KARPATI – MOLDOVEANU (24.-28.08.2011.)

 

Mini ekspedicija na najviši vrh južnih Karpata Moldoveanu, koja ja bila spremana za septembar 2010., a neostvarena prvo zbog neodlučnosti, a potom i lošeg vremena. Ove godine nismo poželjeli ponovo takav scenario, te uz dobru najavu vremenskih prilika i uz sasvim dovoljan broj entuzijasta planinara koji su bili spremni za pokret gotovo odmah, ekspedicija je uspješno realizovana.

Datum:    24.-28.08.2011.;

Zemlja:    Rumunija;

Masiv:     južni Karpati;

Vrh:          Moldoveanu 2544 mnv;

Učesnici: Milena Krasić, Marko Rešetar, Boris Ćelebić, Zoran Prljević;

 

Sredinom avgusta okupilo se nas nekolicina članova kluba u našoj, nažalost, jedinoj klupskoj prostoriji, kafani Lovac. Uz opuštenu priču i po koje točeno Boris iznosi svoj predlog da odradimo Moldoveanu posljednji vikend avgusta, a ne kako je u planu kluba stajalo prvi vikend septembra. To je svega nedjelju dana ranije, sa septembrom se uglavnom završavaju godišnji odmori, a uz sve to dobra je i dugoročna vremenska prognoza što nam je posebno važno, jer taj dio Karpata važi za veoma ćudljivu planinu. U samom startu planiranja, četvoro nas je sigurnih i postoji mogućnost da pođu sa nama još dvoje do troje, padaju predlozi za odlaganje za neku drugu nedjelju da još neko pođe, pa sa dva auta… Nas četvoro nismo spremni na taj kompromis, jer upravo to nam se desilo prošle godine i neodosmo.

Počinju pripreme koje se uglavnom svode na pretraživanje interneta pošto niko od nama poznatih planinara nije bio na Moldoveani pa nismo ni mogli dobiti usmena uputstva i savjete, što znači da za nas počinje jedna istraživačka ekspedicija. Čitaju se izvještaji sa interneta, pregledavaju fotografije i traže mape ruta što je bio i najteži dio. Kada god ukucaš „maps“ otvara se google maps koji je totalno bekoristan, a pokazao nam se i kao loš planer na samom putu do željene destinacije.

1. Dan 24.08.

U sedam sati ujutro krećemo iz Podgorice, preko Novog Pazara, Kruševca, Zaječara, Vidina u Bugarskoj i Craiove u Rumuniji do jezera Balea (Balea lac), koje se nalazi na Karpatima na 2034 mnv, a ujedno je i polazna tačka našeg uspona. Na Baleu smo planirali stići u sumrak oslanjajući sa na googleov router, ali se to nije desilo.

