Najviši vrh Prokletija, nakon dva neuspješna pokušaja, popeli smo u uslovima snijega. Bio je ovo dobar trening ekipe koja se sprema za alpske vrhove na ljeto, ali i još jedna tura u kojoj smo uživali u planini i atmosferi ekipe…

Datum: 25. mart 2017.;
Planina: Prokletije;
Vrh: Maja Jezerce 2694 m;
Učesnici: Aleksandra Zečević, Milena Mijatović (Mima Mimoza), Olivera Knežević, Ćazim Fetahović, Saša Popović, Ensar Zejnelagić, Dražen Marković, Boris Čelebić. Na turi su nam se priključili Dušan Kaluđerović i Dijana Borozan iz PK Soko sa Cetinja;
Vodič: Milan Radović;
Savladana visinska razlika: 1700 m uspona i isto toliko spuštanja;
Ukupna dužina ture: 26 km;
Trajanje ture: ukupno 15,5 h (10 h uspona i 5 h silaska, 0,30 h zadržavanje na vrhu);

Većina ekipe se sprema za julsku ekspediciju na vrhove Alpa, uključujući i Mon Blan, Dražen se sprema i za Elbrus, pa je nekako logično da u sklopu priprema za zahtjevnu ekspediciju ne izostavimo uspon na najviši vrh Prokletija u uslovima snijega. Nakon dva neuspješna zimska pokušaja, ponovo smo se vratili ovom prokletijskom kolosu koji nam je dozvolio da stanemo na njegovu krunu…

Prošle godine u okviru VII zimskog tabora Visokogoraca stigli smo do visine od 2300 m i morali odustati od završnog uspona najtežim i najopasnijim dijelom kompletne staze zbog guste niske oblačnosti i mećave kao i lošeg snijega pogodnog za lavine. Ove godine, u okviru VIII tabora Visokogoraca, rekordna ekipa koja je brojala 38 članova je ponovo krenula u susret Maja Jezercu. Uslovi su bili očajni, jaka mećava, sniježne padavine, nesnosan vjetar i velika hladnoća vratili su nas sa visine od 1900 m. Ovaj vikend, makar prvi dan, najavljen je sa povoljnim vremenskim prilikama na Prokletijama pa smo se lako, preko Viber grupe „Alpi 2017“, dogovorili za Jezerce. Priključio nam se Dražen koji se sprema za najviši vrh Evrope Elbrus, Boris koji, takođe, sebe testira za prestojeće maratone i Ensar kome sam obećao da ću ga zvati kad budemo organizovali ovaj uspon jer ima želju da stigne na Maja Jezerce i u zimskim uslovima po prvi put, nakon što ga je penjao ljeti…

U petak, između 15 i 16 h sa tri auta krećemo prema Gusinju, novim putem preko Albanije. U Gusinju, već po tradiciji svraća se u „Šar“ na burek i kod Evlijana u „Kolatu“ na pivo. Neko je posegao za spanaćem, neko sirom ili mesom, neko za krompirom, a pitali smo gazdu da slučajno nema burek sa lavandom? Jer, otkrili smo, provalili Mimu, tajni sastojak za dobro raspoloženje je lavanda. U različitim oblicima…

Stižemo u dom „Branko Kotlajić“ u Grbaji oko 21h. Odmah odlazimo na spavanje jer je dogovor da ustanemo u 00,30 i u 1 h da krenemo prema Ropojani. Dogovor je ispoštovan i autima stižemo prilično duboko u Ropojanu. Noć je pretopla za ovo doba godine, temperatura je u plusu i sigurno će to biti problem i za stanje snijega i za kretanje kada svane i ogrije sunce…

