Konjuh 1328 m (22.04.2017.)

Došao je red i na Konjuh planinu. Toliko puta u razgovorima, planovima, ali nikako da se realizuje… Izgleda, dok nešto ne sazri ne može ni da donese ploda. Mala ekipa je otkrila novi planinarski kutak zanimljiv za neku brojniju ekspediciju…

Datum: 21.-23. april 2017.;
Planina: Konjuh (BiH);
Vrhovi: Varda 791m, Mali Konjuh 1191m, Konjuh 1328m;
Učesnici iz CG: Tanja Pavličić, Aleksandra Zečević, Marina Vujović i Milan Radović;

Najviši vrh 1328 metara. Ne zvuči baš „visokogorski“. Ali, nakon uspona na ovu planinu konstatovali smo: „Konjuh je još jedan dokaz da nije sve u veličini“. Čak su se i dame morale složiti sa ovim zaključkom. No da krenemo redom…

Konjuh je planina u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Široka i zelena planinska oblast omeđena je rijekama. Zajedno sa planinama: Ozrenom, Javorom, Javornikom i Majevicom, Orjen čini dio rubnih planina koje predstavljaju prelaz Dinarskog planinskog sistema u Panonsku niziju. Planina je prekrivena gustom šumom u kojoj preovladava crnogorica (bor, jela i smrča) ali tu su i zimzelena bukva, javor, hrast, breza… Naravno, mnogo više od ovih informacija o planini možete pronaći na Vikipediji. Ono što tamo nema je posebna energija koju planinar razmjenjuje sa planinom i ljepota koja oplemeni svakog njenog, u ovom slučaju njegovog posjetioca…

Kada kažemo „Konjuh“ prva asocijacija nam je istoimena pjesma koju je pjevalo više izvođača, nama najpoznatija po izvođenju grupe Bolero. Nekako, nikada dok sam slušao pjesmu nisam razmišljao o događaju koji je opjevan ovom pjesmom niti sam znao ko je autor pjesme iz NOB-a. Mislio sam, kao i mnogi, da je u pitanju narodna pjesma. Pred odlazak na Konjuh, otkrio sam i te detalje. Svemoćni Google sve zna. Koga interesuje neka pretraži…

Ideja o odlasku na Konjuh tinja odavno. Za odlazak na planinu u regionu na kojoj niste bili i ne treba neka posebna ideja. Ali, u našem slučaju tu je i davno dato obećanje našem prijatelju Hasu Ganibegoviću iz Lukavca kod Tuzle, sa kojim smo bili na najvišem vrhu Evrope, Elbrusu 2009. godine. Od velike grupe zainteresovanih, nekako je priča spala na nas četvero. Nismo htjeli da odustanemo ni kada je prognoza najavila loše vrijeme, a samo dan prije polaska pao neočekivani debeli sniježni pokrivač po planinama…

Petak popodne, već na startu, organizacioni problemi i kašnjenje… Ali, ne damo da nas to oneraspoloži. Tanja i ja u Nikšiću kupimo Sandru i Marinu i polako jezdimo prema Šćepan Polju. U Foči svraćamo u Šerpin butik da malo razgledamo opremu, tj. planinarsku garderobu. A ući sa ženama u butik, e to zahtijeva čelične živce. Posebno ako je jakna dobra veličinom i cijenom ali boja nije baš odgovarajuća…

