Nakon Dragana Bulatovića i Bojana Boškovića koji su najviši evropski vrh popeli 2004. godine, naš klub se po drugi put našao na Zapadnom Elbrusu (5642 m/nm). To su učinili: Tanja Pavličić, Boris Čelebić, Aleksandar Đajić i Milan Radović. Time je nastavljen niz naših uspjeha koji se ogleda u STOPROCENTNOM uspjehu svih naših ekspedicija! Kako je bilo na ekspediciji, čitajte iz pera Aleksandra Đajića:

Ekspedicija: „Kavkaz 2009“

Trajanje ekspedicije: 27.06.2010.-12.07.2010.

Vrh: Elbrus 5642 m/nm, najviši vrh Evrope;

Organizator i vođa ekspedicije: PD RadničkiBeograd, Dragan Pavlović;

Učesnici ekspedicije iz našeg kluba: Milan Radović, Tanja Pavličić, Boris Čelebić, Aleksandar Đajić;

Ne znam razlog! Šta čovjeka vuče da istražuje , putuje, ulazi u nepoznato. Kao da nam je malo ovih naših Balkanskih planina nego imamo želju zaviriti na svaki mogući popeti i nepopeti planinski vrh na ovozemaljskom prostoru. Zašto Elbrus? Pravo da vam kažem ne znam! Više se i ne sjećam na kojoj od mnogobrojnih zimskih tura po Prokletijama se rodila ideja da se ode na daleki Kavkaz…što je i najviše čudo istog momnta se formila ekipa voljna za takvu jednu ekspediciju. Ekipa u satavu  Pavličenko (Tanja Pavličić), Mojsije (Milan Radović), Bizo (Boris Čelebić), Ujak (Dušan Stevović) i Đaja Kafa (Aleksandar Đajić), jer se mi planinari po običaju oslovljamo nekim samo namo jasnim nadimcima.

Posle dužeg informisanja o vrhu i saznanja da je kondiciono dosta zahtjevan kao i njegovi nimalo prijateljski naklonjeni zimski uslovi,  pripreme su počele odmah posle toga, negdje u Decembru 2008 godine i naravno trajale sve do dana odlaska na turu simbolično za Vidovdan 2009. Ovaj put moram napomenuti da je jedna od stavki priprema bilo i uzaludno potrošenih mjesec dana na vađenje kojekakvih dozvola , vaučera i viza za ex ruske  zemlje. Ali ne mogu da se pomirim sa tim da pojedinac treba da plati bilo šta da proputuje kroz takve krajeve. Detalj iz Ukrajinske ambasade u Podgorici sve govori. Kad smo pitali šta treba za vizu, službemik je pitao: „A šta ćete vi tamo?“

Vidovdan,  Beograd….sve puno elana, konačno i taj dan….malo treme, ipak mi je to prvi mogući popeti vrh preko 5000 m. Na stanici nas dvadesetšestoro. Jugoslavija u malom. Samo fale Slovenci. Upoznavanje i slikanje sa državnim i klupskim zastavama i poslednji savjeti rodbine , kumova prijatelja za sretan put. Svi se u ponešto razumiju a niko od njih nije dalje otišao od trim staze na večernju šetnju.

Odiseja na četiri točka

Negdje oko ponoći stižu naša dva…hmm kombija u kojim ćemo provesti nevjerovatnih osam dana i noći na proputovanju (egzodusu) od nekih 6000 km kroz Rumuniju, Ukrajinu, Rusiju do konačnog odredišta kamp Adil-su u podnožju Kavkaza. Naravno, taj detalj nismo znali prije kretanja. Tim bolje jer sumnjam da bi bilo ko od nas krenuo na tako dug put sa toliko malo udobnosti i spavanja. No, valjda sve to spada u rok planinarske službe? Ja i Bizo već u startu pravimo pozamašnu zalihu piva  jer toliki put čovjek ne može preći na takav način u normalnom stanju. Posle malo negodovanja od starne ekipe iz našeg zatvora na točkovima, sledeća 4 dana uz čekanje na svim mogućim punktovima, i graničnim prelazima, ostali ukućani dijele našu taktiku i obezbeđuju svoje zalihe dragocenog umirujućeg pića. Tad već postajemo jedna vesela ekipa uz puno pjesme i smijeha, poneki mrzovoljni komentar onih koji ne mogu zaspati u trenucima kad nas pogodi poneka pjesma i malo glas ode nekim svojim nekontrolisanim tokom. Put bi trajao mnogo kraće kad nebi svako živo stvorenje koje hoda tražilo nekakav harač za prolaz kroz potpuno beskarjne prostore  bez i jednog brdašceta,  da ti zaustavi pogled i odagna nostalgiju na sve te vrhove koje vidim sa terase svoga stana. Počinjem da još više cijenim sve one planinske izvore koje mi gase žeđ po crnogorskim planinama  jer polako shvatam da do Kavkaza nigdje nema tekuće pijaće vode! Na graničnim prelazima haos. Nesmiješ  napustiti kombi, a napolju plus ko zna koliko….znali smo da čekamo i po 8 sati bez vode i toaleta kao u pećnici dok se carinici dogovore hoće li nam uzeti 10 ili 12 dolara za lijep osmjeh koji nam na kraju upute i pare stave u svoj džep. Dame koje nude usluge salijeću na svakom ćošku dok makroi budno motre iz drumskih kafana koje rade cijelu noć.

