Postoje vrhovi koji se rjeđe penju, iz raznih razloga. Tih vrhova je mnogo, posebno na Prokletijama. Jedan od njih je Forca (Maja Fortit), moćni stjenoviti vrh u nastavku čudesnog grebena Karanfila…

Datum: 19.avgust 2017.;
Planina: Prokletije;
Vrh: Forca (Maja Fortit) 2340 mnv;
Savladana visinska razlika: 1200 m;
Distanca: 6 km u jednom smjeru;
Ekipa: Boris Čelebić, Ivan Femić, Duško Mrdak, Ensar Zejnelagić, Dražen Marković i Milan Radović;

Iznad najljepše prokletijske doline Grbaja uzdižu se moćni planinski nebovidi koji privlače planinare i alpiniste iz cijelog svijeta. Jedan od najljepših masiva balkanskih planina je onaj koji razdavaja Grbaju i Ropojanu. To su Karanfili na koje se, u nastavku, na teritoriji Albanije, nadovezuju jednako lijepi i izazovni vrhovi: Vukočes, Lagojvet i drugi. Prvi po redu, odmah do Južnog Karanfila je Forca (Fortit), moćna stijena kroz koju, na prvi pogled, nema prolaza bez alpinističke tehnike. Ali, nije baš tako. Pored nekoliko ispenjanih smjerova u sjevernoj stijeni Force (alpinisti iz Srbije i Poljske…) tu je i jedini prolaz kroz koji se može stići do vrha bez upotrebe alpinističke opreme i kojim je do vrha, prema našim saznanjima, stigao mali broj planinara…

Forca je, gledajući iz Grbaje, zaklonjena Karanfilima i potrebno je doći neposredno ispod stijene kako bi se otvorio pogled na ovaj impresivni vrh. Još prije više godina dolazili smo do Ropojanskih vrata, impresivnog usijeka između Južnog Karanfila i Force. Ovaj svojevrsni prevoj omogućava prelazak iz Grbaje u Ropojanu. Doduše, odavno su iščilile staze u ovom dijelu pa se ne preporučuje ovakva avantura. Tada smo dobili želju da se „probamo“ na Forci, i evo, konačno smo dogovorili takvu akciju, iako smo veoma često u crnogorskim i albanskim Prokletijama…

U petak smo stigli u planinarski dom „Branko Kotlajić“ gdje smo se okrijepili i spremili za sutrašnji uspon. Ženski dio ekipe je prihvatio izazov uspona na Sjeverni vrh Karanfila a mi smo, po ranijem dogovoru, misli uprli u Forcu. Niko od nas nije ranije pokušavao uspon na ovaj vrh i osim osmatranja stijene iz njenog podnožja sa sipara prema Ropojanskim vratima, prije par godina, i nekih površnih informacija koje je Boris imao, nismo imali precizne podatke o ulasku u stijenu i mogućem prolazu. Sam dolazak pod stijenu ne znači mnogo jer iz te perspektive je teško pronaći ulaz.

U subotu ujutru od planinarskog doma „Branko Kotlajić“ odlazimo kolima do treće livade kako bi skratili pješačenje. Djevojke odlaze na Karanfile, mi na trećoj livadi srećemo grupu planinara iz BiH koji su promašili ulaz za Sjeverni vrh. Upućujemo ih da se vrate na drugu livadu a mi u 7,45 h krećemo istočno, stazom koja vodi u Kotlove. Nekih 50 metara iznad skrećemo desno, u bukovu šumu, tražeći stazu koja je nekada bila jasno vidljiva dok je stoka izlazila na ispašu na Zastan grbajski. Malo smo lutali dok nismo našli stazu jer su neke bukve pale na skretanju sa staze za Kotlove, a kako se ovom stazom rijetko prolazi i po njoj je pala velika količina suvog lišća, prilično je, bar u početku, teško ispratiti i treba biti zaista oprezan. Doduše, kasnije smo našli ostatke markacije, ali, ona nije od velike pomoći. Do podnožja Force se može stići još jednom stazom, sa treće livade desno prema Vojuši pa nekadašnjom patrolnom stazom graničara traverzirati prema Zastanu i dalje. Mi smo izabrali stazu kroz šumu koja je najkraća do Force ali je prilično zahtjevna jer je nagib veliki a staza prilično zarasla.

Boris diktira jak tempo ali ekipa je sastavljena od spremnih planinara i brzo dobijamo na visini. Po izlasku iz šume staza vodi direktno prema stijeni Force. Staza nije dobro definisana ali su ostaci markacija malo bolji i može se pratiti pravac kojim treba ići. Teren je zahtjevan, pored konstantnog uspona, podloga je kombinacija busenja trave i pokretnog kamenja pa treba biti oprezan.