Već nakon Foče, kod Miljevine Haso šalje poruku da mu javimo poziciju. Debelo kasnimo, dolazak na cilj će biti, najvjerovatnije u sitnim jutarnjim satima. Nastavljamo, dalje bez zadržavanja i bez ijedne pauze. Preko prevoja Rogoj pravi zimski ambijent sa sve debelim snijegom. Srećom, put je dobro očišćen, ali klizav. Sarajevo, Olovo, Kladanj, Hasu šaljemo iz svih mjesta poruku sa lokacijom kako bi mogao da odredi vrijeme i sačeka nas na dogovorenom mjestu. A dogovoreno mjesto, ulaz u Živinice, tačnije na raskrsnici za Banoviće. Čekaju nas Haso i Željka, pozdravljamo se i nastavljamo voziti za njima prema Banovićima. Neposredno prije Banovića skrećemo u mjestu Oskova i uz istoimenu rijeku vozimo prema Mačkovcu i dalje do planinarskog doma u vlasništvu PD „Varda“ iz Banovića. Snijega je dosta i sve teže vozimo. Prolazimo pored izletišta Zlaća i hotela, odakle, zbog makadama i debelog snijega koji nije čišćen sa puta, teško napredujemo. Ali, iako pod teretom neuništiva „dvojka“ gura tamo gdje bi traktor teško prošao…

Desetak minuta od mjesta gdje ostavljamo auto je planinarska kuća Zobik. Dočekuje nas pola sata nakon ponoći, naš prijatelj Dalibor Bjeleš iz Živinica koji je zajedno sa Hasom bio na našem ovogodišnjem taboru na Prokletijama. Uz kratko ćaskanje i poneku kapljicu nakon vožnje od skoro 400 km, odlazimo u planinarsku kuću na spavanje jer nas očekuje naporan dan obzirom da je Konjuh zavijan snijegom. Nadamo se da će osvanuti lijep dan iako nas je, jednim dijelom puta pratila kiša…

Nismo žurili sa ustajanjem. Dobro smo se naspavali i odmorili, potom i doručkovali, malo fotografisali po dvorištu planinske kuće i objekata doma i polako se pripremili za uspon. Dan je bio bez padavina, štaviše, potpuno vedar i tu su svi uslovi za uživanje u jednom neobičnom usponu, u planinarenju i planini koja nam se nudi u svim svojim nevjerovatnim kontrastima. Još u kampu fotografišemo rijetke scene: ledenice sa krova, debeli sniježni pokrivač i behar na voćkama. Kao iz one sevdalinke „snijeg pade na behar na voće“…

Pridružuju nam se drugari koji su iz Lukavca i Tuzle stigli jutros i, polako, krećemo uz obronke Konjuha oko 9,30 h. Prethodno smo vidjeli grupu planinara koji su se nešto ranije uputili prema vrhu ali drugom stazom koja direktno vodi na najviši vrh planine. Naš izbor je da napravimo mnogo dužu turu, da popenjemo tri vrha ove planine i nastavimo grebenom u obliku potkovice i spustimo se u kamp sa druge, južne strane. Dom je, inače, na nadmorskoj visini od nekih 450 m i do vrha ćemo savladati nešto više od 800 metara.

Bjelina novog snijega koji blista na proljećnom suncu, zelenilo borova i drugog drveća, nebo tirkizno-plave boje i dobro raspoloženje devetočlane ekipe nagovještavali su dobru atmosferu i pravo uživanje u planini, i pored prilično teškog snijega koji treba isprtiti. Doduše, domaćini nisu bili previše raspoloženi da nam malo ustupe posao prćenja, ali im nismo zamjerili na tome. Kako smo dobijali na visini tako se otvarao pogled na sve strane i planina nam se nudila u punoj ljepoti i širini. Nova planina i novi ambijent uvijek donese i novo oduševljenje i uživanje svim čulima ali Konjuh nam je pružio dodatno oduševljenje svojom ljepotom koju nismo očekivali u tolikoj mjeri. Posebno svojim prostorom i dominantno zelenom bojom ali i dugačkim grebenom koji okružuje dolinu iz koje smo krenuli. U kombinaciji sa snijegom na izmaku aprila, sa svakim korakom nizale su se bajkovite slike od kojih treperi svaki damar. Nekako spontano, kroz misli, a i preko usana, prolazili su stihovi „borovi i jele, javori i breze, svijaju se jedan do drugoga…“