Krećemo u 2,12 h stazom koje više nema jer je bujica raznijela nekadašnji put koji je vodio na Zastan i napravila vododerinu po kojoj se teško kretati, posebno ako imate na nogama plastične cipele kao ja. Snijeg u prvim tragovima počinje tek oko raskrsnice za Ropojansko jezero odnosno na početku uspona prema Zastanu. Za 15 dana od kada smo ovdje bili, snijeg je bukvalno nestao iz doline Ropojane. Ranci prilično pritiskaju jer nosimo svu potrebnu opremu, sniježne klinove, užad, lopate… Nikad se ne zna šta će vam zatrebati i kakvo je stanje snijega, posebno u završnom, najeksponiranijem dijelu gdje, najčešće, u zimskim uslovima treba postaviti osiguranje…

Neobično topla noć je izazvala i znojenje iako nismo forsirali tempo znajući kolika distanca, visinska razlika i napor nas čekaju na ovom usponu. Kada smo bili iznad karaule Zastan, na ulasku u šumu, iza nas na prevoju koji vodi prema Zastanu, vidimo dvije čeone lampe. Nagađamo ko bi mogao biti, ali, stići će nas pa ćemo otkloniti i tu dilemu. Prtina koju smo kroz šumu napravili prije dvije nedjelje i koju je sunce prilično deformisalo, koliko pomaže toliko i odmaže. Svaka druga stopa sklizne sa zaleđenog snijega u mekani i otežava kretanje i stabilnost koju treba održavati sa svakim korakom. Prilično frustrirajuće, ali ni izbliza onako kako smo imali u nastavku. Sa dobijanjem na visini i približavanjem jutra, temperatura je nešto pala ali i dalje je to temperatura koja izaziva znojenje. Na početku traverze, iznad šume, koja vodi do graničnog kamena, stiže i svitanje, nekako neosjetno i brzo, kao da neko upali svijetlo… Sve je na Prokletijama posebno i čarobno pa i svitanja…

Par čija smo svijetla vidjeli ispod, sustiže nas. Dušan i Dijana iz Planinarskog kluba Soko sa Cetinja. Niko od nas nije pogodio. Oni su krenuli ne znajući za nas jer mi nismo objavljivali nigdje plan za ovaj uspon. Prilično ambiciozno, razmišljam, ali, ako se ne pokušava ne može se ni uspjeti. U traverzi nas sačekuje duboki snijeg, često propadamo do pojasa, pa je ovdje glavni zadatak ostati nepovrijeđen. Stižemo svi do graničnog kamena gdje pravimo prvu pauzu, orni i oduševljeni slikom koja nas je sačekala. Oštri, stjenoviti vrhovi Prokletija, dolina Buni Jezerce pod čistim bijelim pokrivačem, tišina koja opija, jutro koje donosi nove tonove za sliku kojoj estetiku niko ne može izmjeriti jer prevazilazi mogućnosti spoznaje koju ljudski duh ima kao mjernu jedinicu za ljepotu…

Tu stavljamo krplje i dalje, dolinom jezera nastavljamo premo svom cilju. Krplje nam pomažu prilično, ali nije velika dionica kojom ih možemo koristiti, ali što u mom kraju kažu, „zauvar“. Zijevamo svi, manje više, lako bi utonuli u san samo kad bi se dohvatili kakvog horizontalnog položaja. Oblaci se razmiču i dobar dio neba iznad nas je u plavičastim tonovima. Sa okolnih padina vidimo više tragova lavina koje su „radile“ ranijih dana. Snijeg je dobro „usoljen“ i sjedinjen i procjenjujemo da nema opasnosti od lavina na današnjoj turi. Ipak, nikad se ne zna i potreban je oprez. Još da je ova noć bila u nekom pristojnom minusu, uslovi bi bili idealni. Ovako… Trebaće nam svaki damar snage da stignemo gore i uspješno se vratimo…

