Ekspedicija „Elbrus 2018.“

Logičan put zaljubljenika u planinske visove, posebno one visoke, visokogorske, ide preko Elbrusa, najvišeg vrha Evrope, jednog od „seven summits“ vrhova, mitske planine u veličanstvenom vijencu Kavkaza. Uigrana ekipa, dobra organizacija, timski duh, sreća… faktori koji su doprinijeli da svi članovi tima u svojim srcima osjete radost i u venama adrenalin na krovu Evrope… No, da krenemo redom…

Ekspedicija: Elbrus 2018.;
Datum: 29.06.-12.07.2018.;
Vrhovi: Zapadni Elbrus 5642 m (Aleksandra Zečević, Olivera Knežević, Ćazim Fetahović, Slobodan Cmiljanić, Milan Radović) i Istočni Elbrus 5621 m (Slobodan Cmiljanić i Milan Radović);
Ekipa: Aleksandra Zečević (PK Vjeverica – Kotor), Olivera Knežević (PSK Komovi – Podgorica), Ćazim Fetahović (PK Jelenčica – Rožaje), Slobodan Cmiljanić (PK Džambas – Mojkovac);
Vodič: Milan Radović (Visokogorci CG);

Kad jednom osjetite adrenalinsku zavisnost na visokim planinskim vrhovima, kada ta magija potekne venama, kad krenete putem visina… onda ne možete bez muzike koju komponuju planinski vjetrovi „garniranu“ škripom dereza, ne možete bez ledenih ambisa i susreta sa dubinom sopstvene duše na vrhovima sopstvenih snova… Onda se množe snovi, ređaju se izazovi i želja da se okušate u borbi sa sobom, sopstvenim limitima u glavi i mišićima…

I onda je logično da nakon Alpa i Mon Blana poželite da sebe i svijet vidite sa najvišeg vrha kontinenta kome pripadamo. Posebno ako su taj Mon Blan i drugi alpski izazovi potvrdili pravilo da „tim koji dobija ne treba mijenjati“ i da je dobar duh u ekipi od izuzetnog značaja za ostvarenje ličnog planinarskog sna. A svaki od nas koji iskušavamo smisao trajanja na stazi kojom putuju rijetki ili makar rjeđi, želi biti Herakle i osloboditi svoga okovanog Prometeja. Jer, nije grijeh uzeti od Bogova i dati ljudima, jer i Bog koji ne daje ljudima nije Bog kao i što čovjek koji ne voli svakog čovjeka nije čovjek… No, da ne idemo u mitologiju, mistiku i filosofiju iako je ono što dobijamo od planine, što doživljavamo u susretu sa njom duboka filosofija života…

Članovi ekspedicije

Uglavnom, nedugo nakon Alpa i uspješnih uspona na tri vrha u tri države, rodila se, onako spontano, ideja da se u istom sastavu „oprobamo“ i na Elbrusu. Bez lažne skromnosti, meni je imponovalo što je ekipa imala nepodijeljeni stav da „vodiča neće mijenjati“. Pristupio sam pravljenju plana i organizacionim dogovorima, koristeći sopstveno ranije iskustvo sa Elbrusa kao i iskustva ljudi iz kluba koji su vodili međunarodne ekspedicije na najviši vrh Evrope. Uglavnom, naš klub je već četiri puta bio na ovom vrhu i svaki pohod je bio uspješan. Iza ekspedicije je stala Komisija za planinarstvo, alpinizam i ekspedicije Planinarskog saveza Crne Gore koja je uvrstila u svoj Program za 2018. godinu, tako da je ona dobila i nacionalni značaj pa smo je prozvali „Crnogorska ekspedicija na najviši vrh Evrope“…

Napravljen je plan, intezivirani kontakti sa agencijom u Naljčiku, rezervisani hoteli i kontejneri na samoj planini. Nismo željeli da išta prepuštamo slučaju i htjeli smo da imamo optimalne uslove da se pripremimo za završni uspon kako bi imali najveće moguće šanse za uspjeh. Zato su i intezivne pripreme na crnogorskim planinama trajale cijelu zimu gdje smo „odradili“ značajan broj vrlo zahtjevnih uspona. Uradili smo što je do nas, ostalo je na planini…

Od osam ljudi koji su činili naš tim za Elbrus, na put je krenulo petero. Neko je odustao zbog profesionalnih obaveza, neko zbog neobezbijeđenih sredstava neko zbog povrede… Uglavnom, brzo smo se „prekomponovali“ i naš tim je bio spreman za novi izazov.

29.06.2018.

Po tradiciji, na put krećemo okupljajući se u našim prostorijama u Tološima. Ovog puta, let je rezervisan iz Tirane do Istanbula gdje presjedamo za Mineralne Vode… Iz Podgorice, ispraćeni od porodica i prijatelja krećemo kombijem do Tirane. Skretanje do aerodroma iz pravca Skadra nije dobro označeno pa promašujemo i stižemo u predgrađe Tirane. Tu nam neki momci objašnjavaju prečicu do aerodroma, ukucavamo je u google maps aplikaciju i krećemo… Ali, momci nam nisu rekli da je u pitanju makadam… Ubrzo se nalazimo na njivama, kroz kukuruzišta i van svake civilizacije. Motoristi na „prdavcima“ koji se vraćaju sa njiva gledaju nas zbunjeno… Povratka nazad nema jer bi izgubili dragocjeno vrijeme i zakasnili na let. Smijemo se, a šta bi drugo… Krenulo je uzbudljivo, komentariše neko iz ekipe. U jednom momentu ugledasmo toranj aerodroma, ali kako do njega? Otvorio nam se novi makadamski put uz samu ogradu piste… Ne vjerujem da je ko od putnika na međunarodnom letu stizao iz kukuruza… Ali, mi ne bi bili mi da sve ne pretvorimo u pozitivan duh i zezanje. Uostalom, bez tog duha ekspedicija ne bi imala smisla.. Idemo na planinu da se opustimo, zabavimo, a bogami i propisno izmučimo… Nije nam prvi put. Kažemo sebi, ako je moralo nešto da ode kako ne treba onda neka se to završi na ovom fulanju… Na aerodromu „Majka Tereza“, prilikom čekiranja Cmika ima višak prtljaga. Uslijedilo je brzinsko prepakivanje, prebacivanje kesa u ručni prtljag kod Sandre i Olje. Uslijedio je novi smijeh kada su kontrolori ručnog prtljaga na skeneru našli nož u toj kesi kod Sandre i pribor za brijanje kod Olje sa sve četkicom od jazavičije dlake…

30.06.2018.