Članovi ekspedicije tokom aklimatizacionog uspona na Čiget

Četvrti dan gubimo nadu da će ovo naše putešestvije imati kraja. Nervoza unutar kombija kulminira. Pa šta  reći, toliko vremena bez kreveta, tuša , hladne vode za piće, normalnog toaleta a planine makar koliko jaje nigdje na vidiku. Negdje oko jutra dolazimo u region Podkavkazja. Sad prvi put vidimo Kavkaz na bilbordu kraj puta. Svi vadimo aparae i slikamo obično platno reklamnog panoa kao da smo vidjeli boga! Mora da je i stavarni Elbrus  tu negdje blizu. Nakon za nas potpuno nebitnih 6 sati vožnje polako ulazimo u planinski masiv. Počinju potoci, javljaju se vrhovi, formiraju se vijenci planina i ponovo vaskrsenje! Počinje pjesma u kombiju, osmjesi se vraćaju. Pa mi smo ipak planinari, cilj nam je tu na dihvat ruke i moramo prihvatiti žrtvu za nagradu koja slijedi.

Aklimatizacija

U kamp Adil-su  stižemo u podne što je krajnji cilj ove naše epopeje na točkovima. Pokušavamo da se organizujemo.Tek sada vidimo koliko su nam otečene noge od tolikog sedjenja. Gojzerice i ne pokušavam da obujem jer je očigledno da je to neizvodljivo. Nadamo se da će posle prve prespavane noći otok spalnuti za sjutrašnji aklimatizacioni uspon ka glečeru Irk na 3200 m.

Tek sada stvarno shvatam gdje smo. Nevjerovatno zelenilo prastarih četinarskih šuma iznad kojeg se uzdižu vrhovi povezani glečerima iz kojih otiču mnogobrojni potoci. Sve u svemu oči konačno zasuzile od napada adrenalina i uzbuđenja. Pa to je to zbog čega je ova naša priča začeta prije osam mjeseci. Postavljamo logar onako nasumično. U jednom šatoru ja, Bizo i Mojsije a u druga dva Pavličenko i Ujak. Svako ima neki svoj polaožaj ispod drveta  i mjesto na ogradi za sve državne i klupske zastave. Podsjeća me ovo na neko sportsko međunarodno prvenstvo i predstavljanje svih zemalja učesnika. Noć završava uz pjesmu i rano spavanja jer nas je umor  dfinitivno savladao.

Ustajemo rano i krećemo na prvi aklimatizacioni uspon. Otoci na nagoma su značajno manji ali ipak sa teškom mukom navlačimo gojzerice, uzimamo samo  osnovno i krećemo na uspon. Put vodi kroz naselje pa padinom polako traverzira otvarajući nove nevjerovatne vrhove sa svih strana. Ređaju se komentari: vidi kao Alpi, Andi…. svi upoređuju sa nekim već viđenim masivima. Prizor stvarno fascinantan. I onda po prvi put  pojavljuje se u daljini njegovo veličanstvo sa snježnom odorom ELBRUS. Svi se zadovoljno smješkamo i počinje škljocanje  fotoaparata.  Komentar uz uperen kažiprst: Tamo ćemo biti, ako bude sve po planu, za četiri dana“