Na visini od 1800 metara pravimo sledeću pauzu. Skidamo krplje i ostavljamo ih pored jedne stijene jer sa njima dalje ne možemo. Stavljamo dereze. Traverziraćemo iznad poslednjeg jezera u dolini, sjeverozapadnim padinama Maja e Kokervhake-a do kuloara koji vodi na sledeći plato sa koga kreće direktni uspon na vrh. Ovo je varijanta upotrebljiva samo u uslovima snijega i to kada je rizik od lavina smanjen jer su padine ovog vrha, sjeverno pozicioniranog u odnosu na Jezerce, predisponirane za lavine koje završavaju u jednom od Buni jezera. Ljetnja staza je sigurnija i tehnički lakša, vodi desno od jezera, prema Maja e Bojs-u, ali i značajno duža pa se opredjeljujemo za kuloar koji vodi u sledeću glečersku uvalu između dominantnih prokletijskih stjenovitih barijera. Prtiti snijeg koji nije dovoljno zaleđen, posebno u eksponiranim padinama je posebno zahtjevno i snaga odlazi kao kad gurate automobil da upali.

Pravimo novu pauzu po izlasku iz kuloara gdje nam se otvorio pogled na Jezerce u svoj svojoj ljepoti i veličini. Tu je i snijegom zaliveni „Komovski zimski smjer“, prvenstveni smjer koji smo davno popeli Dragan Bulatović, Vanja Pejović, Bojan Bošković i ja u vrijeme članstva u Planinsrkom društvu „Komovi“. Smjer je ponovljen još tri puta, od čega dva puta u režiji istih aktera i jednom u izvođenju članova PK Radnički iz Beograda. Opis i fotografije ovog smjera bile su okačene na nekadašnjem sajtu „Komova“ za koji je neko revnosno odlučio da ga ugasi i tako u nepovrat pošalje mnogo zanimljivih opisa tura i smjerova…

Stanje snijega a i brojnost grupe ne dozvoljava mi ni da razmišljam o penjanju tim smjerom, iako me privlači to tristametarsko direktno penjanje uz pomoć bajli. Neki drugi put… Ovog puta ćemo izmijenjenom ljetnjom rutom. Izmijenjenom, jer ne idemo do prevoja koji vodi prema dolini Valjbona, već krećemo direktno sjevernim padinama Jezerca do pod okomite stijene, pa onda traverziramo lijevo prema eksponiranoj sniježnoj padini koja vodi pravolinijski gore, do još jedne traverze. Sati cure kao minuti, ali ne brinemo puno jer je dan dobar i nema najave bilo kakvog pogoršanja. Isprtiti po ovakvom snijegu je prava drama, bolje reći podvig ali magični prokletijski div privlači kao magnet. Svi u ekipi se osjećaju dobro i spremni su za završni juriš, trista metara najeksponiranije padine i tehnički najteže dionice ionako fizički zahtjevne ture. Svi osim Saše koji se već više od dva sata muči sa želucem. Na njemu je odluka i donosi najpravilniju moguću, da u takvom stanju odustane 300 metara ispod vrha. Planina će uvijek biti tu a na ovakav završni uspon se ne kreće ako nisi zdravstveno i fizički potpuno fit. Posebno, što nas čeka izuzetno zahtjevno spuštanje nazad po snijegu koji postaje sve teži sa odmicanjem dana i djelovanjem sunčevih zraka.