Izlazimo na prvi vrh u današnjem nizu, Varda na visini 791 m, oko 11 časova. Lijep vidikovac okružen šumom sa pogledom na sve strane i zelene talase Konjuha. Nastavljamo dalje, sada već grebenom koji, zbog snijega i streha, ne nekim mjestima zahtijeva znatnu opreznost. Zaista ova staza pruža fantastičan osjećaj jer cijelo vrijeme penjanja imamo pogled i lijevo i desno, ali i ispred nas gdje nas čeka Mali Konjuh a potom i najviši vrh planine. Iako je Marini ovo prva tura nakon duže pauze, iako greben postaje sve naporniji, dobro napreduje i ne usporava grupu. Uglavnom, probijajući se kroz dubok snijeg, istovremeno uživajući u čarima planine, stižemo na Mali Konjuh 1191 mnv, par minuta prije 13 h, gdje pravimo mali odmor.

Nastavljamo dalje. Iako je najviši vrh ispred nas i do njega treba savladati manje od 200 metara visinske razlike, prćenje se odužilo. Negdje stotinak metara ispod vrha preuzimam da se probijam kroz debeli pokrivač koji u ovom dijelu dostiže visinu do pojasa. Prosto je nevjerovatno kolika količina snijega je pala za samo dva dana i to na kraju aprila kad mu vrijeme nije. Prolazimo pored vojnog objekta koji se nalazi na vrhu, zaobilazimo žičanu ogradu objekta i stižemo u planinarsko sklonište-bivak na vrhu u kome zatičemo nekoliko planinara koji su se jutros uputili drugom stazom koja direktno vodi na vrh. Već je 14 h, ali ne marimo za vrijeme, zahvalni smo planini što nam je podarila dobro vrijeme i jedinstven ugođaj da imamo zimu i proljeće istovremeno.

Nakon odmora uz čokoladice i ostale slatkiše, upućujemo se do spomenika iz NOB-a koji govori o borbi Ozrenskog partizanskog odreda sa Njemcima na ovoj planini i pogibiji husinskog rudara Peja Markovića kome su posvećeni stihovi „Konjuh planinom vjetar šumi, bruji…“

Nastavljamo u pravcu juga, grebenom, sada kroz još dublji snijeg. Cijelo vrijeme ovog dijela staza vodi kroz šumu. Nailazimo na svježe tragove nekoliko srna.Ovaj snijeg je i njih iznenadio i sada predstavljaju laku metu vukovima i očigledno je da se povlače u skrovitije područje. Sat vremena nakon polaska sa vrha krećemo sa grebena u spuštanje prema dolini, prvom stazom koja je obilježena na ovoj planini. Staza vodi direktno niz šumu, u donjem dijelu pored prelijepog potoka koji prelazimo nekoliko puta sa jedne na drugu stranu…

U 17 h, dakle 7,5 sati od polaska, stižemo do planinarske kuće u kojoj smo smješteni. Prilično umorni, ko bi rekao obzirom na visinu vrha, ali svi sa puno utisaka i oduševljenja što smo stigli na Konjuh. Ni veliki snijeg nije pokvario uživanje, štaviše, planini je dao novu dimenziju, rijetko viđenu kombinaciju behara i snijega…

Domaćini su se potrudili i spremili sjajnu večeru, i uz pivo, palo je druženje kako to samo planinari znaju…

Još jedan detalj, iako nije planinarski, ali jeste u sklopu ove ture, upotpunio je uživanje i našu posjetu Konjuh planini. Bilo je to kupanje, u nedelju, u termama u Gračanici, 20 km od Lukavca prema Doboju. Topla voda, posebno masaža ispod slapa djelovala je ljekovito i opuštajuće…

Vraćamo se u Lukavac, pozdravljamo sa fantastičnim domaćinima uz obećanje, doći ćemo opet. I to vrlo brzo. Tanja je čak obećavala pun kombi planinara iz Crne Gore…

Milan Radović

Konjuh 22.04.2017.

Оставите одговор