Posle uspješnog prvog dana aklimatizacije i večernjeg druženja uz vatru naredni dan uslijedio je drugi aklimatizacioni uspon na Čiget- 3600m. Najprije odlazimo žičarom do 2700 m pa onda pješice do vrha. Jedna fina i lagana šetnja. Dan dosta prohladan sa malo vjetra i vlage u vazduhu.Tad nam se prvi put otvara nevjerovatni prizor. Impozantni tehnički najzahtjevniji vrh na masivu Užba, san svih alpinista. Uh kakva nagrada za  za sve odricanje do sada. Stvarno je jedinstven vrh! Spuštamo se što pješke što žičarom i u podnožju svraćamo na buvljak  jer svako od nas ima zakazanih par suvenira za ponijeti nazad kuci….U povratku u kamp pokušavamo napraviti listu svih potrebnih namirnica za uspon. E tu smo naišli na veliki problem. Ja i Bizo bi  meni po našim domaćim pravilima a Mojsije samo nekakve mekinje i čokoladice jer kaže na tim visinama nema apetita pa bi sve to džabe teglili. Da on ne zna  ubacujemo i jedan poveći komad slanine direktno donesene od kuće, čisto da se nađe. Pakujemo vodu za uspon, oko 4-5 litara da nebi morali topiti isti dan kad stignemo u visinski kamp.

Elbrusu u pohode

I svanuo je dan D. Pakujemo kompletnu opremu i krećemo na osvajenje Elbrusa. Prvo žičarama do Garabaši kampa na 3700 m. pa pješke do 4100 gdje će nam  biti visinski kamp. Odmah postavljamo logor i ukupavamo šatore u snijeg. Dovoljnu količinu vode smo ponijeli za danas i sjutra ujutro tako da smo pošteđeni topljenja snijega. Mene malo muči glavobolja zbog visine ali u konsultaciji sa drugima vidim da još neki imaju iste prombleme što je i uobičajena stvar na ovim visinama. Dan je fenomenalan. Uživamo u pogledu na kavkaski vijenac na drugoj strani kojim prolazi granica Rusije i Gruzije, Evrope i Azije. Raspoloženje u kampu je više nego odlično.

Na padinama Elbrusa

Spavanje je prošlo tu i tamo. Do pred zoru me je mučila glavobolja ali je sad već bolje. Priperemamo sa na aklimatizacioni uspon do 4820 m, na visinu Mon Blana. Vrijeme je odlično tako da i uspon ide lagano. Od glavobolje ni traga ni glasa. Osjećam se odlično i sa lakoćom izlazimo na 4800. Kroz šalu predlažem direktni uspon na Elbrus ali Mojsije sa osmjehom samo  komanduje povratak nazad. U kampu dolazimo nešto posle podneva i  već počinju uobičajene visinske aktivnosti. Topljenje beskrajne količine snijega za Mojsija, Biza i mene kiji smo zajedno u šatoru. Predveče počinje malo nevrijeme i prelazi u jaču mećavu tokom noći.

Ujutro izlazim prvi iz satora. Dan predivan. Pogled se pruža u beskraj. Oblaci sve vrijeme ispod nas. Imam osjećaj da pripadam nekom drugom svijetu a ono što je ispod nas u magli i oblacima naš svakodnevni svijet. Slika predivna, šatori okrečeni injem i snijegom. Sve saliveno u jednu idealnu cjelinu sa padinom. Danas je dan odmora jer večeras uz dogovor krećemo oko 11 sati na završni uspon. Slikanje, pa topljenje snijega, pa opet topljenje, slikanje, topljenje….i tako čitavi dan do pred sumrak. Preko dana užasno vruće, u šatoru samo najnužnija garderoba na nama. Kao da smo krenuli na plažu a ne na uspon preko 5000 m. Sad da se vratim na onu hranu što smo ponijeli sa sobom. Mojsije je bio u pravu. Ali samo što se tiče njega, ne znam kako ali on može čitavi dan da živi od samo nekih grickalica i malo čokolade. Ja i Bizo već u nervozi. Pojeli sve što smo imali a o slanini da i ne pričam, ona je prva prošla. Ona priča o apetitu na velikim visinama ne važi za sve. Što se tiče hrane nemamo više ništa dok se ne vratimo u početni kamp.E da nam je po jedna pečena piletina bila to veče!!!!