Pravimo poslednju pauzu za još jedno tehničko opremanje, tj. zamjenu štapova cepinom. Molim sve članove grupe za oprez i krećemo gore, uz padinu kao „uz nos“. Svaku stopu treba dodatno „ovjeriti“ tj. udariti tri-četiri puta da bi se napravio stopnik i da bi ostali imali sigurniji korak. Snijeg je u ovom dijelu nekako suv i tvrd i lijepi se za dereze pa je prvom, na čelu, dodatno otežano probijanje. Izlazimo na podest, mini prevoj gdje sa sjeverositočne padine prelazimo na sjevernu, tj, na lice koje vodi u kuloar, „Komovski zimski smjer“. Ovdje ide nova traverza, nekih tridesetak metara ispod stijena. Probijam okrenut licem padini, zabadanjem cepina i koracima bočno jer je nagib 60-65 stepeni. Ovdje smo razmišljali da postavimo fix, ali, snijeg je dobro držao a i oduzelo bi nam vrijeme tako da smo nastavili da soliramo.. Nakon traverze krećemo u direktno penjanje, padinom koja je nakon nekih 40 metara postala blaža i vodila na greben. Preko nevelike strehe okrenute prema sjeveru iskačemo na greben gdje nas dočekuje hladan vjetar, srećom ne presnažan tako da ćemo moći, obaviti i foto-sešn na vrhu. Nakon osamdesetak metara grebenskog hodanja u 12,05 h, ili skoro 10 sati od polaska iz Ropojane, stižemo do samog vrha na kome je postavljen krst. Kreću čestitke, slikanje, poneki zalogaj jer usput nismo ništa jeli, a ja već razmišljam o povratku koji je, uvijek, a posebno kod ovako zahtjevnih vrhova, teži i opasniji. Neki već ovdje ostaju bez vode, ali nema nervoze jer je radost tolika da poništava sve brige. „O tom ću misliti sutra“ kaže Balašević, a mi ćemo o tom misliti u povratku.

Kakav osjećaj, kakva radost! Svi smo skoro u transu, većina ekipe jer je uspjela po prvi put stići ovdje u sniježnim uslovima, ja zbog uspjeha ekipe ali i discipline i upornosti koju su svi pokazali. Meni je ovo jedanaesti put da sam na najvišem vrhu Prokletija, od čega šest puta u zimskim uslovima. I Boris je ovdje već bio deset puta. Slažemo se da je ovo bio najnaporniji uspon zbog stanja snijega. Ali, time je i uspjeh slađi. Bilo je raznih uspona i raznih uslova, sjećam se svog prvog uspona još dok staza nije bila ni definisana ni označena, kao i prvog zimskog uspona u kome sam učestvovao a koji je zabilježen kao zvanično prvi zimski uspon na ovaj vrh. Svaki put je bilo drugačije i za pamćenje, ovaj put je, ipak poseban zbog ekipe koja je izvanredna i posvećena svom cilju. Iako je hladno i prsti mrznu bez rukavica dok se fotografišemo, ne žurimo odmah nazad. Treba se nauživati u pogledu koji očarava i koji je jedinstvena nagrada za ogroman napor uložen u ovaj uspon. Stijene, moćni vrhovi, doline duboko ispod nas… Ne znamo na koju stranu prije da gledamo. Prvi niz vrhova, Maja Malisores, Maja Popluks, Maja e Rogomit, Maja e Valit, Maja e Kokervhake, Maja Bojs i dalje Radohines pa nevjerovatno moćni masiv Gyrke e Hapt i čitav niz drugih vrhova, svaki poseban i izazovan i vjerovatno se u glavama svih našao na spisku želja…

Krećemo nazad uz dogovor o taktici silaska prvih 300 metara. Boris kreće prvi, dogovaramo otpenjavanje na dva najstrmija dijela staze kako bi sačuvali stopnike u snijegu za svakog člana ekipe. Srećom, ovaj najstrmiji dio staze je u sjenci i prtina se nije previše deformisala. Boris se prosto sjurio niz padinu, srećom, ostali su bili pažljivi i poslušali savjet. U podnožju samog vrha iskupljamo se svi, sada je već lakše, makar psihički, jer smo se svi živi i zdravi spustili u sigurno područje. Sad je ostalo samo „tabananje“ kroz snijeg koji je bio sve gori, pretvoren u bezličnu kašu, pa su noge nekontrolisano gacale lijevo-desno. Spuštali smo se, svako svojim ritmom i sa mislima okrenutim drugim vrstama uživanja. Npr, pivu u Gusinju i posle toga u Grbaji…

