Ime ove planine sve govori. Kamenik je karakterističan po dubokim škrapama, oštrim stijenama i kamenju i teško je pronaći sigurnu stazu do njegovog vrha bilo da se radi o ljetnjim bilo o zimskim usponima. Pristup, koji u sniježnim uslovima zahtijeva savladavanje prilično velike kilometraže, kao i izazovan greben koji se valja savladati, dovoljan su razlog da posjetimo ovu planinu u blizini Podgorice.

 Dan i datum: nedelja, 29.01.2012.

Planina: Kamenik 1815 mnv

Učesnici: Aleksandar Đajić, Boris Čelebić i Milan Radović (Visokogorci CG), Neno Kalezić i Mića Lakić (PSK Prekornica Danilovgrad)

Savladana visinska razlika: 900 m

Trajanje uspona: 5,25 h

Ukupno trajanje ture: 9,15 h

 Dogovaramo pokret u nedelju ujutru u 6 h iz Podgorice. Na Rogamima nas čekaju Danilovgrađani Neno i Mića. Upućujemo se sa dva auta prema Radovču. Izlazimo na gornji plato visoravni, ostavljamo auta i u 6,55 h krećemo u pravcu sjevera gdje nas čeka široki masiv Kamenika. Jutro je jako hladno, mraz štipa za lice. Sami početak staze koja vodi od grupe vikendica vodi prečicama i nema mnogo snijega. Izlaskom na makadamski put koji vodi prema katunu imamo nešto više snijega koji je uglavnom zaleđen pa brzo napredujemo. Doduše, masiv Kamenika je udaljen desetak kilometara, s putem ne dobijamo mnogo na visini. Ali, to je ono što nam treba u ovim trening usponima kada se spremamo za veliki izazov, uspon na najviši vrh Sjeverne Amerike.

Nakon dolaska do bunara u katunu, skrećemo desno, pa se kroz šumu, najprije bukovu, a potom borovu, upućujemo prema sjeverozapadu, zaobilazeći široki masiv Kamenika kako bi se nakačili na krajnji greben koji se pruža u pravcu Prekornice. Kroz šumu već imamo prilično velik i mekan snijeg, propadamo na dosta mjesta preko koljena. Sustiže nas lovački pas koji je odlučio da se ovog jutra priključi planinarima i tako izbjegne trčanje kroz šumu za kakvim zecom. Prati nas sve do vrha i nazad. Mi odlučujemo da na greben izađemo kroz jedan prilično eksponirani kuloar obrastao borovom šumom. Ovdje se već ne može bez cepina, a na dosta mjesta, obzirom na to da se otvaraju rupe u škrapama i da nailazimo na glatke stjenovite ploče, proklizavamo po nekoliko metara. Najteže je onome ko je na čelu, a to je u ovom kuloaru Neno. Izlaskom na greben otvara nam se pogled prema Maganiku. Greben je dugačak, na dosta mjesta jako eksponiran, ali najveći problem je konfiguracija terena, barijere oštrog kamenja između koga se otvaraju škrape pa je svaki korak rizik gdje će vam noga završiti. Karakteristika ovog dijela staze je i ta što vam se čini da je vrh iza sledećeg prevoja na grebenu, a izlaskom na taj prevoj vidite da taj greben skoro da nema kraja. I tako nekoliko puta dok se konačno nismo domogli vrha Veliki Kamenik u 12,20 h, nakon preko 5 sati hoda bez pauze.

Sa sjeverne strane, ispod Kamenika prostire se široka zaravan Trmanje, a u daljini snijegom okićeni pružaju se masivi crnogorskih planina. Izdvajaju se svojom dominacijom i ljepotom Komovi, mada, na istoku Prokletije djeluju moćno poput Alpa.

Pravimo kratku pauzu za fotografisanje, identifikaciju vrhova, pa se spuštamo u zavjetrinu da bi doručkovali-ručali, uzeli neki slatkiš, popili vode i nastavili istom stazom nazad. Povratak do podnožja je bio lakši nego što smo očekivali, valjda i zbog toga što smo tokom uspona otkrili sve rupe pa smo ih uspješno izbjegavali u povratku. Ali, zato je povratak od katuna do Radovča bio iscrpljujući. Uvijek se povratak učini mnogo daljim nego sam uspon, ali ovog puta je to izgledalo neuobičajeno dugo. No, nije ni čudo, obzirom da je trebalo savladati ukupno preko 26 km staze u sniježnim uslovima.

Kako Mića ima problem sa cipelama, on i Neno malo ostaju u povratku, nas trojica usiljeno marširamo samo da što prije stignemo do auta po niskoj temperaturi. A to što prije je bilo u 16,10 h. Prekorničani stižu četrdesetak minuta nakon toga. Sve u svemu još jedna dobra tura i dobar trening, upravo ono što nam treba u ovom planinarskom periodu.

Milan Radović