Gostoprimstvo Vidoja Puha

aKao neko ko nikada nije išao na vikend planinarenje, probijanje leda tog petka popodne, nakon jako napornog radnog dana, bilo je jako zanimljivo – nakon polusatnog dosadnog upoznavanja tipa – Odakle si? Gdje radiš? I sl. sa ljudima sa kojima ću provesti vikend, postali smo prijatelji. A prijatelji dijele pivo. I tako smo krenuli starim putem preko Veruše i Mateševa za Gusinje. Sve što mogu reći o tom putu jeste da je bio toliko zanimljiv da su nam 4h prošla brzinom svjetlosti. A još smo uspjeli da napravimo selfie sa avionom.

  1. – 07. jun 2015.

Grbaja – Hridsko jezero – Hridski krš – Visitorsko jezero –Bajrovića katun – Visitor

 

Elem, u Gusinju smo se našli sa prijateljem Željkom Crnogorcem iz Jajca i njegovom pratiljom Poljakinjom Marlen, koja volontira u Jajcu, a koja je btw, uvijek 5 min ispred svih uzbrdo.

Već je bio poodmakli mrak kad smo stigli u Planinarski dom u Grebaji. Takvo zvjezdano nebo nijesam vidjela godinama. Ono što ljudsko oko može da vidi nijedan fotoaparat ne može da zabilježi. Te se nismo ni trudili oko toga. Vrlo brzo smo se raspakovali i kao tim koji je po stoti put na takvom putovanju, svi su zadali sebi zadatke. Neko je pravio vatru, neko je tražio posuđe, pio pivo, sjeckao povrće, učio da se roštilj-tanjir zove talandara… a neko je vidio mali crni čupavi rep kako nestaje u rupi za dimnjak. Vatra se raspalila i roštiljalo se dobrih dva sata. Ko je bio gladniji ne zna se ali te noći niko nije otišao gladan u krevet. A ni žedan. Čak ni oni koji ne jedu meso.  A onaj ko je posaljednji legao da spava samo je čekao da vidi rep ispred nosa kad se probudi. No nije se to desilo tog petka…

b

Subota ujutru rano buđenje, još siti od pojedenog sinoć i mirišljavi od dima, polako izlazimo na izvor i spremamo se za dan u planini. Željko nam sprema Salep – specijalitet koji je donio specijalno za ovu priliku, i pijemo ga sa uživanjem, kao da je kakav lijek.Čupavi crni rep nijesmo vidjeli tog jutra. Magla iznad nas u međuvremenu je nestala i imali smo šta vidjeti – prizor koji ostavlja bez daha. Potrpali smo sve potrebno u rančeve i krenuli ka Babinom polju, odakle smo krenuli kroz šumu do veličanstvenog Hridskog jezera na 1970m. Kao što sam već rekla, Marlen je bila 5 min ispred nas i dok smo mi stigli do jezera, njene noge su se već brčkale u istom. Kasnije smo izgugalali da prema narodnom vjerovanju ovo lijepo planinsko jezero u osami Prokletija su vile nekada davno učinile ljekovitim. Čak i danas u plavskom kraju, djevojke i žene posjećuju ovo jezero ostavljajući komade nakita uz molitve vilama za sreću. Vjeruje se da kupanje u ovom jezeru donosi ženama ljepotu, zdravlje i plodnost. Ali za to nijesmo znale, pa nam ostaje zadatak da se vratimo opet tamo.

?????????????

Ekipa…

Odmorili smo nekih pola sata i krenuli dalje ka Hridskom kršu. Do tamo staza je bila nešto napornija… gazili smo i snijeg i travu i kamenje do gore. Svjež planinski vazduh, sunce i vjetar su nas pratili tokom cijelog dana davajući poseban osjećaj topline.

Kada smo izašli na vrh, sav umor koji smo osjećali nestao je. Pred nama su se prostirale planine u nedogled. Mogli smo vijdeti albanske vrhove, kosovske vrhove. Malo je falilo da budemo u oblacima. To je bio jedan od savršenih trenutaka kada se osjećate slobodno. Ni o čemu ne razmišljate, samo gledate oko sebe i dišete. Prvoosvojenih 2370m!