Na aerodromu u Minarelnim vodama, u 2 sata ujutru, na pasoškoj kontroli neviđena gužva… Čeka se red, policijski službenici su enormno spori. Kada smo mi stigli na red, policajka nije sigurna da li možemo ući u Rusiju bez viza! Ubjeđujemo je da za crnogorske državljane nisu potrebne vize, ona odlazi da provjeri… Na kraju, poslije dobrih sat vremena gužvanja prolazimo pasošku kontrolu, kupimo prtljag koji je uredno stigao i izlazimo napolje… Dosadni taksisti uporno nam nude prevoz a mi tražimo našeg prevoznika Arsena koji je dogovoren, ali njega nema. U ovo doba noći nemamo rješenje. Ne želim da prihvatim da već na startu imamo problem i da ne ide po planu. Međutim, nakon desetak minuta pojavljuje se čovjek i pita jesmo li mi „crnogorski tim“, mada je to očigledno po našim majicama… Ispostavlja se da nas čovjek već sat vremena uredno čeka ali na pogrešnom terminalu (izlazu). Mali nesporazum, mislio je da stižemo letom iz Moskve a ne iz Istanbula… Dobro je, opet se tješim neka se svi organizacioni problemi ispucaju prije nego uđemo u planinu…

Ćazim Fetahović, PK Jelenčica – Rožaje

Arsen sve vrijeme trosatne vožnje do Čegeta „krcka“ sjemenke bundeve boreći se da ne zaspi. Ja, na suvozačkom mjestu, ne mogu da se opustim, ostatak ekipe već spava… Ipak, Arsen nas bezbjedno dovozi do Čegeta u samo svitanje. U hotelu „Skazka“ budimo sanjivu domaćicu koja nam otvara u bade mantilu i onako bunovna daje ključeve… Odmah odlazimo na spavanje, danas, po planu, imamo slobodan dan.

Negdje oko podneva odlazimo zajedno do pijace u Čegetu gdje su štandovi sa suvenirima i koju posjećuju svi planinari i turisti koji dođu u dolinu Baksan. Obilazimo i prodavnicu opreme da malo uporedimo cijene sa onima u Ljubljani ili Šamoniju… Predveče pronalazimo jednu lijepu kafanu sa opuštenom i domaćinskom atmosferom gdje uživamo u ukusima domicilnog piva…

01.07.2018.

Vrijeme je za akciju. Imamo lijep dan, prognoza je dobra. Krećemo na prvi aklimatizacioni uspon do opservatorije. Prethodno smo konstatovali da je hrana u hotelu izvrsna i obimna i da smo napravili pravi izbor sa ovim hotelom. Još kada se uzme u obzir ambijent, mir koji ovaj objekat ima zbog svoje lokacije u šumi i pored potoka onda naše iskustvo kaže da ga toplo preporučujemo ljudima koji sa ovih prostora odlaze na Elbrus. Najčešće se ekspedicije sa naših prostora opredjeljuju za Terskol i neki hotel u ovom mjestu ali tamo se ne može naći ovakav ambijent i mir. Terskol je udaljen samo par kilometara od Čegeta tako da se i pješice može stići za dvadesetak minuta ukoliko se želi otići do ovog mjesta. Jedina prednost Terskola je u broju i snabdjevenosti marketa, ali, obzirom da se tuda prolazi na putu za Elbrus, hrana se može trgovati i kada krenete na uspon…

Oko 8 h smo već na stazi koja kroz park vodi prema Terskolu, pored samog puta kroz dolinu Baksan prema Azau. U Terskolu, negdje po sredini gradića, staza odvaja desno, prolazi pored štala iznad varošice i odvaja lijevo prema šumi. Na cesti, koja vodi do opservatorije, odmah na početku sačekuje nas veoma kulturni rendžer koji naplaćuje taksu za ulaz u taj dio nacionalnog parka a koja iznosi u protivvrijednosti nešto malo više od 0,50 € po osobi. Rendžer nam ukratko objašnjava šta možemo vidjeti na ovoj stazi sa posebnim akcentom na vodopad Djevojačke kose…

Vodopad „Djevojačke kose“

Hodamo izlokanom cestom kroz šumu. Nakon 5-6 serpentina staza izlazi iz šume i kreće u dugačku traverzu, konstantno povećavajući visinu. Sada već imamo i jako zračenje sunca, štitimo se kremama i šeširima…

Oko 9,40 h dolazimo u blizini vodopada „Djevojačke kose“. Vodopad je prelijep i zaista podsjeća na rasutu djevojačku kosu. Potok koji nastaje otapanjem lednika i koji se naglo spušta sa lednika Elbrusa, ovdje se preko stijene rasipa u hiljade i hiljade mlazeva koji se stropoštavaju da bi se na dnu stijene ponovo skupili u potok koji nastavlja niz eksponiranu padinu sve dok ga, u dolini, ne dočeka moćni Baksan koji će vodu sa otopljenog Elbrusa i drugih kavkazkih padina noseći je do rijeke Čerek, Malka i Terek predati Kaspijskom jezeru… ne skrećemo sa ceste prema vodopadu, učinićemo to u povratku… Čeka nas još dosta posla na ovom aklimatizacionom usponu ali nigdje ne žurimo, cilj je što bolja aklimatizacija a u tom slučaju osnovno je pravilo „ne žuri“…

Nastavljamo makadamskom cestom oštećenom bujicama, sada po još eksponiranijem terenu. Momak i mišićava djevojka protrčavaju pored nas uzbrdo… Očigledno se spremaju za neki trail. Nisam izdržao a da ne škljocnem aparatom kada je djevojka savršene figure prošla pored nas…

Aklimatizaciona staza Terskol-Opservatorija

Izlazimo na današnji cilj, plato kod opservatorije na 3150 mnv. Otvara se pogled na drugu dolinu i ogromni lednik koji se spušta prema njoj. Dogovaramo se da iskoristimo ovaj lijepi dan u kome nigdje ne žurimo i nastavimo penjanje prema susjednom uzvišenju sa koga se pruža još bolji pogled na zasniježene kupole istočnog i Zapadnog Elbrusa a preko koga vodi staza kojom se može stići na Priut. Nekako smo lako podnijeli ovaj uspon od 1000 m visinske razlike pa smo htjeli da se još bolje aklimatizujemo i dosegnemo još malo visine. Savlađujemo i dodatnih 200 metara visinskih i izlazimo, nešto malo prije podne, na visinu od 3380 m, na vrh čudnog imena Piket 11 sa kojeg puca pogled na moćne i nazubljene vijence Kavkaza na granici sa Gruzijom. Nama su oči uprte prema Elbrusu, tamo su naši snovi… sa samog vrha Elbrusa diže se sniježna prašina, svjedočeći snažan vjetar gore… Iako je dan, iz ove perspektive lijep i skoro bez oblačka, ova scena pokazuje da će oni koji danas rade završni uspon biti pod velikim opterećenjem i izazovom. Jer, vjetar je na velikim visinama jedan od glavnih neprijatelja planinara. A danas bi trebalo da se na vrhu nađe grupa koju vodi Zoran Pavlović iz Predejana među kojom je i troje naših, dvije Bjelopoljke Zehra i Ivona i Cetinjanin Dušan.