Treći dio uspona predstavlja prelazak preko oštrih stijena atipičnih za Prokletije i više karakterističnih za Orjen i primorske planine. Mnogo je stjenovitih procjepa kroz koje treba tražiti prolaz a i duboke jame su svuda okolo i zaista ovdje treba biti jako pažljiv da se pronađu prolazi a i da se ostane nepovrijeđen oštrim ivicama stijenja. Odavde već imamo dobar pogled na moćne stijene Južnog vrha i Force i razdeljak među njima, Ropojanska vrata. Tu su i ostali moćni prokletijski vrhovi svuda okolo. Oni predstavljaju izazov za planinare i alpiniste jer se rijetko penju, staze nisu obilježene i vrlo je malo zapisa o usponima na njih. Na siparu ispod Vrata ni traga od lednika, a ovdje je bio svakog ljeta i uvijek je uspijevao da dočeka novi snijeg.

Prelazimo svojevrsno zatalasano kameno more i ulazimo u sipar koji se strmo spušta iz procijepa kroz koji ćemo tražiti prolaz. Penjemo se uz sipar, uz desnu ivicu stijene i u gornjem, početnom dijelu prelazimo na drugu stranu. Sada smo već pod stijenom, naziremo kamine i police preko kojih ćemo tražiti izlaz na vrh. Sam ulazak u stijenu obeshrabruje, gotovo vertikala a ne vidi se šta nas čeka gore. Sklapamo štapove, stavljamo kacige na glavu i po principu „tri oslonca“ krećemo u adrenalinski avanturu. Prvi prolaz je kroz strmu i kompaktnu stijenu sa jako puno dobrih hvatova i bez problema se veremo uz ovaj kamin. Na jednom uskom prolazu nalazimo ostatke bodljikave žice i čelične armature. Svaki penjač bi se, s pravom, zapitao otkud ovo ovdje ali mi ne jer znamo nevjerovatnu priču o ovom vrhu. O tome kasnije…

S vremena na vrijeme nailazimo na crvene linije koje je neko iscrtao sprejom i koje prilično pomažu da pratite prirodne rascjepe u stijeni kroz koje se može penjati. Doduše, konstanto se penjete uz pomoć ruku ali to je ono što smo znali prije polaska na ovaj vrh. Sledeća etapa je prolazak preko polica i kroz procijepe gdje su stijene jako krušljive i treba biti maksimalno oprezan prilikom hvatova rukom. U jednom momentu je Boris, koji je bio malo odmakao, oborio jedan kamen i Dražen ga je jedva eskivirao. Dogovaramo da idemo u bliskoj formaciji jer je opasnost od obaranja kamenja velika i konstantna tokom kompletnog penjanja kroz stijenu.

Nailazimo na previsnu stijenu ispod koje je pozida od kamenja, svojevrsni mostić preko koga treba preći. Još jedan trag čovjekovog djelovanja iz čudesne priče koju ćemo ispričati na kraju. Ispod je ambis a trebate preći preko kamenja koje se ljulja, preko stijene koja vas odbija unazad zbog previsa a hvatovi gotovo nikakvi. Ipak, skoro puzeći i u nekim čudnim položajima uspijevamo savladati ovaj detalj i nastaviti pravolinijski gore. Još nekoliko kratkih opasnih detalja, kamina sa krušljivom podlogom, malo manje eksponiranih padina, završnih desetak metara stijene veoma eksponirane i opasne… I onda, izlazimo na livadu! Široka travnata površ koja blago vodi an sami vrh Force, sa travom do koljena! Gotovo nevjerovatna scena koja nas dočekuje poslije okomitih stijena. Slika koja potvrđuje priču koju smo čuli od najstarijih mještana doline a koju mi je, sutradan u Gusinju potvrdio i doajen gusinjskog planinarenja i veliki poznavalac Prokletija Rifat Mulić. To je ta priča koju nisu znali alpinisti koji su penjali ovu stijenu tvrdivši da su vjerovatno prvi koji su ispenjali Forcu.

Nakon kratkog odmora krećemo uz travnatu padinu prema vrhu. Otvara se pogled na moćne prokletijske vijence ali idemo na vrh pa ćemo sa samog vrha uživati u pogledu. Na vrhu je kamena piramida koju su sazidali rijetki posjetioci ovog vrha. Čestitamo jedan drugome na 2340 m visokom vrhu u 11,20 h. Trebalo nam je 3,5 sata od treće livade do vrha! Duplo brže vrijeme od onoga koje je bilo potrebno poslednjoj ekipi koja je izašla na ovaj vrh.

