na vrhu bio indeks rashlađivanja (subjektivni osjećaj hladnoće) -58 stepeni celzijusa.

Krećemo nazad, povratak je uvijek teži i opasniji dio planinarskog uspona, pa moramo voditi računa. Ipak, brzo se spuštamo u zavjetrinu Fudbalskog igrališta gdje pravimo dužu pauzu. Sa satelitskog telefona pozivamo Dušana i saopštavamo mu vijest da smo uspjeli. Sada je tamo rano jutro.

Korak po korak, na klimavim nogama i smrznutih lica i ruku, u kamp ulazimo u 00,30 h, nakon četrnaest ipo sati od polaska. Promrzli, nije nam ni do čega osim da se domognemo vreća za spavanje.

 15.06.2012.

 Čekamo da sunce obasja kamp kako bi krenuli u spremanje za silazak sa planine. U kamp je tokom dana pristiglo više penjača tako da je „petica“ ponovo živnula. Ali, već danas je mnogo lošiji dan za završni uspon od jučašnjeg, tako da je ovog jutra na uspon krenulo malo penjača.

U C-4 stižemo za tri sata od polaska. Dočekuje nas potpuno izmijenjen ambijent. Ogroman snijeg koji je padao svih prethodnih dana u potpunosti je promijenio izgled kampa. Snijeg je porušio i zatrpao naš vigvam, i da nije bilo naše klupske zastavice koju smo ostavili, teško da bi ga locirali.

Operacija traje cijelih tri sata. A onda novo pakovanje i nastavak spuštanja prema „trojci“. Iako je 23,30 h, sunce sa zapadnog horizonta baca novo svjetlo na okolne vrhove i planina izgleda nestvarno lijepo. Kada smo peli, ovaj dio je izgledao potpuno drugačije jer je bilo loše vrijeme i slaba vidljivost i nismo tada bili u prilici da uživamo u punoj ljepoti bezbrojnih bijelih vrhova i dugačkih glečera.

Na Motorcycle Hill-u, padini iznad kampa broj tri, primjećujemo da je široka i snažna lavina sručila ogromne naslage snijega i uništila stazu-prtinu koja zavijajući cik-cak spušta u ovaj kamp.

 16.06.2012.

Budi nas brujanje helikoptera koji se spušta u kamp. To nije dobar znak, helikopter se ovdje angažuje samo kada je nekome potrebna pomoć ili se desila nesreća. Na žalost, takve scene nijesu rijetke na ovoj planini. Izlazim da vidim o čemu se radi. Helikopterom su stigle spasilačke ekipe koje su se odmah dale na posao. Sa lavinskim sondama i uz pomoć psa tragača, spasioci raspoređeni u pravilan red pretražuju naslage snijega odmah iznad kampa koje je lavina sručila sa planine. Doznajemo da su u lavini stradala četvorica japanskih penjača koji su se spuštali sa planine. Oni su samo nekoliko sati prije nas krenuli iz gornjeg kampa. Eto, planina uzima svoje, još jednom i bezbroj puta dokazuje koliko je čovjek ovdje mali i ništavan i koliko je ovdje svako od nas blizu smrti.

Nama slijedi užasno dugi marš do baze sa dodatnim teretom na sankama.

Prolazimo kampove 2 i 1  i međukampove koje su postavili neki od penjača. Spuštanje sa sankama u navezi je vraški težak posao. Sanke se prevrću, proklizavaju i iskaču iz staze. Poseban problem sa snakama imam ja jer sam zadnji u navezi i nemoguće je iskontrolisati sanke, posebno na većim nizbrdicama. U bazni kamp stižemo nakon 5 sati iscrpljujućeg hodanja koje je otežavalo jako toplo vrijeme na glečeru na kome su se otvorile brojne pukotine.

Stiže avion samo za nas trojicu. Pilot, pod dejstvom naših „mirisa“ otvara prozor nebi li se bar malo spasio. Uslijedio je za nas nezaboravan let, za pilota, vjerovatno nimalo prijatan. Letio je prilično visoko tako da smo imali priliku da uživamo u pogledu na planinske vijence i glečere, potom na prekrasne krajolike Aljaske, guste šume ispresijecane brojnim rijekama i manjim ili višim  jezerima na sve strane, dokle god pogled dopire.

U Talkitni na pisti nas dočekuju Zoran i Boris sa paketom hladnog piva. Dragan i ja nakon 23 dana a  Đaja nakon 6 mjeseci, pomalo zaboravljeni ukus piva, doživljavamo kao mjeru najvećeg mogućeg uživanja.