Djevojka (Olja) i Djevojačke kose…

Na ovom vrhu ostajemo tačno sat vremena uživajući u pogledu i tišini. Privilegovani smo jer na brdu nema drugih planinara pa možemo opušteno da „blavorišemo“…

U povratku svraćamo na vodopad da se osvježimo u vodenoj zavjesi sitnih kapljica koje se raspršuju na par metara od samog vodopada, napravimo koju fotografiju na ovom biseru prirode. Nastavljamo dolje, pokušavajući kroz šumu da biramo prečice… Odustajemo nakon dvije, poštujući pravilo „preko preče, naokolo bliže“. U Terskolu svraćamo u čuveni lokal „Kupola“ u centru gradića. lokal drži prvi osvajač Everesta iz Kabardino-Balkarije i nezaobilazno je mjesto planinara koji dolaze u ove krajeve. Lokal je lijep, čist, sa mnogo zastava država iz kojih dolaze planinari u pokušaju da se domognu najvišeg vrha Evrope. Sve je na nivou osim konobara čija se brzina može porediti sa puževom… A mi dehidrirani i željni blagotvornog ukusa piva…

Na koti „Piket 11“

Zadovoljni smo današnjim danom. Vrijeme nas je poslužilo, savladali smo skoro 1300 m visine, niko nije imao ni najmanji problem. Prva aklimatizacija uspješno odrađena…

02.07.2018.

Danas odrađujemo drugi aklimatizacioni uspon na Mali Čeget 3471 m. Mnogi planinari u planu za Elbrus odrađuju samo jedan aklimatizacioni uspon van Elbrusa da bi uštedjeli vrijeme i novac a mi se držimo pravila da je dobra aklimatizacija osnovni faktor za uspjeh. Kako smo juče odradili više od planiranog, odlučili smo da za ovu aklimatizaciju iskoristimo žičaru koja vodi sa platoa u blizini pijace. Cijena uspinjače je 10 € po osobi a ide do visine od 3100 m. Na Čeget izlazimo oko 11 h savladavajući stazu koja je blatnjava od otapanja lednika… I ovaj dan je dobar za susret sa planinom. Mali problem nam prave oblaci koji se konstantno „naslanjaju“ na dva vrha Elbrusa ne dajući nam da „uhvatimo“ željeni kadar. Odavde je najljepši pogled na Elbrus ali, za to je potrebno čisto nebo… Na toplim stijenama Čegeta ostajemo sat ipo pa krećemo nazad prema žičari. Kad smo stigli u blizinu uspinjače Olja doziva da pogledamo prema Elbrusu… U trenutku nijednog oblačića pa svi, posebno Cmika koji ima profeionalni aparat, izvlačimo svoje fotiće da zabilježimo cilj naše ekspedicije iz perspektive sa padina preko puta… Uspijevamo a, potom, uz jedno presijedanje, gondolom se spuštamo u mjesto Čeget…

Elbrus

Za obimnom večerom u hotelskom restoranu dogovaramo aktivnost za sjutrašnji dan. Došao je dan da krenemo prema našem cilju ali, prognoza se pogoršala… Konsultujemo nekoliko prognoza, svako ima svog „favorita“. Uz neznatne razlike svaka najavljuje nekoliko dana izrazito lošeg vremena na planini i to baš kada smo planirali završni uspon. Ćazim predlaže da odložimo odlazak na planinu, imamo rezervnih dana. Naravno odbijam takvu mogućnost. Idemo, po planu, u planinu pa ćemo gore čekati prozor za uspon. Prognoze, ponekad, znaju i da omanu…

Cmika tokom drugog aklimatizacionog uspona na Čeget

Nakon večere odlazimo u Terskol da se vidimo sa Paćom i prijateljima iz njegove ekspedicije. Uz pivo, dobijamo dosta važnih informacija i brojeva telefona za logistiku i upoznajemo Sergeja, jednog od vlasnika ratraka. Posebno mi je drago da su naši iz Crne Gore Zehra, Ivona i Duško uspjeli… Jak vjetar je pravio problem, baš kao što smo pretpostavili gledajući vrh tokom aklimatizacije na opservatoriju, ali, uspjeli su…

03.07.2018.

Dan koji smo čekali dugo. Dan koji izaziva blagu nervozu, uzbuđenje, tremu… Kakav će biti odgovor planine, šta će nam poručiti? Jesmo li baš toliki baksuzi da baš sada, kada smo sve odradili kako treba, planina zatvori svoje kapije? Nismo, to je sigurno i potvrđeno toliko puta. Uzdam se u sreću, u strpljenje koje sam testirao na najvišim vrhovima do kojih sam stizao i koje želim prenijeti i na ekipu. Zato ih molim da se okanu klikanja na meteo sajtove i opuste se…

Uz mali nesporazum oko angažovanja taksija, krećemo, prethodno ostavivši višak stvari u transportne torbe u podrumu hotela. Moj ruski je dovoljno dobar da se sporazumijemo sa domaćinima i ljudima koji su nam bitni u organizaciji uspona ali nisam računao na sitne fore taksista da preotmu klijente… Izgleda su taksisti svuda isti…

Svraćamo u dvije radnje za iznajmljivanje opreme i u Terskolu u market da dokupimo hranu i vodu. Voda je veoma bitna, ne želimo da, zbog nekoliko eura i malo muke oko transporta rizikujemo neku dijareju pijući vodu sa lednika. Zato uzimamo po 15 l vode po svakom članu. Moj stav je da je to previše, dovoljna su po dva bidona ali ne želim da izađem iz volje članovima ekspedicije da se osiguraju dovoljnim količinama vode…

Stižemo u Azau, kupujemo povratne karte za gondolu i ukrcavamo se sa sve 15 petolitarskih bidona vode. Povratna karta košta 12 € po osobi ali morate tražiti „za alpiniste“, u suprotnom će vam dati turističku varijantu koju naplaćuju skuplje…