Kod kamena gdje smo ostavili krplje čeka nas Saša koji se oporavio i gotovo bio spreman da krene prema vrhu samo da je satnica mogla da podrži takav naum. Dalje nastavljamo sa krpljama na nogama, kroz dolinu Buni Jezerce. Iza naših leđa ostao je Jezerski vrh, moćna kupa koja se vidi sa, gotovo svakog planinskog vrha Crne Gore i Albanije. Kroz šumu, topli dan je dodatno otopio snijeg i deformisao našu jutrošnju prtinu koja nije puno pomagala. Što bi rekli, snijeg se topi „na oči“ i već narednog vikenda će ovdje biti značajno drugačija situacija. Kod karaule na Zastanu još jednom pravimo pauzu za poslednje gutljaje vode koje je još poneko sačuvao te pronalazimo još malo snage za dosadno spuštanje kamenim lavirintom Ropojane do mjesta gdje su nas čekala auta. Malo je reći rastureni fizičkim naporom, ali pune duše, stižemo u 5,15 h do auta. Tačno 15 sati provedenih na iscrpljujućoj turi do najvišeh vrha Prokletija i nazad, pređenih preko 26 km i savladanih 1700 m uspona i toliko spuštanja, dokaz su spremnosti grupe i jake volje da se uspije u namjeri i dobro pripremi za izazove koji ekipu čekaju na Alpima. Maja Jezerce je odlična pripremna tura za svaku visokogorsku ekspediciju i vrhunski test psihofizičke propremljenosti, stanja opreme kao i tehničke potkovanosti za mnogo više vrhove. Ipak, turu ne preporučujemo u ovom formatu jer je iscrpljujuća i dovodi organizam do krajnjih granica izdržljivosti. Ipak, u sniježnim uslovima, ovaj vrh je najbolje penjati u dvije etape, sa kampovanjem na Buni Jezercu i napadanjem vrha narednog jutra sa visine od 1800 m. No, za tako nešto potrebna je vrhunska oprema, dobri šatori, podmetači, vreće za spavanje, gorionici, gorivo…

U Gusinju se zadržavamo vrlo kratko, tek da se kupi malo zaliha i pojede burek pa hitamo u Grbaju gdje nas u domu čeka ostatak ekipe. Zoran Prljević, Marija Remiković i Ivan Savić su prošetali do Volušnice, popodne je stigao i Đaja sa porodicom i žurka je mogla da počne. Doduše, nama sa Jezerca nije bilo do žurke nego do kreveta, ali je koji gutljaj piva kliznuo niz dehidrirana grla a posebno nas je vratio u život Mimin kompot boje lavande. Izgleda je njeno farmaceutsko iskustvo došlo do izražaja, pitali smo se šta je sve „smućkala“ te smo živnuli. Jedan po jedan, članovi ekipe su nestajali iz dnevnog boravka i selili se u tople vreće na spratu. Uz muziku sa telefona ostali su najuporniji do 23 h. A to je ženski dio ekipe i vodič. Da se zna…

Sutradan, u nedjelju, opuštali smo se u fantastičnom pogledu na Očnjak i Karanfile, uz pivo i Đajino kulinarsko umijeće. Vrijeme brzo leti, posebno kad se uživa pa je brzo sunce minulo put zapadnog horizonta i opomenulo nas da moramo put civilizacije. Neki su to uradili prijepodne. Još cijela ekipa nije napustila dom a stizali su prvi „lajkovi“ fantastičnih fotografija poslatih u svijet posredstvom svemogućeg facebook-a. Kako to i nepisana pravila nalažu, još jednu analizu i turu smijeha, a bogami i koju turu piva, odradili smo u „Kolati“ kod našeg Adža-Barjaktara Evlijana.

Do novog susreta sa planinom i sobom, ostajte zdravi i uz brdo brzi.

Milan Radović

Jezerski vrh 25.03.2017.