Hridsko jezero i vrhovi (22.-24. jul 2011.)

Mnogi su se čudili kad sam rekao da sam prvi put na jednom od najljepših planinskih jezera u Crnoj Gori: Hridskom jezeru. Ovo je bilo jedno od onih mjesta koje mjerkam odavno ali stalno nekako izmiče. Prošli vikend Đeravica pa sad Krš Bogićevice, Hridski i Ujkov krš i već smo stvorili sliku tog dijela zemlje i fino ga upoznali ali ipak ostali su još neki vrhovi koji mame i dalje: Rops, Bogdas, Pasji vrh… Nadam se da ćemo uskoro ponovo u Babino polje i na okolne vrhove.

Datum: 22-24. jul 2011;

Planina: Prokletije;

Vrhovi: Krš Bogićevice (2374 mnv) , Hridski krš (2358 mnv)  i Ujkov krš (2269 mnv);

Učesnici: Aleksandar Đajić, Igor Stojović, Jelena Simićević, Milena Krasić, Boris Čelebić i Bukvalisti;

 Na ovu turu krećemo starim, dobrim Đajinim defenderom i bukvalno se vučemo ka katunu Bajrovića. Ekipu čine Đaja, Stojo, Jelena Simićević, Milena Krasić i ja. Na katun stižemo po mraku. Sačekao nas je naš drugar Bukvalist Zele i njegova ekipa bukva-lista. Atmosfera fenomenalna, vatra gori, Berić rabota oko neke slanine, Davor (Zele) pjeva a ja ga veselo pratim (nagrđujem mu pjesme), Lazićka i Krasićka valjaju fore, Stojo umoran rastavlja se od života, a piva vina i rakije ne fali… I tako do dva poslije ponoći.

Ujutro ustajem prvi, idem od šatora do šatora i budim narod. Već je 6 sati. Do 7,40 h se spremamo i krećemo ka jezeru. Stojo odmoran i naspavan leti put jezera a ja ga pratim. Jelena ide sa nama do jezera i tu ostaje da čeka ekipu. Stojo i ja izlijećemo na Hridski krš. Slikamo, ali dan je loš, oblaci i nedovoljno svjetlosti. Krećemo da silazimo i srećemo se sa ekipom, malo im je trebalo da nas ubijede da opet odemo do vrha sa njima. Opet smo na Hridskom kršu. Stojo ne nastavlja dalje.Ostali dio ekipe kreće pud Hridskog krša . Staza je većim dijelom dobra, ali pred samim vrhom nije ni malo naivna. Milena  i ja se odvajamo od grupe, hodamo malo brže i na vrhu smo petnaestak minuta prije ostalih. Oni izlaze a mi silazimo. Na livadi ispod vrha nalazimo Jelenu Molović, nije joj se išlo gore i čeka nas tu. Odlučili smo da se ne vraćamo istim putem nego da probamo nekom prečicom ka katunu koja zaobilazi jezero. I uspjesmo da potrefimo prečicu.

U nedelju se razvlačimo po kampu do poslije 12h, pijemo  razna pića koja su nam dopala šaka i jedemo svašta nešto. Pod uticajem tih pića maltretiram domaće životinje, nije bitno da li su perad ili kopitari.Jurim jednu kokošku kroz kamp i stižem je. Probam da stignem jednog bika ali ovaj je brži.  U jednom momentu odlučismo da odemo do jezera. Mi defenderom a Stojo pješke. A kod jezera se rađa još jedna neobična (da ne kažem luda) ideja: Zele i ja odlučujemo da krenemo na Ujkov Krš  i to bosi! I uspjeli smo, ali mi nije jasno kako smo prošli bez i jedne povrede ili rane na nogama…

Nakon povratka u katun i nastavka druženja ostavljamo drugare bukvaliste a mi se vraćamo kući. Put preko Trešnjevika i Veruše nikad mi nije teže pao ali ni ostalima. Došli smo rašarafljeni i trebalo nam je, nekome dan, nekome dva, tri, da se vratimo u normalu.

Babino polje i vrhovi oko njega kao i Hridsko jezero su nestvarno lijepi. Ovaj dio Prokletija je poseban, specifičan i različit od onog dijela koji češće posjećujemo iz dolina Grbaje i Ropojane u gusinjskom dijelu ove fantastične planine. Sve u svemu još jedan od onih kutaka u kojima Bog nije  štedio na ljepoti kada je stvarao svijet…

 Boris Čelebić

Hridsko jezero i vrhovi

 

Оставите одговор