 

Sve nakon toga, do polaska kući 23. juna bilo je bajka. U Talkitni ostajemao dva dana, sortiramo i sušimo opremu, naveče ispijamo piva u barovima. Otišli smo i do bolnice da Dragan pregleda pluća a ja promrzline na prstima. Srećom, povrede zacjeljuju i neće ostaviti traga na naše zdravlje.

Nakon toga u Enkoridžu provodimo nekoliko nezaboravnih dana. Imamo sastanke sa ljudima koji žive na Aljasci a porijeklom su iz naših krajeva. Iscrpan i dug razgovor uz ručak imali smo sa Bobom Hajdukovičem vlasnikom najuspješnije aviokompanije na Aljsci. Posebnu zahvalnost dugujemo Branki Pekić i njenoj porodici na srdačnom dočeku i pažnji koju su nam poklanjali. Njen sin Ilija ustupio nam je svog džipa na koriščenje dok smo boravili u Enkoridžu. Ćerka Anđela sa svojim mužem bila je domaćin zabave u svojoj kući u elitnom dijelu Enkoridža, organizovanoj u našu čast. Zabavi je prisustvovalo mnogo ljudi porijeklom sa naših prostora. Bio je tu i Ted Stijepovič, ugledni advokat, sin prvog guvernera Aljaske. Zahvalni smo i novinarki i spisateljici iz Ferbanksa Judi Ferguson, piscu prve knjige posvećene Jovanu Džonu Hajdukoviću, koja nam je obezbijedila kontakte sa našim ljudima, cijelo vrijeme pratila našu ekspediciju i na kraju objavila zapažen i opširan članak o prvom crnogorskom usponu na Denali u jednom dnevnom listu na Aljasci.

Slobodno vrijeme koristimo da obiđemo zanimljive destinacije udaljene par stotina kilometara južno od Enkoridža. Stižemo na obale okeana, gradić Sivard, mnoge glečere koji se spuštaju u samo more, ogromne vodopade, beskrajne šume, prekrasna jezera, veliki park sa životinjama, sve u svemu nevjerovatnu prirodu Aljaske. Polako sa sebe spiramo tragove Denalija i vraćamo se u normalu.

Bio je ovo naš najveći planinarski izazov. Veći čak i od Manaslua, jednog od četiri tehnički najzahtjevnija osamhiljadaša. Činjenica da na ovoj planini sve moraš sam da organizuješ, podizanje kampova, ishranu, proces aklimatizacije, da ne važe nikakve prognoze, da vlada nesnosna hladnoća i još mnogo drugih faktora, utiču da je ovo jedna od najtežih planina na svijetu za dosezanje njenog vrha. Zato savjet svima koji čitaju ovaj izvještaj a imaju želju ili plan da pokušaju uspon na Denali: morate biti psihofizički maksimalno spremni, na ovoj planini nema improvizacije. I morate imati najbolju moguću opremu, najbolje šatore, vreće, perjane jakne i pantalone i sve ostalo što je neophodno. Naravno i dobru ekipu, ljude sa kojima dobro funkcionišete jer je ponekad psiha osnovni element za uspjeh.

 Milan Radović

 

Denali 2012

[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_001.jpg]4960
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_002.jpg]1210
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_01.jpg]1010
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_02.jpg]940
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_03.jpg]920
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_04.jpg]680
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_05.jpg]700
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_06.jpg]700
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_07.jpg]600
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_08.jpg]590
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_09.jpg]640
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_10.jpg]570
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_11.jpg]590
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_112.jpg]580
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_13.jpg]610
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_14.jpg]450
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_15.jpg]560
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_16.jpg]740
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_17.jpg]500
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_18.jpg]520
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_19.jpg]500
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_20.jpg]490
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_21.jpg]560
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_22.jpg]500
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_23.jpg]490
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_24.jpg]440
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_25.jpg]500
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_26.jpg]460
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_27.jpg]390
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_28.jpg]400
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_29.jpg]390
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_30.jpg]360
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_31.jpg]400
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_32.jpg]490
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_33.jpg]390
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_34.jpg]480
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_35.jpg]340
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_36.jpg]350
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_37.jpg]530
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_38.jpg]550
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_39.jpg]490
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_40.jpg]410
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_41.jpg]520
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_42.jpg]570
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_43.jpg]550
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_44.jpg]570
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_45.jpg]430
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_46.jpg]340
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_47.jpg]390
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_48.jpg]380
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_49.jpg]300
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_50.jpg]330
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_51.jpg]330
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_52.jpg]280
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_53.jpg]310
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_54.jpg]330
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_55.jpg]300
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_56.jpg]290
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_57.jpg]480
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_58.jpg]350
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_59.jpg]350
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_60.jpg]390
[img src=http://www.visokogorcicg.com/wp-content/flagallery/denali-2012/thumbs/thumbs_61.jpg]340