A kakav je pogled sa vrha, to se ne da riječima opisati. Kao da smu u centru raja, svuda oko nas moćni stjenoviti kolosi, sve tamo do Radohinesa i Gyrk e Hapt-a. U najbližem komšiluku Južni vrh, Veliki vrh Karanfila, Škurt, Lagajvet, Šnikut, Šćokišta, Koprištit… Piramida Jezerca se izdiže iznad svega što vidimo a vidimo samo planine, vrhove, stijene, doline… Vidimo stazu koja iz Ropojane preko Runica vodi u Teth. Jedna od sledećih naših ciljeva… Pješice sastaviti Ropojanu, Teth i Valjbonu. Već po tradiciji, leškarimo na vrhu uz pjesmu sa telefona „Kad procvatu behari“ i stihove „Ovo nebo nad nama…“ I tako puni sat. Privilegija rijetkih, još jedan san i cilj, još jedan put i staza koja vodi ravno u najdublje odaje duše posvećene visinama i stazama kojima se ređe ide…

Silazak je, i pored onog čuvenog na vrhu „a kako ćemo sad nazad“, ispao nekako lakši nego što smo očekivali. Valjda i zato što smo bili svjesni opasnosti i zahtjevnosti i nije bilo ni najmanjeg opuštanja. Ipak, preporučujemo svakom ko ima ideju da penje ovaj vrh da ponese užad i ostalu opremu i da je koristi posebno u silasku. Postaviti neki štand i absajlovati u najstrmijim i krušljivim dionicama je pametan izbor. Mi smo te detalje otpenjali, upozoravajući jedan drugog na krše koji nisu ulivali povjerenje…

A onda je uslijedilo jedno ekspresno spuštanje do treće livade u kome smo najmanje mislili na koljena. Vjerovatno i zato što postoji vjerovanje da vitamin „B“ u pivu, nakon dobre planinarske ture vrati sve tjelesne vrijednosti u normalu. A posebno psihičke… To se i desilo u Eko katunu Pavićević…

GPS je pokazao: 1200 m visinske razlike, distanca od 6 km u jednom smjeru. I svih šest je konstantan uspon. Zbog toga ovaj vrh preporučujemo samo iskusnim visokogorcima i u danima kada je stabilno i dobro vrijeme. A mi smo imali, kako se to kaže, idealan dan…

A sad, priča koju sam obećao na početku.

Od starih mještana koji su napasali ovce u Grbaji i njenim padinama čuli smo nevjerovatnu priču o Forci. Ovu priču mi je potvrdio i Rifat Mulić sutradan u Gusinju, a i mi smo se uvjerili u njenu tačnost. U vrijeme kada su se odvajala jagnjad od ovaca čobani su se organizovali i kroz kamine i usijeke u stijeni Force dodavali jedan drugom jagnjad koju su, na taj način, odvajili od ovaca i ostavljali na pašnjaku ispod vrha Force koji je okružen okomitim stijenama sa svih strana. Jagnjad su imala dovoljno sočne trave a i bila su sigurna u tom svojevrsnom prirodnom toru. Jednog ljeta je stjenovitu barijeru savladao vuk, očigledno istim prolazom kojim su čobani iznosili jagnjad i napravio veliku štetu. Čobani su taj prolaz zagradili bodljikavom žicom i otud na tom mjestu ostaci žice koji, sada, izgledaju čudno i nejasno ljudima koji penju Forcu. Dok smo se peli kroz tu stijenu nije nam bilo jasno kako su čobani uspijevali u takvim vertikalama da iznesu jagnjad, skoro da nam je ta priča bila fantastična i nemoguća, ali nam je, na vrhu gomila ovčijeg đubreta potvrdila istinitost priče. Eto, neki alpinisti koji su prepenjali nekoliko smjerova u Forci i o tome ostavili zapise, tvrdili su da su, vjerovatno, prvi ljudi koji su kročili na ovaj vrh, ne znajući da su čobani, mnogo ranije stizali na njega bez ikakve alpinističjke opreme i to iznoseći jagnjad iz Zastana grbajskog. No, to ne smije da zavara buduće posjetioce ovog vrha, uspon na Forcu (Maja Fortit) je veliki izazov i jako opasna avantura.

Milan Radović

Forca 19.08.2017.