Ekspedicija: „Mon Blan 2005“

Prvi naš uspon na veliki vrh… Pun nepoznanica, neiskustva, loših momenata koji su pratili organizaciju. Ali, zato je uspjeh slađi…Trajanje ekspedicije: 27.07.2005.-02.08.2005.

Vrh: Mon Blan 4810 m/nm, najviši vrh Zapadne Evrope;
Vođa ekspedicije: Dragan Bulatović;
Učesnici ekspedicije: Dragan Bulatović, Milan Radović, Bojan Bošković, Vanja Pejović;

Nakon napornih priprema u zimskim uslovima na našim planinama i mnogo peripetija oko organizacije ovog uspona, viza i sl. Dragan Bulatović, Vanja Pejović, Bojan Bošković i ja smo se, iz Podgorice uputili 27. jula prema Šamoniju u podnožju Mon Blana. U ovom prekrasnom gradu smo pronašli kamp, kupili nešto nedostajuće opreme, raspitali za vremensku prognozu i izvršili poslednje pripreme za uspon. Šamoni je lijep zimski centar na oko 1100 mnm. Kroz centar grada protiče hladna planinska rijeka. Na trgu u centru nalazi se bronzani spomenik prvim osvajačima ovog vrha koji prstom pokazuju u njegovom pravcu i koji se lijepo vidi iz samog grada. Sa obije strane doline nalaze se impozantni vrhovi Alpa. Nedaleko od žičare koja vodi na Aug di Midi prostire se ogromna uvala, glečer Des Bossons koji se spušta od vrha Mont Blana gotovo do samog grada.

30.jula oko 11 sati, žičarom Les Houches ispeli smo se do 1966 mnm, a odatle planinskim tramvajem do omiljenog izletišta mnogih trekera i bajkera zvanog Le Nid d` Aigle na 2364 mnm. Odatle kreće naporan uspon. Prošli smo pored planinarskog doma Tete Rousse na 3167 mnm i našli se ispod stijene visoke oko 600 m, gdje nas čeka naše prvo odredište, planinarski dom Aig. du Gouter. Na samom ulazu u stijenu prolazimo jednu od najopasnijih dionica na usponu, čuvenu Kuloar smrti. To je kuloar koji vodi od vrha stijene, širine stotinak metara, kroz koji stalno pada kamenje, ponekad tolikom brzinom i u tolikoj količini da je nemoguće pobjeći. Uspješno prelazimo ovaj dio i krećemo stazom u stijeni koja je na najopasnijim djelovima obezbijeđena sajlama i klinovima. Na stazi je u svakom trenutku dosta penjača koji i ne paze previše, pa često se odronjavaju dijelovi stijene. Neophodno je držati stalno kacigu na glavi. Vjetar je na pojedinim mjestima bio veoma jak a katkad je počinjao padati zvonasti snijeg. Sa svakim novim metrom visine, postajalo je sve hladnije. U dom smo stigli poslije dosta napora i iscrpljenosti u 19 h.

U domu smo saznali da su oni koji su danas pokušali završni uspon brzo odustajali zbog jake mećave i hladnoće. Za sjutra prognoza najavljuje lijepo vrijeme. Poslije večere i pakovanja za sjutrašnji uspon, dogovorili smo se da ustanemo oko 5 sati. Obično se na uspon kreće oko 3 sata ili ranije, ali obzirom na umor, odlučili smo da duže spavamo. Ustali smo po dogovoru u 5 sati. Oblačenje, obuvanje, stavljanje pojasa, dereza i navezivanje, kompletna priprema je prilično potrajala, tako da smo iz doma krenuli u 6 sati. Bili smo poslednja naveza koja je toga dana krenula na završni uspon. Jutro je bilo izuzetno hladno. Jak vjetar je nosio suvi snijeg i stvarao mećavu koja je otežavala kretanje. Sa novom visinom i izlaskom sunca, vjetar je slabio a bilo je i toplije pa su se uslovi za uspon popravljali. Ali, nova visina je značila i smanjenje kiseonika u vazduhu pa je trebalo strpljivo hodati. Kod alpinističkog bivaka Reluge Vallot (4362mnm) smo napravili dužu pauzu, a nakon toga krenuli na najteži dio uspona od nekih 500 metara. Posebno težak i opasan dio staze je Ženevski nož, uski, dugački greben sa kojeg se strmoglavo spuštaju padine Mon Blana. Preko njega konstantno duva jak vjetar a udari su, ponekad, tako jaki i iznenadni da ako nijeste u navezi postoji opasnost da vas baci na drugu stranu u provaliju.
Iscrpljeni, sa blagim simptomima visinske bolesti zbog neadekvatne aklimatizacije, na 4810 metara visoki Mont Blan uspeli smo se u 12,20 h. Pogled sa vrha je fanscinantan. Sam vrh ne ostavlja neki naročiti utisak jer je u pitanju široka površ po kojoj možete slobodno šetati i na koju se kad zatreba spušta helikopter koji stalno nadzire kretanje mnogih planinara na stazi.

Nazad u dom smo se spustili u 17,30 h, a naredno jutro, 1. avgusta, smo ustali nešto kasnije i oko 10 h krenuli u podnožje ove planine. Isti dan oko 19 h krenuli smo na dugački put za Crnu Goru. Odmah po kretanju iz Šamonija počela je kiša koja nas je pratila tokom noći kroz Italiju. Ostavili smo iza sebe veličanstveni masiv Alpa uz želju da mu se vratimo usponom na neki od njegovih mnogobrojnih vrhova u Francuskoj, Italiji, Švajcarskoj ili Austriji.

Milan Radović

Оставите одговор