Na prvi problem smo naišli na oko 30 km ispred Zaječara gdje su radovi na putu, a znak nas šalje na zaobilazak. Sve bi vjerovatno bilo u redu da je zaobilazak i označen, međutim vozimo po intuiciji i naravno uvaljujemo se u neka sela, te gubimo oko sat i po vremena. U tom obilaženju prolazimo na svega kilometar od prelijepog starog rimskog grada Romuliana, u kojem sam bio do prije neku godinu, ali nemamo vremena da svratimo jer bi sigurno izgubili još dva sata. Stižemo u Zaječar u već poslijepodnevnim satima, mijenjamo eure u dinare, sipamo gorivo i naravno kupujemo pivo. Boris provjerava koliko je dozvoljeno alkohola u krvi kroz Bugarsku i pošto ustanovljavamo da je „0“ otpijam samo gutljaj te dragocijene tečnosti i vozim dalje. Stižemo na Bugarsku granicu i pasoška kontrola traje nešto duže, kupujemo vinjetu od pet eura za pedeset kilometara lokalog puta i najzad krećemo dalje. Ubrzo stižemo pred Vidin, putokaz nas vodi kružnim putem okolo Vidina i stižemo ponovo na granicu, ponovo pasoška kontrola. Pa naravno Bugarska, zemlja Evropske unije nije u šengenu. Poslije pasoške kontrole prolazimo oko dvjesta metara, kad pred nama Dunav, nema mosta! Za nas novost, za nekoga možda i nije, ali mi smo se oslanjali na googleov router i elem prelazak, nazovi, ogromnim trajektom preko Dunava plaćamo 35 eura, pošto se naplaćuje i za automobil i za svakog putnika. U šali taj prelazak trajektom nazvasmo krstarenje Dunavom da nam lakše padne trošak. Ali tu nije svemu kraj. Poslije brzo završene rumunske pasoške kontrole i plaćanja vinjete od tri eura, dočekuje nas gospodin iza ćoška, pokazuje nam mali bijeli blokčić i nešto govori na rumunskom pošto nijedan drugi jezik ne govori. Kako nismo mogli da se sporazumimo gospodin značajno podiže kažiprst, odšeta nekih pet metara, pritisnu neko dugme i ispred nas se spusti rampa. Ponovo se vraća do nas i na moje pitanje „hau mač“, on progovori „ten euro“. Poslije smo ustanovili da je to godišnja lučka taksa i ustvari kada se preračuna košta nekih šest eura, te tako se provezosmo kroz Bugarsku i prokrstarismo Dunavom za tričavih pedeset eura. Što ne odosmo na Kladovo?  Idemo dalje. U „ranim“ večernjim satima ulazimo u Craiovu, pokušavamo naći banku koja radi, ali uzalud, sve su zatvorene, mi imamo samo eure, a Rumuni ne primaju ništa sem Leie, putokaza za dalje nigdje, pratimo instrukcije koji su nam dali slučajni prolaznici na čistom rumunskom i uvaljujemo se sve više. Nakon skoro sat vremena nailazimo na gospodina koji govori engleski, očito čista sreća, a pošto ni on nije mogao da nam objasni u kom pravcu da idemo jer smo se baš uvalili, sjeda u svoj auto i govori nam da ga pratimo. Najzad otvorena cesta. Pošto je već uveliko noć, a mi smo na nepoznatoj cesti, Marko preuzima ulogu gps-a i počinje Pielešti, Pascuešti, Pitešti, Bukurešti i sve ostalo na –šti. Boris je u tom momentu preuzeo ulogu crne kutije i išao je samo na pivo. Najzad u 22,30 stižemo u Ramnica Valcea, prelijep grad pod Karpatima, u koji nas je poslao susretljivi gospodin iz Craiove, pošto smo mu za konačno naše odredište spomenuli Transfagarasan i Balea lac. Tu najzad uspijevamo pronaći mjenjačnicu koja radi non-stop i na upite za Transfagarasan svi prvo odgovaraju kontrapitanjem, kojim smo autom i tada smo baš uvjereni da je ta cesta nešto fenomenalno i bila nam je u prvobitnom planu poslije odgledane emisije Top Gear, gdje su ona tri manijaka jurcali po krivinama. Odlučujemo da tražimo kamp i tu u Ramnici prenoćimo i tu famoznu cestu prođemo danju, ne gubimo ništa. U 23 h, što je po rumunskom vremenu tačno ponoć, stižemo u kamp, postavljamo šator i poslije nekoliko zalogaja svi smo u dubokom snu.