Prebacivanje opreme i vode na gondolama

Uz dva presjedanja i korištenje nove gondole koja izlazi na Garabaši i visinu od 3800 m, stižemo na snijeg. Dan je lijep i pretopal, Elbrus se cakli, mnogo ljudi se mota okolo. Planinari koji vuku svoju opremu, oni koji se vraćaju sa planine žure, pocrnjeli i iscrpljeni, da se spuste u dolinu, turisti koji se vrzmaju oko ratraka i motornih sanki, djevojke koje se puće i prave selfije… Odlazim da pronađem vozača ratraka koji nas spušta stotinu metara niže do našeg današnjeg odredišta, kontejnera-buradi na Garabašiju u koje se smještamo. „Bočke“ kako ih zovu Rusi su uredne i sređene iako spolja ne odaju takav utisak. Struje ima tako da možemo napuniti baterije…

Odmaramo kratko od trke i sekanja opreme i vode koju je trebalo tri puta izbaciti i ubaciti na gondole i ratrak pa se spremamo za aklimatizacioni uspon do Priuta. Sunce je jako, zračenje je na maksimumu, ali plan se mora ispoštovati. Uzimamo samo vodu i zaštitu za sunce i krećemo gore. Snijeg je mekan i raskljokan, preko lednika na sve strane teku potoci… Koristimo trag ratraka kako bi što manje skvasili obuću.

Bočke na Garabašiju

Sat vremena od polaska stižemo na Priut 4100 mnv. Ulazimo u dom Diesel Hut da se odmorimo i sklonimo od sunca. Nazad se vraćamo dosta brzo. Odrađen je treći aklimatizacioni uspon, doduše samo 200 m, ali, za sad, sve ide po planu. Uveče imamo po malo glavobolje ali to je normalno, spavamo na novoj visini…

04.07.2018.

Po dogovoru, u 8 h stiže ratrak za prtljag i vodu koje smo, prethodno, spustili na lednik. Ćazim i ja odlazimo ratrakom jer neko mora poskidati stvari sa ratraka, Olja, Sandra i Cmika kreću polako prema gore. Nakon istovara, Ćazim i ja prenosimo stvari do žutih kontejnera, iznad u stijeni. Zaključani su nema nikoga, pokušavam da pozovem broj koji je ostavljen na vratima kao obavještenje ali je telefon isključen. Odlazim preko puta da pronađem Sergeja koji bi trebalo da nam otključa rezervisani kontejner. Pronalazim ga, dolazi za nekih pola sata i otključava nam jedan kontejner u kome ima osam ležajeva i drugi u kome je smještena kuhinja. Za sad ćemo biti sami nas petero što me raduje. Imaćemo svoju bazu…

Treći aklimatizacioni uspon

Stižu i ostali članovi ekipe, raspoređujemo se po krevetima, unosimo opremu i vodu, spravljamo doručak. Ekipa koja je boravila prije nas je ostavila prilično prljavu kuhinju i neoprano posuđe, ali tako je to na ovim visinama. Sve je podređeno jednom cilju, biti na vrhu, i nema se previše energije i vremena za druge propratne stvari. Ipak, ostaviti čisto iza sebe mora biti imperativ svakog planinara jer je to dio planinarske etike.
Negdje oko podne krećemo na novi aklimatizacioni uspon do stijene Pastuhova na 4800 m. Srećemo planinare koji se teturaju niz padinu, iscrpljeni silaze sa vrha. Dan je bio idealan za završni uspon. Kad bi nama bio ovakav, razmišljam dok laganim korakom penjem uz padinu pazeći da ritam isprate ostali u ekipi. Prognoze nisu dobre, ali ne razmišljam o tome. Moramo odraditi sve što je potrebno kako bi se dobro aklimatizovali i imali realne šanse za uspjeh. Ono što je do planine i našto ne možemo uticati ne treba ni da bude dio opterećenja… Svako malo niz padinu motorne sanke spuštaju one koji su „zapeli“ i koji nemaju snage da se spuste. Vlasnici motornih sanki žive od takvih. Naplaćuju 100 € da ih sa visine od 4800 m spuste do Garabašija…

Olivera Knežević, PSK Komovi – Podgorica

Sa visine od 4500 m vraća se Olivera, ima male zdravstvene probleme i bolje je da se spusti i odmori. Mi nastavljamo dogovorivši se da premašimo Mon Blan makar deset metara. Dobro bi bilo da smo stavili dereze jer je u gornjem dijelu prtina prilično zaleđena ali može se i bez njih. Ipak, iza svakog člana tima stoji veliki broj uspona u zimskim uslovima i navikli smo da se prilagođavamo uslovima koje nam nametne planina.

Na visini 4820 m provodimo petnaestak minuta i krećemo nazad. Prilično je hladno jer ima dosta vjetra pa nije prijatno sjedeti u strmoj padini na ovoj visini. U povratku svraćamo do doma da se još jednom raspitamo za prognozu, sve se nadajući da će se promijeniti na bolje. Ipak, pogoršanje se najavljuje za sutra veče, taman kada smo planirali završni uspon. Francuzi koje zatičemo u domu a koje smo upoznali na aklimatizacionom usponu na Čegetu kreću večeras u pokušaju da stignu na vrh prije najavljenog pogoršanja. Ćazim predlaže da pokušamo zajedno sa njima. Naravno, to nije opcija jer forsiranje ne može dati rezultat, toliko puta sam to osjetio na velikim visinama. Strpljenje je nešto čemu nas planina uči, posebno ovakva i ovolika planina. U šali mu kažem „slobodno se spakuj i kreni sa njima, mi nećemo“… Naravno, nije insistirao, predlog je bio dio velike želje da se stigne na najvišu tačku Evrope i pomjere sopstvene granice i u potpunosti ga razumijem. Dobra procjena situacije mora da bude jača od želje i snova..

Vraćamo se u svoje „gnijezdo“, Cmika kuva dovoljne količine čaja, spremamo ručak. Hrane smo ponijeli u izobilju tako da ne moramo da štedimo i oskudijevamo, kako god išla dalje ova ekspedicija…

05.07.2018.

Dan za odmor. Završni uspon smo planirali u ranim jutarnjim satima, naravno, ako dozvole vremenske prilike. Negdje oko 11 h Cmika, Ćazim i ja odlazimo na Garabaši da u restoranu „uhvatimo“ wi-fi i još jednom vidimo šta kažu najnovije prognoze. Razlikuju se, donekle, ali svaka najavljuje dolazak lošeg fronta. Prema jednoj prognozi bez padavina će biti između 5 i 10 h. Ukoliko prije toga, tokom noći ne bude neke pretjerane oluje, možda bi mogli iskoristiti taj prozor…

U povratku sa Garabašija svraćamo u dom i zatičemo Francuze koji su se vratili. Naravno, odustali su na pola uspona, za njih je ova ekspedicija završena. Baš onako kako sam i pretpostavio…

Na spavanje odlazimo oko 9 h. Ostavljamo vedro nebo posuto milionima zvijezda. Zakazujemo buđenje u 1 h… Kroz san čujem vjetar koji fijuče oko kontejnera i između stijena. U nekom momentu mi se učinilo kao da čujem kišu, potom se sve smiruje. Oko 23 h izlazi Cmika napolje. Vraća se… Snijeg je napadao oko 20 cm i dalje pada. Jedva je otvorio vrata kontejnera. Sve je zavijano. Kažem ekipi koja se probudila: „ništa od uspona, spavajte“…

06.07.2018.