Oprema je već na nama. Sređujemo poslednje sitnice i ispred šatora čekamo dogovorenih 11 sati da krenemo na uspon. Nevjerovatan je pad temperature u odnosu na dan. Uveliko je ispod nule. Ja po nekom svom pogrešnom  nahođenju pretpostavio da posle tako toplog dana ne može biti previše hladno tokom uspona pa se laganije oblačim. Samo polar i windstop preko. Mojsije uporno pokušava da me nagovori da obučem jaknu  ali ja demonstrativno odbijam. Prva brza grupa u kojoj smo mi kreće, a odmah potom i druga grupa u kojoj su Pavličenko i Ujak. Penjemo dosta brzo ali mi tempo i te kako odgovara.  Manijak negdje na pola puta usporava i zaostaje za grupom  Sav zanesen usponom ne osjećam strahoviti pad temperature. Trgnuo me jaki bol u desnom ramenu i tog trenutka sam shvatio da sam već  ozbiljno promrzao. Brzo oblačim onu jaknu koju sam trebao još u polasku da imam na sebi. Toliko sam se rashladio da mi se sva krv iz ekstrimiteta povukla u unutrašnje organe. Prste više i ne osjećam. Znam da su smrzli ali odlučujem da povratka nema nego samo pravo ka vrhu. Na sedlu temperatura ispod 30 stepeni. Ni termos koji Bizo vadi nema toplu vodu. Pokušavamo da ga vratimo u ranac ali bezuspješno. Prsti na rukama smrzli, ostavljamo ga pored puta i nastavljamo dalje. Toliko  lijepi Erbus zadnjih dana sada mi potpuno lomi psihu. Beskonačna traverza do u nedogled. Tako konstantno 6 sati. Svitanje nas zatiče na sedlu na 5300 gdje se ponovo grupišemo, mala pauza i slijedi završna traverza oko 200 m do izlaska na sami plato vrha Elbrusa a posle toga slijedi lagana šetnja oko 300 m do vrha. Dva udisaja , dva izdisaja i deset koraka pa pauza na štapovima tek toliko da dođemo do vazduha. Svakom pauzom borim se protiv sna koji me potpuno obuzima. Na ovim visinama i temperaturi nema ni pomena o snu jer buđenja posle nama. Mojsije kao da ne osjeća visinu. Očigledno se vidi uticij njegove ekspedicije na Manaslu prošle jeseni. I evo ga konačno! Ne Elbrus, već sunce. Najzad malo nade da će mi se promrzli prsti ugrijati…a svitanje je fenomenalno, daje ti energiju da ideš dalje. Pogled seže do u beskraj.

Ja i Bizo polako kaskamo i stižemo na vrh za našom grupom nakon   petnaestak minuta. Šest sati i četrdeset pet minuta i evo nas na krovu Evrope, na 5642 metra.

KAFAAA! Poznati moj usklik sa uspana na vrh i slijedi  nevjerica da sam uopšte na krovu Evrope. Pogled je bespotrebno opisivati…postojiš samo ti i oko tebe veličanstveni lanac Kavkaskih planina kao dio tebe.

Slijedi slikanje u svim mogućim i nemogućim pozama, sa svim stvarčicama, zastavama i detaljima koje je svako od nas ponio da uljepša fotografiju. Mojsije ostavlja sliku blizanaca Stefana i Nemanje koji su se rodili četiri godine ranije i odložili njegovu tada planiranu ekspediciju na ovaj vrh. Ja jednu malu drvenu žutu olovku koju mi je mali Aleksa dao iz samo njemu znanih razloga za srećan uspon. Nakon pola sata uživanja krećemo nazad jer nam je i cilj bio što brži povratak kako  bi  imali vremena da se vratimo skroz do kampa u dolini na 1800 m. i  odmorimo jer nas sjutra čeka dug put  kućama. Pri silasku srećemo umorna ali zadovoljna lica ljudi iz druge grupe koji lagano, korak po korak, osvajaju poslednje desetine metara Elbrusa.  Srećemo i Pavličenka na čijem se licu na moje iznenađenje ne vidi ni traga umora. Počinje odmah sa pričom ali  je brzo ostavljamo da nebi trošila dragocjeno vrijeme i energiju i sebi i nama. Tako puni elana mislimo da je najgore prošlo, kad ono isto sunce koje mi je dalo podstreka za završni uspon polako gasi raspoloženje kod mene i diže temperaturu na nevjerovatnih preko 30 stepeni što sve u svemu čini razliku u zadnjih  4 sata od nekih 60 stepeni. Snijeg toliko hvaljen pri usponu, pretvara se u  kašu koja nam diktira kuda i koliko puta da padnemo. Svaka noga svojim putem gazi. Hvata me malaksalost i povraćanje…zračenje je ogromno a temperatura kao u paklu….pa jeli moguće sve ovo, zapitkujem se toliko puta. Sjetih se konstatacije jedne starice sa naših mnogobrojnih tura po  Crnogorskim vrletima: “Djeco moja, mora da vas dobro plaćaju te se mučite toliko“