4 comments on “EKSPEDICIJA „DENALI 2012.“, najhladnija planina svijeta (Mount McCinley 6194 mnm)

  1. hm says:

    pa nijeste prvi koji ste se iz CG popeli preko 8000

  2. Pozdrav hm,
    toliko puta smo do sada čuli da se osporavaju činjenice da pomalo postaje degutantno uopšte odgovarati. Ko hoće da pročita, hoće, ko želi da pročita ono što nije napisano takođe će pročitati kako njemu odgovara. U izvještaju piše da je to bio prvi crnogorski vrh viši od 8000 m, i to je tačno. Ne pominje se dostignuta visina jer je to druga kategorija koja i nije baš u savremenom planinarstvu značajna. Dakle, u pitanju je ispenjeni vrh a ne dostignuta visina. A to u suštini nije ni bitno, jer kao što i u ovom tekstu piše za Denali, uvijek tamo gdje smo bili prvi, poželjeli smo da ne traje toliko dugo da neko još stigne i prestigne, visinu, vrh, pomjeri granice. To je u interesu svakog planinara koji želi uspjeh crnogorskog planinarstva i uopšte planinarske porodice. Ko želi za sebe ekskluzivitet ili monopol, zalutao je u svijet planinarstva.

  3. Boris says:

    U ovom izvještaju je toliko interesantnih podataka o samoj zemlji, planini, izazovima koji su nam stajali na putu, počevsi od same ideje da se krene na Denali pa do uspona na vrh, kao i o uspjehu Crnogorskih iseljenika koji su dali značajan doprinos razvoju Aljaske. Tekst je informativni i motivacioni za sve planinare koji bi poželjeli da krenu na ovu ekspediciju, jer mogu nać dosta korisnih informacija koje će im olakšati da to i urade. Pored toga tekst je i jedna zanimljiva reportaža koja će ljudima, koji nisu iz te priče ili su u toj priči ali ne žele ići na takve ekspedicije, stovriti sliku i približiti im ovu divlju i surovu ali i prelijepu zemlju.
    E sad,umjesto to da komentarišemo i trudimo se da iz ovoga svi izvučemo neke pouke i naučimo nešto novo, komentarišu se nebitne stvari. Milan i Bulat su prvi Crnogorci koji su popeli VRH preko 8000, a sa Đajom zajedno Denali, odgovaralo to nekom ili ne, to je tako. Samo mi nije jasno zašto se to tako teško prihvata !?
    Ko je bio na ekspedicije, zna koliko je to teško i zna da ti poduhvati imaju vrijednost jedino ako na njima steknete novo iskustvo, vidite nove krajeve, nove ljude i u borbi sa ćudima prirode, naučite nešto novo i proizvedete sebe u boljeg čovjeka. To je istinska vrijednost koju vam niko ne može uzeti, niti osporiti. Sve ostalo ko je prvi i sl. su obični statisticki podaci u ovoj priči manje bitni, mada možda nekome i nisu.
    Hodati po planinama, pomjerati granice, međusobno razmjenivati iskustva i inforamcije, čuvati sebe i druge, čuvati prirodu, družiti se i radovati svim uspjesima u planinarskom svijetu . Tome treba težiti, ovo nisu tereni pogodni za takmičenja, cijene znaju bit visoke a i gubi se smisao…

  4. Ivana says:

    Ponosni smo što ste naši. Bezpredmetno je komentarisati bilo šta u vezi visina i vrhova jer je besmisleno. Nema takmičenja sa planinom, ni sa drugima, čak ni sa samim sobom. Važna je ljubav jer samo tako se sa planonom može stvoriti neraskidiva veza. Dučić je rekao: “Samo u ljubavi i mržnji ljudi mogu da se izjedanče i da posljednji stigne prvoga… da Pigmej krene ukorak s gigantom”… Biram ljubavi.

Leave a Reply