2. Dan 25.08.

Ujutro po izlasku iz šatora shvatamo da smo prenoćili pored prelijepog jezera, pije se kafa, doručak i pakovanje. Plaćamo kamp deset eura i u 8,10 (po rumunskom vremenu 9,10) krećemo za Baleu preko Transfagarasana po uputama od predhodnog dana. Nešto ne štima. Vozimo se uz jezero, što je u redu, ali na cesti ima previše kamiona, cesta ide uglavnom u nivou i ostaje nam masiv Karpata suviše desno, a mi hoćemo preko njih. Nakon pređenih pedeset kilometara zaustavljamo se pored patrole policije, ne da nas kazne, već da ih pitamo za naš pravac, nevjerovatno. Objašnjavaju nam da produžimo pravo do kružnog toka, gdje je lijevo za Sibiu, a mi da idemo desno i tada shvatamo grešku, svi su nas slali na Transfagarasan sa sjeverne strane, a mi smo ga baš htijeli preći u kompletu, sa južne na sjevernu stranu. Okrećemo se i ponovno pravac Ramnica Valcea, pa preko Curtea de Arges, najzad stižemo pod južne obronke Karpata i još koji kilometar i stižemo na planinsku cestu Transfagarasan. Prolazimo pored dobro uređenih kampova, a jedan od njih se zove Dracula i već nam sve postaje interesantnije, to je ta priča koju smo htjeli i tu smo trebali zanoćiti. Cesta je u početku loša, puna udarnih rupa, te vozomo polako i oprezno, brzo penjemo, predjeli koji nas okružuju su fenomenalni. Poslije guste šume i nevjerovatnih strana stižemo na branu i vještačko jezero Vidraru, gdje je okupljeno mnoštvo izletnika. Ne zaustavljamo se jer moramo stići do doma Podragu, gdje planiramo prenoćiti. Na nekoliko kilometara od jezera cesta postaje fantastična i počinjem najzad, nakon pređenih hiljadu kilometara, da baš uživam u vožnji. Jako brzo penjemo, izlazimo iz šume i počinju prelijepe prostrane planinske livade, a iznad njih vrhovi Karpata. Prolazimo pored lijepog vodopada, koji pada baš uz cestu, gdje je opet mnoštvo turista i ubrzo stižemo pred tunel na dvije hiljade metara. Ulazimo u tunel i to je to, odmah sa druge strane je Balea lac, jezero koje već godinu dana gledam na web kameri http://www.jurnalul.ro/webcam/balea-lac-transfagarasan-170.html#49 uz jutarnju kafu, parkiramo se tačno na jezeru i ne mogu da vjerujem, ne mogu da sakrijem oduševljenje, tresem se,  glas mi drhti, ja sam  tu na Balei!

Slijedi prepakivanje i priprema za uspon do doma Podragu. Vrzmamo se po jezeru, analiziramo karte i putanje, vrijeme je dosta dobro mada ima i po koji oblak. Sa jezera krecemo u 13,30 h postoje dvije staze, jedna koja ide grebenski i druga koja ide lijevom stranom grebena i po svim izvještajima predstavljena je kao lakša. Odlučijemo se za lakšu varijantu jer je postojala bojazan da ne stignemo za dana u dom, ipak kasnije se ova briga pokazala kao suvišna. Sa jezera krećemo u 13,30 i pred nama je strmi dio staze  koji vodi do grebena 2315 mnv iznad jezera a posle toga kratko spuštanje do jezera Capre 2249 mnv. Od tog jezera počinje dugo putovanje dobro markiranom i utabanom stazom malo po livadama, a malo i po siparima uz tri karakteristicna grebena na kojima smo gubili i dobijali visinske razlike i preko 100 metara. Prvi grben koji smo preskočili bio je 2074 mnv a drugi na 2150 mnv, i treći je na oko 2150 mnv. Taman dobiješ visinu i onda pogledaš u neku provaliju ispod sebe niz koju se moraš spustiti.  Staza je fizički dosta zahtjevna zbog toga što ima  gubljenja visine. U dom stižemo u 17,55 h. U dolini koja je bila ispred zadnjeg grebena na koji smo se morali popeti nalazi se jezero Poragel, sa njega smo posmatrali putanju i pitali se da li je moguće da moramo i ovo popeti. Na putu smo sreli rumunske stočare sa stadom. Kad smo izašli na greben i vidjeli dom kojije bio na neputih 15 minuta hoda ispod nas svima nam je laknulo. Milena i ja ostadosmo da kuliramo na prevoju a Marko i Zoran jurnuše ka domu, naravno zbog piva. Tu napravih dobru fotku dvije divokoze.  Dom na visini od 2136  mnv napravljen je od kamena i fino uklopljen u okolinu i jezero koje upotpunjava ambijent. Nije bilo prevelike gužve, raskomotili smo se, naručili pivo i uživali u pogledu na okolinu, osim Marka koji je imao neke druge poglede, tj više ga je zanimalo društvo nego priroda. Uveče kad je normalni svijet legao da spava Marko se uzvrzmao oke neke fine Rumunke a Milena mu je svojski pomagala prevodeći njegove zavodničku retoriku na engleski. Razmišljao je da li da ostavi poruku i sa njom Snikers ili možda Mars, eventulno šal, rukavice i tako nešto pored jastuka i to bi ona ujutro onako mamurna našla i potražila našeg romantika. Uglavnom, sati su prolazili a dvoje zavodnika nisu odustajali, pravio se pakleni plan, u jednom trenutku na ceduljici se našlo  „momak u plavoj jakni“ a papirić je dobijao oblik romana. Srećom u neko doba legoše. Ujutro smo saznali da nisu ništa ni ostavljali ali makar smo imali materijala da se šalimo na Markov račun.

