Planinski masiv Ledenica se nalazi u Pivi, prostire se zapadno od Pivskog manastira 7-10 km i južno od sela Smriječno oko 5-8 km. Najviši vrh Ledenice je Ružica visok 1.945 m. Ovaj vrh nisam uspio popeti 2009. zbog snijega, kratkog dana i zato što sam promašio stazu, pa sam odlučio da nakon uspona u albanskim Prokletijama, istog dana popodne produžim u pivsko selo Smriječno kako bi naredni dan odradio uspon na ovu planinu. Društvo su mi pravili Marina i Filip.

Datum: 08.09.2013.
Planina: Ledenica;
Vrh: Ružica 1945 m/nm;
Ekipa: Marina Đurovic, Filip Roganović i Boris Čelebić;

Na putu za Pivu najprije svratih do Spuža po Filipa, pa kod Nena u Danilovgrad po vreću za spavanje i na kraju u Nikšić po Marinu gdje smo kompletirali ekipu. Kad smo stigli u Smriječno bio je već suton. Svraćamo kod mještana da se raspitamo za stazu i gdje bi mogli noćiti u šatorima. Na kraju se to završi spavanjem kod njih u kući uz druženje do kasno uz vatru i pivo. Porodica se preziva Burzanović a iz Draževine su u Lješanskoj nahiji ali bave se pčelarenjem i ljeti izdižu u Smriječno. Pričalo se o svemu najviše o nahijama i bratstvima i kako to obično na selu biva o ženidbama i udajama. Kako god bilo je veselo. U neko doba odosmo da spavamo. Filip me tokom noći budi sa žalbom da ne može da spava. Utješih ga da ima još do zore i da se ima kad naspavati i obrnuh se na drugu stranu. Noć je bila vruća, tek je jutro donijelo malo svježine. Neka ptica je zavijala dugo, srećom neko auto koje je naišlo putem je otjera. Ujutro mi rekoše da je to sova ušara.

Ustajemo i pijemo kafu kod ljubaznih domaćina, pa nedugo potom krenusmo kuda su nam rekli ka vrhu. Malo smo pratili stazu ali brzo smo je izgubili, tako što smo otišli stazom koja nas je odvela negdje desno, tj. bukvalno nigdje. Iz toga nigdje preko stijena, zanimljivih za penjanje izašli smo na plato pun škrapa ali bez rastinja. Tuda smo se dosta lako snalazili, malo lijevo, malo desno zaobilazeći škrape prišli smo vrhu sa zapadne strane i uz fine livade izašli na vrh. Piva, Golija, Njegoš, Durmitor, Bioč, Volujak, Lebršnik ali i Baba i Đed iznad Gacka kao i masiv Biokova, sve kao na dlanu. Uživali smo gore i jeli neke Filipove otrove u vidu želea i krem bananica, analizirali mogući povratak i dogovorili „mjere“ štednje za vodu.

Pogled sa vrha nije obećavao laganu povratnu rutu ali uočio sam nešto što je obećavalo i riješismo da idemo tuda. Sretosmo mještanina sa kojim smo se dovikivali i koji je nudio svoj predlog staze ali je silazila u drugi dio sela. Marina i Filip rekoše da bi radije ovuda kuda sam ja htio i tako i uradismo. Išli smo grebenom u pravcu zapada i poslije sat stigli blizu vrha, ne znam mu ime ali na njemu je neka velika tabla kao radar ili nešto slično. Na pojedinim djelovima puta djelovalo je kao da postoji staza, na nekim ne ali bilo je lako prohodno. Kod tog vrha naiđosmo na stazu koja nas je odvela tačno do auta.

Kod kola ubrah mlade koprive pa produžismo do Burzanovića da im se zahvalimo i pozdravimo sa njima. Za povratak se odlučih za malo drugačiju rutu, preko sela iznad Smriječna u pravcu Lebršnika i Ravnog. Kako smo stigli na asfalt, otpade mi balans teg od kardana, vjerovatno posledica od vožnje po makadamima Albanije. Tri četiri puta sam se podvlačio pod kola i vezao ga čim sam stigao. Dok sam se ja bavio popravkom, Marina je na sred asfaltnog puta našla izmet od međeda, napravila je analizu šta je jeo. Zaključili smo da je medo morao po cijeli dan sakupljati šumske plodove da bi se prehranio.

U povratku svrnusmo u Plužine u lokal Zvono na pivo. Uz jedno svraćanje kod Petrića na Krupac i Danilovgrad kod Nena, prilično umorni od dvije dobre planinarske ture u dva uzastopna dana, stigosmo u Podgoricu. Ovog puta planina Ledenica i vrh Ružica nijesu ostali „neosvojiva tvrđava“ kao prije 4 godine. Ova tura nam je pokazala svu ljepotu i privlačnost nekih planinskih destinacija koje planinari rjeđe posjećuju, tako da je misija ovog izvještaja da motiviše i druge planinare da posjete ovu zanimljivu planinu.

Boris Čelebić