Gross i Mangart 2014.

aNakon uspješno završene ljetnje sezone i ekspedicije Alpi 2014. koja je obuhvatala uspon na najviši vrh Zapadne Evrope Mont Blanc (4810 m), najviši vrh Italije Grand Paradiso (4061 m) i vrh u švajcarskim Alpima Breithorn (4164 m), četa mala ali odabrana je odlučila da uspješnu sezonu kruniše usponom na prelijepi i zahtjevni Grossglockner. Uspon za merak, da okrijepimo dušu i tijelo.

Ekspedicija: Alpska mini ekspedicija;
Datum: 27.-31.08.2014.
Vrhovi: Grossglockner 3798 mnv; Mangart 2679 mnv;
Učesnici: Milan Radović – Mojsije (vođa ekspedicije), Aleksandar Đajić – Nane, Dušan Bošković – Duško/Boško i Ivana Šuković – Mishur;

U srijedu, 27. avgusta ispred klubskih prostorija u auto smještamo opremu, nekako bi se i upakovali da Milan nije ponio „šifonjer“ odnosno dva ranca pa zbijamo šalu budući da su novi, oba marke Deuter, kako svi moraju dobro da zapamte sa kakvom se opremom raspolaže. Ipak uspijevamo sve da stavimo, smještamo se, Đaja i ja pozadi, a Milan i Dušan naprijed i uz ispraćaj nama dragih ljudi krećemo ka Austriji. Duha u ekipi ima na pretek, zbijamo šale, a posebno nam je inspirativan Milan koji kroz smijeh prihvata naša zadirkivanja i povremeno izjavljuje: „Da oprosti Dušan“. Konstatujemo: oprema na broju, ekipa u dobrom raspoloženju, i čaša je tu jer se saglasismo da je čaša ipak najvažnija, a može imati više funkcija.

Relativno brzo prelazimo granične prelaze, posmatramo kako hrvatski graničari druge pretresaju, mi na sreću nemamo problema. Za volanom se smjenjuju Milan, Dušan i Đaja, a ja sam tog napora ovog puta pošteđena. Glad smo utolili pitom koju nam je spremila Marija. Vrijeme nam baš i ne ide na ruku.Upravo zbog loše vemenske prognoze smo se i dvoumili da li da krećemo ili ne. Nadamo se da će biti dobro, kažu da hrabre sreća prati. Vožnja traje cijelu noć i u zoru stižemo u Villach u Austriji odakle treba da nastavimo za Kals. Primijetismo zgodnu biciklistkinju, pardon – biciklistu („da oprosti Dušan“). Signalizacija nije baš najjasnija i uz sporazumijevanje, najviše gestikulacijom jer se tamo slabo govori engleski jezik, shvatamo da treba da se ponovo vratimo na autoput. Lutamo i „tri puta stižemo da Klagenfurta“, Đaja i ja zbijamo šale na ovaj račun, a u glavi mi odzvanja Balašević „tri put sam živeo tamo…“. Napokon, uz pomoć čičice na jednoj benzinskoj pumpi koji nam je nacrtao mapu, shvatamo da treba da idemo ka Salcburgu i da ćemo tada naići na isključenje za Lienz. Konačno dolazimo u Lienz i konstatujemo da se razvedrilo i da će nas vrijeme vjerovatno poslužiti. Od Lienza nastavalkamo ka Kalsu gdje na mapi utvrđujemo put do doma Lucknerhaus koji se nalazi na visini od 1918 m odakle treba da počne naš uspon. Đaja konstatuje da treba da se vratimo par metara unazad i da krenemo stazom broj 421b. Put je bmakadamski i dosta uzan pa smo u dilemi kako se uopšte tu auta mimoilaze. Nailazimo na pješake koji nas čudno posmatraju, Milan se ne sjeća da je čitajući izvještaje naišao da je neko pominjao makadamski put, a Dušan je u nevjerici da se takvim putem u civilizovanoj Austriji dolazi autom do doma. Milan vozi „neujednačeno“ pa se on i Dušan zamjenjuju za volanom. Dvoje Austrijanaca, koji nas posmatraju s nevjericom, pitamo za put do doma i od nijh dobijamo objašnjenje da smo na planinarskoj stazi i da se moramo vratiti nazad u grad i ići asfaltnim pitem koji vodi do doma. U povratku opet nailazimo na planinare koje smo prošli u ovoj makadamskoj avanturi i više niko od nas ne može da suzbije smijeh. Za odabir puta glavni krivac je Nane i dobro ćemo pamtiti 421b.