Uspjeh valja proslaviti

Ne znam ni kako ali stižemo u visinski kamp na 4100 m. Skidam gojzerice kad  imam  što vidjeti . Psti crno- modri. Mojsije me tješi da će to biti dobro jer su njegovi bili gori na Manaslu pa je, kaže,  ipak pretekao. Počinjemo užurbano pakovanje opreme. U čuđenju gledam šator koji na plus 30 stoji zakovan ledom za podlogu i ne popušta. Slijidi mukotrpno otkopavanje cepinima naredna dva sata. Ovaj dio mi se učini kao definitvni psihički test,  sve vrijeme misleći kad ću više da se naslađujem ovim današnjim rezultatom i usponom. Eee ali to nije sve! Pri dolasku saznajemo da je Ujak dobio edem pluća i da je hitno prebačen u bolnicu, na sreću sve je na vrijeme odrađeno tako da se uspješno oporavlja. Pakujemu i njegovu  opremu i šator. Žurimo da sve završimo do 14 časova jer nam u 15 sati zadnja žičara za povratak.

Balkanska ekspedicija u stijeni Elbrusa

Kasno poslepodne i evo nas u Adil-su kampu…konačno..slijedi ponovno formiranje kampa , tuširanje. Osmjeh sa lica ne skidamo. Napad adrenalina tek sad osjećam u punij snazi. Ja i Bizo brzo po hranu jer toliko smo ogladnjeli da bi i opanak pojeli. Slijedi druženje uz vatru, kotlić sa pasuljem, malo više  piva, da se proslavi uspon. Ubrzo nas savlađuju umor i san.

Pakujemo se i čekamo većinu  ekipe da pristigne u kamp jer je noćila na 4100 metara, nemajući vremena da se spusti isto veče. Na posletku svi potrpani, veseli, umorni,  krećemo na četvorodnevno danonoćno putešestvije nazad, obezbijeđeni sa beskrajnim količinama piva koje će nam pomoći da prebrodimo ovoliki put. Svraćamo po Ujaka u bolnicu. Na njegovom licu vide se znatni tragovi bolesti. Krećemo dalje.

Rostov na Donu, rano u svitanje. Odlazak do ambulante na kontrolu za Ujaka i pregled za mene. U prvoj ambulanti dočekani na nož od nekog pijanog doktora i protjerani da tražimo drugu. U drugoj  bolnici čudan prizor. Prijemno odjeljenje je velika prostorija sva u pločicama sa četiri-pet kreveta i dva šlaufa za vodu sa obadvije strane. Na naše čuđenje što je ambijent takav, stiže odgovor u gomili unakaženih ljudi u posjekotinama, modricama, oblivenih krvlju, koje uvode unutra. Pitamo se jeli možda neka saobraćajka ili nešto slično a onda shvatamo da se pijani Rusi vraćaju iz noćnog života. Muško, žensko, mlado, staro ! Nema razlika u odnosu na godine , pol, društvenu  strukturu…totalna  ludnica. Sestre ne stižu da spiraju vodom krv sa zidova i poda…pravi horor film. A doktorima i dežurnom osoblu sve normalno. Ovo im je svakodnevna slika.

Obraćaju pažnju na mene i odmah vide moj zbunjeni izraz lica i da ne pripadam ovom već  pomenutom svijetu. Odvode me u drugu ambulantu na pregled. Na moje zaprepašćenje  doktor je izuzetno ljubazan. Skida mi zavoj i naglo mijenja izraz  lica.  Obraća se Draganu, prevode mi da je stvar ozbiljna. Kožu, nokat i dio tkiva moraju odstraniti a i prst je pod znakom pitanja. Kisjelo sam se nasmijao i rekoh da ne gubimo vrijeme nego da se radi što se mora. Odradili su zahvat bez anestezije ali, srećom u nesreći, tkivo je već bilo mrtvo tako da su bolovi bili podnošljivi. Mali osmijeh  doktura koji kaže da je stanje bolje i da  prst ostaje ali za nokat nije siguran. Ma ko šiša nokat,  samo di mi prst ostane. Već mi je lakše i posle previjenja pokret na put!

Dolazak na Srbijansku graničnu rampu. Istrčavam iz kombija kao lud i ljubim je. Službenik na granici iskrada osmijeh a ja iz svega glasa kažem: “Pa konačno civilizacija!“

Ostajem u Beogradu par dana zbog sanacije prsta u ambulanti pa nazad domu svome i dalje u nove planinarske pohode……… „I JA PUTUJEM PUTEVIMA KOJI IMAJU SRCA I  JEDINI DOSTOJAN CILJ JE DA SE TAJ PUT PREđE DO KRAJA I ZATO PUTUJEM PUTUJUćI BEZ DAHA“

Foto album sa ekspedicije možete pogledati na stranici: Galerija – Ekspedicije

Aleksandar Đajić