3. dan 26.08.

Budimo se rano, pred nama je nepoznati teren, i ako nam kažu da imamo vremena ne želimo ništa prepustit slučaju. Doručak, čaj, kafa i po koji slatkiš i sa svim stvarima u 06,20 krećemo ka cilju ovog putovanja, najvišem vrhu Rumunije Moldoveanu. Od doma Podragu staza je u početku strma do izlaska na greben 2315 mnv i tu skreće lijevo. Pogled sa ovoga prevoja je nevjerovatan kako na okolne vrhove, tako i na montanu koja je bila ogromna. Magla je bila nekih 800 metara ispod nas i zahvatala ogromno prostranstvo. Veći dio puta pratila nas je i grupa Rumunki koje su išle sa ogromnim rancima. Sa ovog prevoja staza ide laganim usponom sve do završnog dijela na Vistea Mare  2527 mnv, koji je ponovo eksponiraniji, u dužini od nekih stotinjak metara. Prelaz sa ovog vrha do Moldoveanu je grebenski i traži izvjesnu dozu opreza. Dan je vrhunski, vedro je i  slike ispadaju odlične, a montana daje svemu neku mističnu notu. Zoran i ja ne znamo što nas je snašlo, posle toliko planiranja i godinu dana čekanja stojimo na vrhu, škljocam kao sumanut i ne znam što prije da slikam. Marko i Milena valjaju fore, odmaraju i jedu. Pridružuju se i rumunske planinarke, slikamo se na vrhu sa njima i sa rumunskom zastavom koja se veselo vijori kao da pozira, razmjenjuju se facebook adrese u čast buduće saradnje koje obično nikad ne bude. Na putu nazad, Marko sreće „svoju“ Rumunku, ali od čokoladice ni traga, pojedena, samo je ostao roman na engleskom. A čovjek u plavoj jakni, toga dana sam bio ja. Magla je počela da se diže i to mi se nikako nije svidjelo, počinjem lobirati kod ekipe da krećemo što prije. Sumnje su se pokazale opravdanim, samo što smo sišli sa grebena i spustili se sa  Viste Mare hvata nas gusta magla, uspijevamo da pratimo markaciju ali to više  nije isti gušt. Nema pogleda, velika je vlaga i hvataju nam se kapljice vode na obrvama, trepavicama. Teško se diše od tolike vlage a mi se trudimo da idemo što brže vodeći računa da ne odemo pogrešnom stazom. Karpati su dobro markirani ali ima mnogo staza i lako je moguće da izađete neplanirano na neko drugo mjesto na suprotnoj strani planine ili na nižoj visini. Bez obzira na sve brzo dolazimo do prevoja iznad doma Podragu, tu smo malo razmišljali da li  da idemo istim putem nazad ili da odemo desnim grbenskim krakom koji smo u dolasku izbjegli. Kratko podjećanje na onolike uspone i padove i već smo se našli na novoj stazi. Nova trasa djeluje atraktivno, ide se grebenski i ako nema pogleda to što vidimo u tih stotinjak metara oko nas je dovoljno. Marko je ostao bez vode i već uveliko zapomaže. Čuo je neki tanak mlaz vode i svojski se trudi da dokuči malo dragocene tečnosti, poslije par minuta hoda čuo se ogromni huk i ukazalo se jezero koje je prelivalo. Zove se  Podu Giurgiuali i nalazi se na grebenu na visini oko 2300 mnv i pored njega je planinarsko sklonište sa krevetima ali bez posteljine i madraca.  Nastavljamo spuštanje, srećemo planinare koji idu ka vrhu, pitam se jesu li normalni što će po ovakvom vremenu gore. Moldoveanu je inače ćudljiv vrh i teba imati sreće i izaći po lijepom vremenu. Od vrha Arpasu Mare do prevoja Portita Arpasului, gdje se inače i odvajaju staze, je najinteresantniji dio puta. Staza prelazi sa jedne na drugu stranu grebena ima sajli i otpenjavanja kroz procjepe. Na tom dijelu se počela i magla razmicati i oblaci su prilično otanjali. Kad smo došli do sastavka sa stazom kojom smo došli, osjaćali smo se kao kod kuće, i ako nas je čekalo više od 250 m uspona do jezera Cabana.  Lagano nazad sa čestim pauzama jer smo već bili malo umorni, Marko i Zoran su išli brže a ja i Milena se gegali uz pauze za cigaru i slikanje. Kad smo došli iznad jezera sjeli smo na prevoj i obračunavali se sa zalihama hrane iz ranca. Sišli smo do Balae sjeli u kafanu i naručili pivo. Napolju je bilo hladno jer je sa prevoja duvao jak vjetar, brzo smo popili pivo i krenuli u nabavku suvenira. Vratili smo se u restoran i naručili večeru, svi smo bili srećni zbog uspona ali i vidno umorni. Krenuli smo sjevernom stranom Transfagarasana u pravcu Sibiua, tražeći pogodno mjesto za kampovanje. Prvi pokušaj je propao jer nam je trebao odmor i san, a oko nas je bilo toliko drugih šatora prepunih omladine, željne pića, pjesme, buke i igranja, sve ono što nam tu noć nije odgovaralo. Sišli smo u dolinu i pokraj neke rijeke našli fino mjesto za kamp. Ubrzo smo zaspali.