Oko 1 h, kada je trebalo da ustanemo, izlazim napolje da još jednom provjerim situaciju. Bjesni oluja, zvonasti snijeg udara kao lud… Odlazim do ivice stijena i pogledam prema Priutu. Ništa se ne dešava, nijedna čeona lampa, ništa… Po ovakvom vremenu bi dovoljno bilo sat vremena za smrzavanje… Jedina opcija je topla vreća…

Ponovo me prenosi san. U neko doba noći čujem kao da neko lupa u vrata kontejnera i kao da doziva. Nekoliko trenutaka posle toga ne čuje se ništa. Možda mi se pričinjava, u polusnu, jer snažan vjetar i zvonasti snijeg tuku po kontejneru…

Naša kuhinja na 4100 m

Ustajem prvi. Snijeg je prestao ali ga je napadalo preko 30 cm. U kuhinji zatičem mladog Rusa u mokroj opremi, sav drhti… Kaže da mu je oluja pocijepala šator, tu odmah iznad našeg kontejnera u stijenama i da se zaledio. Sve mu je mokro. Kaže, lupao je na vrata ali ga nismo čuli. Znači, ono lupanje i dozivanje je, ipak, bilo realnost a ne snoviđenje. Pitam ga zašto nije kucao na prozor, vidjeli bi čeonu lampu, otvorili mu… Nudim mu čaj i da uđe u naš kontejner, zagrije se… Priča pomalo nepovezano, pominje Hrvate koje je sreo i koji su u šatorima između Garabašija i Priuta. Pominje utakmicu svjetskog prvenstva između Rusije i Hrvatske koja se igra sutra, pita za koga ćemo da navijamo… Nešto kasnije uzima svoj ogromni i mokri ranac i odlazi dole. Pretpostavljam da mu je dosta ove planine i da nema strpljenja za čekanje u uslovima kada mu je sve mokro i sa pocijepanim šatorom. Ne pitam ga za planove, želim mu sretan put gdje god se zaputio…

Dogovaramo da iskoristimo ovu neplaniranu pauzu i danas odradimo još jednu aklimatizaciju do iznad Stijene Pastuhova na 4800 m. Biće to prilika da i Olja stigne na tu visinu i potvrdi aklimatizaciju, obzirom da se vratila 300 m ispod. Ovog puta stavljamo dereze jer je snijeg prilično zamrznut i jako je hladno. Perjane jakne su obavezan rekvizit. Penjemo se bez problema, ako izuzmemo nisku oblačnost i činjenicu da ne možemo da uživamo u pogledu. Na visini iznad 4600 m gustina oblaka je takva da ne vidimo jedno drugo na dva metra. Teško pratimo stazu jer vjetar pokriva tragove i prtinu za par sekundi. Ipak, stižemo na 4835 m odakle „komandujem“ povlačenje. Toliko je hladno da nema zaustavljanja na toj visini. Vrijeme za koje smo savladali 700 metara visinskih potvrđuje da smo svi dobro aklimatizovani. Ostaje da nam i planina otvori svoje kapije. Vjerujem da smo zaslužili sreću i naklonost…

Aleksandra Zečević, PK Vjeverica – Kotor

U povratku odlazim do doma Diesel Hute. Zatičem Hrvate koji su preživljeli paklenu noć u šatorima i sa jutrom se spakovali i pobjegli u dom…

Tokom dana se vremenske prilike mijenjaju, čas duva vjetar i pada snijeg, čas se sve „razmane“ i gledamo naš cilj iznad… Pa opet ispočetka…

07.07.2018.

Nakon doručka stiže neprijatno iznenađenje. Naš mir i prostor remeti brojna grupa ruskih planinara. Sa velikim rancima stižu odozdo, uskaču, preskaču, viču… Trojica upadaju u naš kontejner na tri slobodna ležaja, ostali u susjedne slobodne kontejnere. Dovukli su pakete hrane kao da će tu zimovati. U kuhinji prave takvu gužvu da nam je jedino rješenje naš ležaj kao dio naše „suverene“ teritorije. Opremljeni su kao da su krenuli u neku izviđačku akciju… maskirne pantalone, umjesto kamašni, većina „opremljena“ selotejp trakom. Nakon što su spremili nešto za jelo nastavljaju aklimatizaciju prema Pastuhovu… Razočaran sam što su nas zapala trojica trbuljatih Rusa a ne dvije nježne Ruskinje koje su se smjestile u mali kontejner iznad nas. Ali dobro… Očekujemo da će naredna noć biti ta koju smo čekali… I pristigla ekipa Rusa je pratila prognozu i došli su da noćas penju. Nije mi baš najjasnije kako će danas na aklimatizaciju a onda tokom noći na uspon, ali to je njihov problem. Večeras se na uspon spremaju i Hrvati i još nekoliko ekipa koje smo sreli na Priutu.

Cmika i Ćazim odlaze na Garabaši da „provjere“ prognozu, Ćazim jamačno i da otpremi koju fotku na društvene mreže kako bi zainteresovani imali priliku da saznaju šta se dešava na ekspediciji „Elbrus 2018“. Nijesu imali sreće sa internetom… U restoranu nije bilo struje tako da je jedini benefit tristometarskog spuštanja i povratka bilo pivo…

Pravimo obimnu i ukusnu večeru, trebaće nam zalihe za višesatnu borbu. Dan se, u popodnevnim časovima pretvorio u najljepši mogući, bez oblačka, što izaziva navalu dobrog raspoloženja kod svih članova ekipe. Ne remeti nas ni gužva i konstantno motanje Rusa po kontejneru, kuhinji i platou između… Sat mi pokazuje da je pritisak u konstantnom porastu što je siguran znak stabilizacije.