Napokon stižemo do doma Lucknerhaus, prepakujemo se i presvlačimo. Parking je pun, kako se radi o Nacionalnom parku, na ulazu smo od rendžera dobili informaciju da će dva dana vrijeme biti vedro što je još više uticalo na naše ionako dobro raspoloženje. Zadovoljno konstatujemo da je dobro što i svjetski meteorolozi ipak griješe, a ne samo naši Dušan i Micev, te da se u Božiju volju ne treba miješati. Odatle krećemo ka domu Erzherzog – Johann Hutte (Orlovo gnijezdo) na 3453 m. Uz put nailazimo na još dva doma gdje se zaustavljamo da predahnemo i malo se osvježimo, a treba probati i pivo budući da za pomenuto ovaj muški dio visokogorske ekipe ima istančan ukus. Vrijeme je vedro, toplo, helikopter nadlijeće glečer, odnosi smeće i vrši dostavu hrane u posljednjem domu. Domovi su, stvarno je vrijedno za pomenuti, fenomenalni a osoblje ljubazno. Ipak, naša destinacija je Johan Hute. Nailazimo na ogromnu ledničku pukotinu i ja sam potpuno fascinirana jer je to moj prvi susret sa tim čudom prirode. Dobijam naređenje da stavim feratu i poslušno se kačim u sajlu. Završni uspon ka domu počinje. cRaspoloženje je i dalje vrhunsko, fotografišemo se, posmatram predivni Grossglockner i penjače koji su na vrhu i grabimo ka domu, na pivo. U domu se smještamo, javljamo se našima u Crnoj Gori, ručamo, muški dio ekipe pije pivo, a ja se odlučujem za makovnjaču pošto sam ljubitelj slatkiša. U domu je dosta ljudi, dakle sjutra će biti gužve, zato Mojsije predlaže da se ranije legne i ustane u 5:00 h. U dogovoreno vrijeme Mojsije i ja ustajemo i počinjemo da se spremamo, dok Đaja i Dušan pokušavaju da sabotiraju ovo rano buđenje. Ja sam uporna tako da nemaju baš puno izbora. Spremni za završni uspon i ohrabreni rumenilom neba iznad okolnih vrhova napuštamo dom. Ubrzo formiramo navezu: Đaja, ja, Milan i Dušan. Napredujemo po glečeru koji je pokriven snijegom koji je padao proteklih dana. I drugi penjači su krenuli. Tri visokogorska musketara mi pokazuju glečer Pasterze – najveći u Evropi koji se nevjerovatnom brzinom otapa, a kojim su četiri godine ranije izvršili uspon na Grossglockner. Ta je ruta veoma zahtjevna. Uz priču napredujemo ka „Velikom zvonaru“ i već smo došli do metalnih šipki koje služe za osiguranje. Sve izgleda prelijepo i ni najmanje me nije strah jer u potpunosti vjerujem iskustvu ovih triju mudrih glava koje su sa mnom. Tehnički odrađujemo sve kako treba i prelazimo sa Malog na Veliki Glockner, čak smo sustigli i ekipe koje su ranije krenule od nas. Zadovoljni smo i kondicijom i uslovima. Dolazimo na vrh. Mojoj sreći nema kraja i suze mi naviru na oči (čak i sada) i ne mogu da se nagledam te ljepote. Gvozdeni krst, obasjan suncem, očarava stvarajući nevjerovatana prizor. Đaja zove Mariju i obavještava je da smo se uspješno popeli ali da nam slijedi naporno spuštanje do mjesta na kojem smo ostavili auto, odnosno da moramo preći visinsku razliku od 1880 m. Na vrhu je vrijeme lijepo, bez daška vjetra i odlično za fotografisanje. U povratku ponovo formiramo navezu: Dušan, ja, Milan i Đaja, ima malo zastoja zbog mimoilaženja onih koji se penju i nas koji se spuštamo. Puno mi srce, duša i oči, hoću da upijem svaki detalj. Zahvaljujem ekipi što su me poveli i pružili mi ovo čarobno iskustvo i naravno – častim pivo u domu. U povratku se opet feratom kačim u sajlu i spuštamo se. Iznad pukotine konstatujemo da nema mog štapa koji je vjerovatno pao na stijeni kada sam ga dodavala Dušanu pa se on vraća uz stijenu da ga pronađe. U povratku sretamo planinare koji su se uputili ka domu Johann Hutte, mada muški dio ekipe vidi samo planinarke, a tek kako mirišu… Sretamo se i sa ekipom iz Srbije koja će sjutra imati završni uspon i želimo im sreću. U domu Studlhutte na 2801 m pravimo pivsku pauzu i nastavljamo ka autu, Đaja i ja stižemo prvi, a Dušan ostaje da pravi društvo Milanu kojeg su nažuljale cipele. U Kalsu bezuspješno pokušavamo da pronađemo suvenire i drago mi je što se ovo ne dešava jedino u Crnog Gori – praznih ruku nastavljamo ka Lienzu gdje ulazimo u par preskupih sportskih radnji, zalihe hrane kupujemo u Šparu i nastavljamo ka Sloveniji. Ovog puta se Milan žali da Dušan vozi „neujednačeno“.