4. dan 27.08

Protežemo se, svanuo je novi dan i to dan bez pješačenja. Čeka nas dosta vožnje i razgledanje rumunskih zanmenitosti. Uputili smo se u pravcu Brašova i dvorca Bran. U ovom dvorcu sniman je film Drakula. Simpatični mjesto i fin dvorac ali građevina kao građevina, unutra sablje, oružja i drugi detalji a oko dvorca suveniri od onih koji su karakteristični za ovo podneblje do neizbježnih katana koje nemaju baš neke veze sa  Rumunijom. Vraćemo se preko Sibiu i tražimo adekvatan granični prelaz, jer se ispostavilo da ovaj na koji smo krenuli ne radi. Na kraju smo morali za Temišvar pa kod Zoranove majke u Bešku. Putovanje se već oteglo i svi smo prilično umorni. Moramo odati priznanje Zoranu koji je neumoran za volanom. Vozio je do iza ponoća, kad smo se sreli sa  Zelom i Marijom iz Novog Sada. Zvali su nas da im se pridružimo na rođendanskom slavlju ali nismo imali snage, sve se završilo razgovorom i kojom časicom rakije u blizini pumpe u Beškoj. Došli smo kasno kod Zoranove majke, dobro nas je dočekala i iznjela finu večeru koju smo u slast proždrli i ako smo  se u početku nećkali i pravili fini. Malo smo razgovarali, popili koje pivo i legli da spavamo.

5. dan 28.08

Uželjeli smo se kuće i jedva smo čekali da krenemo. Vrhunski doručak da napunimo baterije i mogli smo krenuti ka Podgorici. Pozdravili smo se sa Zoranovom majkom i zahvalili na lijepom dočeku i krenuli kući. Dalje smo jeli , spavali, pričali, smijali se, sve ono što rade ljudi koji se beskonačno dugo voze. Zoki je vozio, zadnja klupa je „stražarila“, ustvari smrzavala sa kao stražari.  Zadržali smo se da popijemo piće na Divčibarama i relativno brzo stigli kući. Čitavo vrijeme puta nigdje nas nije zaustavila policija, osim kod Bijelog Bolja, ali ovaj put smo dobro prošli.

Sve u svemu, na ovoj mini ekspediciji prošli smo dobro, vidjeli lijepe krajeve, upoznali ljude, fino se proveli i imali malo nepredviđenih avantura ali to je samo dalo čar ovom putovanju i usponu.

Od zamjerki ovoj turi mogu dati jedino to što je  kratko trajala, ne bih se bunio da smo ostali još bar dva dana. Neka ovo bude preporuka za neke koji budu ubuduće išli na Karpate da ovo ne bi trebalo realizovati ispod 7 dana jer se tamo i te kako ima što i vidjeti i posjetiti.

Zoran Prljević

Boris Čelebić

 

 

 

 

 

Оставите одговор