Prije spavanja dogovaramo da ustanemo nešto kasnije, puštajući Ruse da se prvi spakuju i doručkuju, te da angažujemo ratrak do visine od 4700 m. Ovu dionicu smo već dva puta prešli u aklimatizacionom procesu i nismo joj dužni. Kad se uzme u obzir pet aklimatizacionih uspona, što je mnogo više nego što ekspedicije na ovoj planini uobičajeno rade, onda ova odluka ima opravdanje jer ćemo sačuvati snagu za zahtjevan završni uspon. Za ovih 600 metara visinske razlike bi nam trebalo najmanje dva sata a to je dosta uštede. Dogovaramo telefonom sa jednim vlasnikom ratraka „aranžman“ i to će nas zadovoljstvo koštati 55 € po članu, što nije mnogo. Očekivali smo 80. Imamo sreću jer i ruska ekipa će na isti način krenuti na uspon.

Slobodan Cmiljanić, PK Džambas – Mojkovac

Ostavljamo blistavi Elbrus da na njega padne tamna koprena i da se iznad njega roje zvijezde, a mi se, sa pomalo treme i uzbuđenja, zavlačimo u tople vreće. Noćas dolazi taj trenutak koji smo morali da prolongiramo dvije noći. Ali, sve je to u granicama očekivanog, 5600 metara se ne penje svaki dan i nije jednostavno… Ako smo šta naučili od planina jeste da nijednu planinu, nijednu visinu, nijedno brdo ne smiješ da podcijeniš i kažeš „lako ću“… Ja već imam iskustvo zvano Elbrus, i iskustva zvana mnogo veće visine i mnogo fizički i tehnički zahtjevniji usponi ali to ništa ne znači. Svaki novi uspon je i novi izazov. Iskustvo, naravno, pomaže ali nije dovoljno. Ovog puta sam u drugoj ulozi, ulozi vodiča i odgovornost nije samo za sebe nego i za sve članove tima. No, funkcionišemo zajedno već dugo i nema nepoznanica, među nama vlada harmonija i, vjerujem, to će i planina prepoznati i nagraditi. Zajedno donosimo odluke, o svim detaljima se dogovaramo i nemam taj pritisak donošenja odluka. Svi članovi ekipe razumiju izazove na ovim visinama i spremni su da iskoriste šansu, ako se ukaže. Nema razočarenja i ako se ne ukaže, iako je želja velika. Jer cilj nije samo vrh nego svaki korak i svaki tren u ovom ambijentu je posebno i nezaboravno iskustvo…

Odlazimo rano na spavanje, da se izvučemo iz gužve u kuhinji i da uhvatimo malo sna. Barometar i dalje pokazuje porast pritiska…

08.07.2018.

Puštamo Ruse da se ustanu pola sata prije nas. Oko 1,30 h i mi smo na nogama. Noć je vedra sa milijardama zvijezda… I hladna, jako hladna…

U 3 h se spuštamo na lednik. Ratrak stiže tačno po dogovoru. Ukrcavamo se i stižemo do visine od 4670 m koju smo već dva puta značajno prevazišli u aklimatizacionom procesu. Pored staze manje i veće grupe planinara pod čeonim lampama gegaju uz padinu. Noćas je prema vrhu krenuo veliki broj ljudi, biće gužve… Olujno nevrijeme koje je planinu zahvatilo par dana zaustavilo je mnoge u planovima da stignu na najviši vrh kontinenta. Neki su se i vratili u dolinu nemavši strpljenja da čekaju a većina je, kao i mi, sačekala ovaj prozor…

Korak po korak prema vrhu

Krećemo odmah nakon iskrcavanja. Na istoku se pojavljuje prvo rumenilo. Jako je hladno, prema mojoj procjeni između -25 i -30 °C. Vjetar je dodatna muka. Već nakon sat vremena osjećam bolove u prstima nogu i ruku od hladnoće. Napredujemo lagano, konstantnim korakom koji prate svi članovi tima bez ikakvih problema. Kod napuštenog ratraka pravimo prvu pauzu za vodu. Cmika koristi priliku da napravi dobre fotke svitanja iza moćnih grebena Kavkaza.

Guramo uz padinu kao Sizif, polako i strpljivo, bez riječi. Srećemo i prve planinare koji su odustali, koji su shvatili da je ovo za njih preveliki zalogaj. Na traverzi je veliki broj ljudi, neki već ovdje teturaju, naslanjaju se na štapove, zastajkuju svakih tri koraka. Vjetar pojačava sa visinom, nosimo brile jer lice mrzne a sniježne iglice pogađaju kao strelice. Posebno je hladno u sjenci koju pravi Istočni Elbrus… Tamo na početku padine Zapadnog Elbrusa sunce obasjava lednik i gledamo čežnjivo to mjesto na kome su napravili pauzu svi koji tu prikupljaju snagu za završnicu i najteži dio uspona. Korak po korak i mi smo na tom mjestu nešto prije 7 h… Dočekali smo da osjetimo umilne sunčeve zrake koji makar malo ublažavaju osjećaj smrzavanja.

Nakon petnaestominutne pauze nastavljamo. Staza kreće uz padinu, na novoj, strmoj traverzi postavljena su užad koju mi ne koristimo kako bi brže napredovali. Strma padina je potpuno zaleđena i treba biti oprezan jer na pojedinim dijelovima plavi led gotovo da ne dozvoljava derezama da „odrade“ svoj posao. Nekoliko penjača ispred nas se bori sa vjetrom, niz padinu leti par rukavica, jedan planinar je kliznuo i završio da visi na užetu par metara ispod staze…

Jak vjetar nas nije zaustavio…

Stiže nas umor i visina, teško se diše pa još više usporavamo ritam. Uglavnom, sve ide kako smo poželjeli, niko nema bilo kakve probleme osim umora i povećane aritmije, i, naravno, hladnoće koja cijepa pluća… Na ovoj visini ni sunce ne pomaže mnogo… Na horizontu iza nas, gotovo sve vrijeme moćni kavkaski lanac sa krunom Ušbom je u oblacima pa nam ne dozvoljava da napravimo dobre fotografije planinskog vijenca. Na plato iznad traverze stižemo desetak minuta prije 8 h. Odavde staza vodi kratkom dionicom uz strminu pa onda slijedi vršni dio sa blagim penjanjem i na kraju završni, kratki uspon. Već ovdje nam je jasno da ćemo svi uspjeti, ali nema mjesta euforiji niti imamo snage da bilo šta progovorimo. Treba čuvati energiju, ništa još nije gotovo. Samo treba pogledati ljude koji hodaju kao zombiji i te slike vas vrate u realnost i koncentraciju. U jednom momentu čovjek koji je sam, hoda sa pantalonama spuštenim do koljena i ne registruje da su mi pantalone spale. Neko od članova našeg tima pokušava da mu pomogne da ih podigne ali on mrmlja nešto nerazumljivo toliko da nismo ni jezik raspoznali. Očigledno mu je mozak toliko otekao da nije svjestan gdje se nalazi i šta se dešava…