U petak predveče stižemo u dom pod Mangartom odakle nam se pruža prelijep pogled na ovog stjenovitog gorostasa. Prvobitni plan nam je bio da svi idemo italijanskim smjerom via ferata ali ja od njega odustajem jer smatram da bi poslije uspona na Grossglockner bio za mene previše naporan. Odlučujem se za via normale – italijanskom stranom, a Dušan mora ići sa mnom jer me ne mogu pustiti da idem sama. Nane i Mojsije će ići feratom. Večeramo i rano liježemo jer smo umorni. Ujutru, poslije doručka, krećemo na uspon. Razdvajamo se u dvije ekipe i dogovaramo da se čekamo na vrhu. U putu sretamo dosta penjača, ima i djece. Slovenci su prava alpinistička nacija. Na vrhu, dok čekamo Milana i Đaju, sretamo se sa troje Beranaca koji u Sloveniji žive više od dvadeset godina. Pogled sa Mangarta je prelijep, trebao bi da se vidi i Grossglockner koji je u oblacima zato se okrećem na drugu stranu i uživam u pogledu na Triglav, Jalovec i Škrlaticu. U Sloveniju – na Julijske Alpe bi trebalo češće dolaziti. Vrijeme je hladnije nego juče i duva vjetar ali nama to ne smeta. Dušan je zabrinut što tako dugo nema Milana i Đaje pa je otišao da pogleda hoće li ih vidjeti. Obavještava me da su ušli u via normale i da će relativno brzo biti na vrhu. Konačno, vidno umorni, i njih dvojica izlaze na vrh Đaja kaže da je sve vrijeme govorio „Pametni Mishur što ne pođe ovuda“ jer je riječ o vrlo zahtjevnom smjeru. Poslije slikanja, lijepljenja klupske naljepnice na najuočljivije mjesto, krećemo ka domu. Dušan i Đaja su riješili da prestignu sve i „survaju“ se u dom što je prije moguće, Milan i ja idemo polako. Treba uživati u pogledu, ja na planine, a Milan na zgodne planinarke iz dHrvatske koje susrijećemo. Dok se približavamo domu čujemo da se otvara šampanjac i mislimo da je u pitanju rođendan. Milan će u ime kluba čestitati slavljenici, i to ako je u pitanju najmanje 60-i, za mlađe su zaduženi Dušan i Đaja. Ispred doma Dušan i Đaja piju pivo i hlade ga snijegom koji je Dušan donio iz nameta, obavještavaju nas da je u pitanju vjenčanje dvoje planinara. Pakujemo se (Đaja moju cipelu čisti o pažljivo čuvani Milanov Deuter, da konačno bude isprljan) i ručamo, razgovaramo sa Kostom koji je u Sloveniji već pedeset godina, a porijekom je iz Crne Gore kojoj ga vuče želja koja je s godinama veća. On je čuo naš razgovor i uključio se, pozdravljamo se sa njim i želimo mu sve najblje, a on se oprašta od nas sa očima punim suza. Lijepimo klupsku naljepnicu u domu i na motoru ljubaznog Njemca i krećemo nazad u Crnu Goru. „Niđe tako vedrih noći, niđe tako rujne zore…“

