Lenin Peak – Ibn Sina (Pamir) 7134 mnv (29.07.- 21.08.2015. )

aU želji da nastavimo kontinuitet uspona na visoke vrhove svijeta, a shodno finansijskoj situaciji koja ne ide na ruku „osvajačima beskorisnog“, odlučili smo se za Lenjinov vrh na Pamiru, visok 7134 m. Još jedna naša uspješna ekspedicija je potvrdila ozbiljnost organizacije ekspedicije i dobru pripremljenost članova. Lenjinovim vrhom postali smo prvi klub u Crnoj Gori koji je kompletirao „kolekciju“ visina.

Ekspedicija: Pamir 2015.;
Vrh: Lenin Peak 7134 mnv;
Organizator: Visokogorci CG;
Tehnička podrška: agencija Ak-Sai;
Vođa ekspedicije: Dr Dragan Bulatović;
Trajanje ekspedicije: 29.07.-21.08.2015.;
Učesnici: Dragan Bulatović, Milan Radović, Ivan Femić, Dušan Bošković i Boris Čelebić;
Vrh: Milan Radović i Dragan Bulatović;
Dosegnuta visina: Ivan Femić 6300m; Dušan Bošković 6100m; Boris Čelebić 5700m;

Pamir je planinski vijenac koga čine planine Tijanšan, Karakorum, Kunlun i Hindukuš i dio je velikog planinskog masiva, Himalaja. Neki kažu da “Pamir” na starom persijskom jeziku znači “krov svijeta”, Čuveni “put svile” u prošlosti je prolazio prevojima i stepama ove prelijepe planine. Veći dio pamirskog vijenca se nalazi u Tadžikistanu, dok manji djelovi pripadaju Kirgistanu, Avganistanu, Kini i Pakistanu. Pamir je vjerovatno jedan od najmanje posjećenih planinskih vijenaca na svijetu iako posjetiocima nudi gorostasne vrhove, veličanstvene pejzaže, slikovite ruralne prizore i susret sa jednom za nas novom i lijepom kulturom. Ljudi koji tamo žive od pamtivijeka su nomadi koji se kreću stepom živeći od uzgoja stoke. Oni žive u jurtama (jedna vrsta šatora sa drvenom konstrukcijom i pokrivkom od višeslojnog platna i ovčije vune) i poznati su po svojoj gostoljubivosti. Koliko je jurta važna za ove ljude govori podatak da je prikazana na zastavi Kirgistana i grbu Kazahstana.

A na Pamiru Lenjinov vrh (Ibn Sini). Novo ime (u zagradi) dobijeno devedesetih nije zaživjelo među alpinistima, a ni među agencijama koje organizuju servis za planinare u ovom dijelu svijeta. Pik Lenjin je jedan od 5 sedamhiljadaša koji se nalaze u Srednjoj Aziji i za koje važi pravilo da, ako ih popnete, dobijate naslov Sniježni Leopard što se smatra vrhunskim alpinističkim dostignućem. Ovaj izazov je bio naročito popularan u eri Sovjetskog saveza. Ostali sedamhiljadaši koji čine ovu nisku su: Pik Pobede, Pik Komunizma, Pik Korženjevska i Han Tengri. Poslednjih godina se vodi polemika o visini Han Tengrija za koji je zvanična visina 6995m, dakle ispod 7000m, ali on i dalje ostaje kao neizostavan dragulj u nisci Sniježnog Leoparda.

Neko je negdje zapisao da je Lenjin jedan od „najlakših“ sedamhiljadaša i ta mantra se ponavlja u mnogim planinarskim izvještajima sa ove planine. Ja kažem, ko vjeruje u ovu priču neka ode na Lenjinov vrh… Prije odlaska na ekspediciju pročitao sam knjigu „Odiseja 7000“ mog prijatelja Muhameda Gafića, koji je opisao svoje uspone na pamirske sedamhiljadaše. Ozbiljnost sa kojom smo prihvatili izazov, djelimično je ležao i na ovom iskustvu, ali prije svega na našem ličnom iskustvu kao i već dokazanom stavu o poštovanju svake planine, svakog vrha i svakog uspona…