Pauza između dva Elbrusa

Na završnom grebenu mimoilazimo se sa ljudima koji su „osvojili“ vrh. Sad je on prazan, iza nas u blizini nema nikoga tako da ćemo imati vrh samo za sebe i nesmetano fotografisanje. Doduše, vjetar nas raznosi i nećemo pretjerano „uživati“ na vrhu, ali je najvažnije da smo tu. Neposredno ispod vrha zastajem i kažem ekipi da se prikupi… Zagrljeni, u isto vrijeme stupamo na vrh u 8,30 h. Uspjeli smo, na najvišoj tački Evrope nalazi se crnogorski planinarski tim! Sve one brige, iskušenja, procjene, prognoze, organizacione nervoze, sve je to iza nas. Sve je u trenutku izbrisala gumica najljepših emocija i odnio snažan vjetar Elbrusa. A odnio je i zastave Ćazimu i Olji i sad su one negdje na njegovim padinama suvenir planine. Ipak, stigli smo da napravimo fotke sa zastavama, klupskim, navijačkim, državnom…

Sandra na vrhu

Posmatram lica članova tima, mojih laninarskih prijatelja sa kojima sam toliko puta posmatrao najljepše scene prirodne moći sa planinskih vrhova. Iscrpljenost je tu, ali i onaj sjaj i sreća koji se ne mogu pronaći nigdje drugo, koje ne mogu donijeti nikakve druge životne situacije, koje pronalazimo samo na ovakvim mjestima širom zemaljskog šara. Ovo su momenti koji ostaju zapisani i urezani, zauvijek, u sjećanje, u snove, u duši i srcu, na onim stranicama životne knjige kojima je opisan put kao znak postojanja i smisla…. Nebitno da li ste ih ispisali sa dvadeset ili šestdeset godina. Jer vrijeme je relativna stvar a život je ono u čemu pronađemo sebe i smisao. Zato i dolazimo na ovakva mjesta. Dolazimo po tajne niti kojima sastavljamo sve krhotine života, sva besmisla na koja nas život usmjeri, sve borbe i pretvorimo ih u pobjedu duha nad prolaznošću i besmislom! Pobjednici smo, najviši u Evropi u ovom momentu… Najviši u sopstvenom oku i duši, što je mnogo važnije… Jer, dokazati sebi da možeš, najvažnija je pobjeda, najveća slava i najljepši osjećaj koji preplavi dušu. Sreća, mir, ljubav, smisao… sve one stvari za kojima tragamo po životnim putevima i stranputicama stane u jedan tren, u jedan osjećaj, u susret sa sobom na vrhu… Vrh je mjesto iznad koga nema više i iznad, i zato je i taj osjećaj obojen vječnom energijom planine… Energijom preko koje nema više…

Ćazim na vrhu

Stiže na vrh solo planinar koga molimo da nas uslika jednom, zajedno, za uspomenu. Čovjek ljubazno prihvata iako je iscrpljen i, odmah, nakon što nas je fotkao kreće nazad. Nije svoj uspon na najviši vrh Evrope ni zabilježio foto aparatom. Možda je i to prava mjera ovakvih poduhvata. Zadržati sve za sebe, sačuvati taj trenutak, zauvijek, u svojoj duši i sjećati ga se na način kakvog ga duša zapamti a ne hladna fotografija… Jer, kad vidite fotografiju sa koje se osjeća paklena hladnoća i užasan vjetar, bude vam opet hladno… A kad zatvorite oči i sjetite se tog momenta, osjetite toplinu koja se razliva i radost koja je jednaka onoj koju osjetite kada padnete na koljena, tu iznad oblaka, i podignutim rukama poduprete nebo… Jer to je samo tvoj momenat, sopstvena slava i sopstvena pobjeda! To su stvari koje se na fotografiji ne mogu „pročitati“, to ostaje u srcu, do njegovog zadnjeg otkucaja…

Olivera na vrhu

Između metalne piramide i stijene zavlačim zamotuljak sa porukom koja je nastala kao smisao jednog susreta, jednog momenta koji ostaje u onoj tajnoj riznici rijetkih dragulja…

Krećemo nazad. Više se i ne osvrćemo na ljude koje vuče magnet vrha a koji se teturaju i gegaju kao da su sa neke druge planete… Na platou, u zavjetrini pravimo pauzu za vodu i čokoladice. Cmika me pita „Hoćemo li…?“. Odgovaram, prije nego je završio misao, „Hoćemo!“. Znam na šta misli. Preko puta mami blistava kupa Istočnog Elbrusa. Lomi se i Ćazim, ide se i njemu. Ipak, ubjeđujemo ga da ide nazad. On je ovaj uspon izveo sa povrijeđenim mišićem noge, ljekari su mu prije polaska preporučili mirovanje… I ovo je već bio ekstremni napor. Uz to važno je i da ide zajedno sa Oljom i Sandrom i da ih ne ostavljamo. Cmika i ja krećemo u spuštalje lijevo od staze prema sedlu između dva Elbrusa a njih troje nastavljaju stazom.

Slobodan na vrhu

U spuštanju pokušavamo da „osjetimo“ gdje bi eventualno mogle biti pukotine, ovdje nema nikakvih tragova i zbog toga je rizično. Sa sedla na koji vodi staza sa sjeverne strane planine, krećemo na uspon direktno, birajući greben sa koga je vjetar oduvao snijeg pa proviruju stijene i kamenje, ali skoro da će oduvati i nas, bije tolikom snagom…

Milan na vrhu

Korak po korak, mnogo je duže i sporije nego što smo očekivali, izlazimo na vršni plato a, potom, i na sami Istočni vrh 5621 mnv, pet minuta prije 11 h. I dalje bije orkanski vjetar pa, nakon što nas je jedan pričljivi Rus koji se zatekao na vrhu fotografisao, krećemo odmah nazad…

Niz zapadnu padinu Istočnog vrha a potom niz južnu padinu Elbrusa, Cmika i ja silazimo brzinom ratraka… Zaobilazimo mnogo planinara koji leže ili sjede pored staze, iscrpljeni, umorni, dehidrirani. Na visinu od gotovo 5000 m svako malo izlaze motorne sanke i odvlače u podnožje one koji su se precijenili…

U sklonište stižemo oko 2,30 h, treba li reći, razvaljeni. Na stijenama sve vrvi od novih planinara, većina ih je u vojničkim uniformama. Očigledno je jedna vojna jedinica ruske vojske pristigla da penje Elbrus. Naša ekipa se spakovala i kažu nam, da bi, ako se nas dvojica možemo spakovati na brzinu, najbolje bilo da „hvatamo maglu“ odavde, jer se ne može opstati od gužve. Plan je bio da odmorimo ovu noć i ujutru se spustimo u dolinu Baksan. Ali, predlog prihvatamo i kreće sumanuto pakovanje. Zadnja gondola prema dolini vozi u 4 h. Telefonom naručujem ratrak koji stiže u zakazano vrijeme, a mi se uspijevamo spakovati za rekordno vrijeme, dobro pazeći da što od opreme ne zaboravimo.