Svraćamo na Vršič gdje kupujemo par suvenira, momci imaju zanimljive objekte za fotografisanje i stvarno su vrlo usredsređeni. Usput od Loga pod Mangartom do Kranjske Gore uživamo u nevjerovatnim krajolicima i divimo se ne samo ljepoti prirode već i činjenici da je sve tako čisto i sređeno i da usput ne možete naći ni najmanji otpadak, čak ni na mjestima predviđenim kao odmorište ili vidikovac. Spuštamo se u Kranjsku Goru gdje pravimo još jednu pauzu za obilazak radnji i pekare pa nastavljamo put. U putu Milan telefonira prijatelju Tihom sa kojim je ljetos organizovao uspješnu speleo ekspediciju “Trnovo 2014.” i najavljuje mu da ćemo svratiti kod njega u Zagreb na kafu. Tihi nas zaustavlja da prenoćimo i ne vozimo tako umorni cijelu noć. Prihvatamo, jer imamo vremena. Naš ljubazni domaćin ustaje u zoru, u vrijeme koje smo odredili za pokret, i kuva nam kafu. On i njegov pas nas prate do kola. Planinskom ulicom u Zagrebu krećemo ka Splitu kod Dušanovog brata od ujaka. Oni nas dočekuju domaćinski, onako kako mi u Crnoj Gori umijemo. Nemamo puno vremena za zadržavanje jer je nedjelja i moramo ranije stići i pripremiti se za novu radnu sedmicu. Pasoši su na broju, a pauzu ne pravimo sve do Crne Gore gdje na Vilusima odlučujemo da se osvježimo. Milan i Dušan su se baš zasjedjeli u kafani, a ja se solidarišem sa Đajom koji bi što prije da se vidi sa Marijom i Jakovom. Milan konstatuje da kada Đaja bude imao bračnog staža koliko i on neće toliko žuriti kući već će svraćati i u kafanu pored kuće, a Dušan dodaje: „Čak i kod komšije na kafu“.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Konačno krećemo praćeni „kišom cmokića“ koji stižu posredstvom Milanovog mobilnog telefona sa mora, a vodi se i debata da li bi ipak trebalo večeras nastaviti do Šušnja… Stižemo pred zgradu u kojoj živi Đaja i svi svraćamo kod Marije koja je spremila ručak (Marija, hvala i za pitu i za ručak – ti si nas navikla, pa sada vidi kako ćeš. Razilazimo se, prezadovoljni viđenim i učinjenim. Toliko pozitivne energije, zezanja, uživanja u penjanju i kompletnom putu, zaista se rijetko dešava na ekspedicijama. Uz to, na usponima smo imali sjajno vrijeme i prozor lijepog vremena koji se zatvorio odmah po našem okončanju ekspedicije. Varljivo ljeto sa mnogo padavina i nestabilnog vremena je ponovo zauzelo busiju nad Alpima. A i kod nas, oblaci se gomilaju, miriše na kišu, ponovo…

(Ovim putem se izvinjavamo Đajinom kumu Milanu koji nije bio obaviješten o ovom našem pohodu, koji je zbog vremenskih neprilika bio neizvjestan, pa nije stigao da nas isprati uz obećanje da takav propust više nećemo napraviti).

Ivana Šuković

 

Оставите одговор