Put dolje bio je prava avantura. Kao što sam negdje već pomenula, nekima je ovo bio prvi put.. te su se malo slabije snalazili nizbrdo. Khm. A i neki su imali povrede. Ali ništa nije bilo problem jer smo imali heroje B&B! Naši heroji tog dana sa strpljenjem su nam pomogli da se spustimo do makadamskog puta, sve nas držeći za ruku. Još cvijet da su ubrali…

Pošto je ostatak ekipe bio ispred nas već neko vrijeme, našli smo ih u ležećem položaju, kako uz pjesmu vjetra i ptičica posmatraju vrh sa kojeg su upravo sišli. Ubrzo potom nastavili ka polaznoj tački naše šetnje, već dovoljno upoznati jedni s drugima, razmjenjujući iskustva i priče iz života… u tome je prednjačio Željko koji je imao štošta zanimljivo da nam ispriča, dok je njegova pratilja Malena bila toliko ispred nas da je više nijesmo mogli ni vidjeti. Dočekala nas je na Babinom polju i onda smo iskoristili prekrasnu okolinu i sunce koje je još grijalo i legli na travu, pili vino i jeli sir. Pravo crnogorski!

Pri povratku u Dom nijesmo ni slutili koliko zanimljiva noć nas čeka – raspalili smo vatru, namjestili talandaru, napravili pravi porodični ugođaj, zalili se pivom i vinom, i posmatrali predivnu mjesečinu koja se probijala među očnjake ne dozvoljavajući zvijezdama da se druže sa nama. Tada nastaje prava drama. Naš dragi Boris odlazi u kuću da provjeri gdje je crni čupavi rep… posmatrajući od vani, kroz prozor smo imali utisak da se unutra nalazi neki disco ball, pali svjeto, gasi svjetlo, skače… sa čuđenjem smo ga gledali kada je izašao pred nas, u jednom ruci držeći pivo a u durgoj..tj. drugu je obukao u roze rukavicu. Moram priznati da mu je lijepo razbila jednobojan outfit. Saopštio nam je njegovu namjeru da uhvati Vidoja, kako nas ne bi uznemiravao dok spavamo. Ali shvatio je da Vidoje nije sam u kući! Vidoje ima ženku, što je bio još veći izazov za našeg vodiča. Vratio se u bojno polje dnevne sobe i poslije desetak minuta izašao sa plijenom! Vidoje je bio veliki koliko kakva mačka! Nepovrijeđen, zarobljen u Borisovoj šaci, buljio je u nas i bio pušten u prirodu. Ali – Vidoju se nije svidjelo što mora da napusti svoj topli dom, te je ugrizao Borisa – vjerovatno braneću svoju familiju koja se nalazila u kući. Da, da… imao je i đecu. Ili ima. Vidoju od tog trenutka nestaje traga… s obzirom da nijesmo znali istoriju bolesti dragog nam g-dina Puha, momci su se odvezli do bolnice, za svaki slučaj, a čuvanje kuće prepustili nama ženama… i ženkama.

d

Jutro. Nijesmo ni oči otvorili a vidjeli smo cijelu porodicu Puh kako se sladi hranom koju smo uredno spakovali sinoć. Moram priznati da je Vidoje napravio lijepu đecu. Spakovali smo se i ostavili porodicu Puh u domu. Ipak su ostali bez oca našom krivicom.

Tog dana smo pošli ka Visitoru. Dupke puni, sa sve stolicama, stolom, talandarom, gajbama i stvarima, uspjeli smo nekako da dođemo kolima do katuna. U stvari, Željkov pežo, koji je prošao preko nevjerovatnih puteva i potoka, ostao je da odmara u šumi, a Boban se žrtvovao da odveze auto do gore da bi ostatak ekipe otišao šetnjom do Visitorskog jezera. Usput smo sreli još planinara… tog dana je planina bila vrlo posjećena. A nije ni čudo – prelijepa šuma, jezero, potoci, cvijeće, svjež i mirisan vazduh – baš nema razloga za to. Koliko god vremena da provedete na jezeru čini vam se malo. Krenuli smo ka katunu. Za nekih 15-ak minuta stigli smo u katun Bajrovića, odakle seže pogled na okolna brda i nijesmo mogli a da ne zapjevamo „niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“ . Na katunu Mramorje srećemo Jelenu Šutović, Irenu Kljajević i ekipu iz bjelopoljske „Cmiljače“.

Mjesto na kom smo se smjestili bilo je savršeno. Drvena kućica sa klupama i izvorom. Neka bude to izgovor zašto nas troje nijesmo otišli ka Visitoru nego ostali da „gušteramo“ na tom mjestu. Marlen, Danijela i Boris su nastavili na vrh Visitora a mi smo otvorili po jedno „Nikšićko“ i uživali u prelijepim predjelima oko nas i milovanju sunca.

Nakon povratka ekipe sa Visitora, spremili smo kajganu, odmorili i krenuli nazad za Podgoricu, tužni što moramo ići ali puni snage i utisaka i ljepote ovih predjela.

Anja Bašić

Hridski krš i Visitor (5-7.06.2015.)

 

 

 

 

 

 

 

 

Оставите одговор