Milan i Cmika na Istočnom vrhu 5621 mnv

Stižemo na gondolu gotovo u poslednji čas. Iskrcavamo se u Azau sa sve gojzericama sa uspona, izgoreli od mraza i sunca ali presrećni jer je misija uspjela! I sad već polako postaje smiješna ona situacija kada smo krenuli i promašili aerodrom u Tirani koje se neko sjetio u ekipi i drugi „problemi“ koje smo pretvorili u priliku za dobru zabavu…

Naručujemo taksi, stižemo u hotel Skazka. U Čegetu rijeka odnijela polovinu mosta, makadamski put do hotela raznijet… Nevrijeme je protutnjalo dolinom i napravilo haos. U hotelu neprijatno iznenađenje. Podrum hotela je poplavljen i stvari koje smo ostavili u podrumu su pune vode… Sve je mokro, a ono što je na nama je prljavo… Ali, sad smo se dočepali civilizacije, tuša, sve ćemo osušiti i sve će biti ok…

09.-10. 07.2018.

Nakon obilaska pijace u Čegetu i kupovine suvenira, u 11,30 h, zajedno sa vlasnicom agencije Kavkaz Sky Tour, Lyanom Kerefovom krećemo za Naljčik, glavni grad Kabardino Balkarije. Počinje turistički dio naše ekspedicije…

Vožnja traje dva sata. Kroz dolinu Baksan na sve strane posledice oluje koja jr protutnjala ovuda dok smo mi bili na Priutu i čekali završni uspon… Porušeni mostovi, obrušene obale rijeke, pokidani gasovodi, oštećene dionice puta… U Čegetu su nam rekli da je to bilo najveće nevrijeme u poslednjih 20 godina! Na magistrali, svako malo, mirno stoji desetine krava. Arsen vozi veleslalom između rogatih stvorenja…

Naljčik je grad poput Podgorice, ima nešto više od 200 000 stanovnika. Ali, naredna dva dana ćemo se uvjeriti koliko je lijep ovaj grad i prepun zelenila.

Milan Radović, PK Visokogorci CG; vođa ekspedicije

Smještamo se u hotel “Nart”, preko puta prekrasnog i prostranog parka koji, naveče, vrvi od ljudi koji izađu u šetnju. Već istu noć smo shvatili da ljudi žive opušteno, nema tenzija, osjeća se neki mir u ljudima i među ljudima. Nema “buljenja” u telefone i otuđenosti, ljudi šetaju ili sjede i razgovaraju. Najčešće su to porodični ljudi, parovi sa svojom djecom…

Uveče odlazimo sa Lyanom na Kurorotnoe jezero, jedno od četiri u gradu, uz čije obale su smješteni mnogi lokali i restorani. Pravi raj za turiste. Vruće je kao u Podgorici ali je ambijent pravi prirodni, sa puno zelenila i vode pa se sve lakše podnosi… Nakon paklenog dana na Elbrusu prija da ugrijemo kosti…

11.07.2018.

Sa ekipom sam dogovorio izlet izvan Naljčika i obilazak Čerek-Balkarske doline. Prekrasno Goluboe jezero i nevjerovatni Čerek-tar kanjon ostavljaju bez daha. Na kraju, u selu Verhnaja Balkarija uživamo uz specijalitete domaće kuhinje i nezaobilazni šašljik sa pečurkama…

Goluboe jezero

Uveče kasno naš vozač Arsan, nakon što smo u fan zoni odgledali utakmicu polufinala svjetskog prvenstva Hrvatska-Engleska, dolazi po nas i vozi nas na aerodrom Mineralne Vode, dva sata putovanja od Naljčika.

12.07.2018.

Nakon što smo proveli dosadni dan na aerodromu u Istanbulu, čekajući od ranog jutra do popodne let za Tiranu, pa dvoiposatno se vozili kombijem, oko 20 h stižemo na mjesto odakle je i krenula ekspedicija… Ispred prostorija Visokogoraca našao se i šampanjac, a tu su i prijatelji i članovi porodica. Sve ima svoj kraj pa i ova lijepa priča koja je trajala i završila se onako kako smo poželjeli krenuvši prije dvije sedmice u još jednu avanturu…

Šta reći na kraju. Kao vodič i vođa ove ekspedicije mogu samo da poželim da mi se i dalje dešavaju ovakve stvari i ovakvi ljudi. Sve vrijeme je vladala pozitivna atmosfera i duh tolerancije i razumijevanja među malom ali odabranom ekipom. Poštovati drugoga i njegove stavove i potrebe, posebno u ekstremnim situacijama ekspedicija, nije ni malo lako. Mi smo to uspjeli i funkcionisali bez najmanje tenzije. U nekim ekspedicijama u kojima sam učestvovao kao član tima, mogao sam samo da sanjam takav ambijent.

Iznimno sam srećan što su svi članovi tima uspjeli da dosegnu svoju novu visinu i ostvare svoj san. Elbrus je ozbiljna planina na kojoj se svakodnevno dešavaju nesreće iako važi za planinu koja nije tehnički zahtjevna. Ali, opšte mišljenje često zavara i dovede na padine moćne planine ljude koji su nepripremljeni i nogama i glavom. Zato je, pomalo i tužno na stazi gledati ljude koji se teturaju, prevrću, povraćaju, muče i sebe i druge… Mi smo to “omunjili” onako, prilično jednostavno i bez nekog naročitog napora jer smo bili iznimno pripremljeni. Da ne bude zabune, daleko od toga da je bilo lako ali sve je bilo u granicama očekivanog. Kad ideš postupno i poštuješ pravila a posebno poštuješ i ne podcjenjuješ planinu, onda je to to… Onda osjetiš u svojim venama adrenalin koji te gura i po paklenom vjetru i užasnoj hladnoći do one kote života kojom označavamo svoj put. Put beskrajne i neprolazne ljepote. Put koji savlađujemo teškim korakom a u stvari putujemo ga dušom…

Do neke sledeće visine, VEDRO!

Milan Radović

Fotografije: Slobodan Cmiljanić, Ćazim Fetahović i Milan Radović.

Оставите одговор