Za ovaj vrh se vežu i dvije velike planinarske nesreće. 13. jula 1990. godine je zemljotres izazvao veliku lavinu koja je u C-2 na Razdeljnaja ruti ubila 43 planinara, što se smatra najvećom nesrećom u istoriji planinarstva. 1974. godine desila se velika planinarska tragedija kada je sovjetski ženski tim ostao zarobljen olujom visoko u planini, nakon ispenjanog vrha.
Tada je smrtno stradalo svih 8 članica tima koji je jurio naslov Sniježni Leopard. Ova tragedija je bila inspiracija za filmove, knjige i druga umjetnička djela…

Nakon opsežnih organizacionih kao i fizičkih priprema za vrh impozantne visine, došlo je vrijeme za polazak. Uzbuđenje je, uvijek u ovakvim prilikama prisutno, a sve postaje lakše kada avion zarula pistom. Tada se sve misli usmjere u jednu tačku, vrh planine, u cilj koji je još jedna kota na tom stalnom putu izazova i odmjeravanja sopstvenih granica. Tada nestaje ona organizaciona nervoza, sva ona gorka iskustva sa traženjem sponzora, nerazumijevanjem ljudi i zaboravi se ono, sto puta ponovljeno „šta će mi ovo u životu, neću više ovo da doživljavam…“

1

Sa tivatskog aerodroma, 29. jula 2015. godine krećemo za Moskvu. Izgleda, početak ove priče nije mogao proći bez malo nervoze, ali neka se sve na tome završi. U gužvi oko organizacije i prebacivanja iz Podgorice do Tivta, zaboravili smo zajedničku torbu sa tehničkim stvarima… Bez toga nam nema penjanja, posebno što su nekim članovima tu bile i cipele. Srećom, uz malo nervoze i uz pomoć kolega iz kluba i prijatelja iz Montenegro airlinesa, riješili smo problem. Navedena oprema je stigla u Moskvu jednim od narednih letova, pa smo mogli nastaviti dalje po planu…

Za razliku od većine ekspedicija koje se iz Moskve upućuju za Biškek, glavni grad Kirgistana, gdje sređuju vize, mi smo odabrali opciju da se iz Moskve prebacimo direktno za Oš, gdje bi nas na aerodromu sačekale vize koje nam je obezbijedila agencija za tehničku podršku uspona. Ova opcija podrazumijeva određeni rizik, ali isplatilo se. Inače, u organizaciji uspona na Lenjinov vrh poslužili smo se uslugama agencije Ak-Sai Travel, i preporučujemo je svima koji u budućnosti žele ići na Pamir. Zaista su profesionalni i sve je teklo po dogovoru. Uz to, najorganizovaniji su i imaju najbolje kampove, što nije zanemarljivo. Ponekad je potrebno i malo više platiti ali biti siguran da će sve biti kako je dogovoreno.

31.07.2015.

U Ošu smo izvršili poslednje pripreme, sortiranje opreme, kupovinu hrane. Grad Oš je jedan od najstarijih gradova na području bivšeg SSSR-a. Osnovan od strane Arapa kojima je predstavljao trgovački centar na razmeđi puteva između istoka i zapada, danas je to grad od preko 200 hiljada stanovnika, sa lošom komunalnom infrasrukturom i tipičnom sovjetskom arhitekturom. Nalazi se na jugu Kirgizije, u Ferganskoj dolini kojom je prolazio put kojim su, prije mnogo vjekova, prolazili trgovci putujući iz Kine za Samarkand i dalje za Evropu. Obišli smo čuveni Jayma Bazar, najveći u Centralnoj Aziji, koji na toj lokaciji postoji još od Puta Svile. Tu se može kupiti svašta, od voća, povrća, začina, čajeva, tekstilne robe do mobilnih telefona i drugih elektronskih uređaja koji stižu iz obližnje Kine. Najviše smo bili impresionirani raznovrsnošću ponude začina i voća, kao i proizvodima tradicionalnog kovačkog zanata, čuvenim azijskim noževima. Trgovci su nasmijani i jako ljubazni i zaista je bilo zadovoljstvo cenkati se sa njima oko suvenira i raznoraznih sitnica koje smo trgovali. Hrana po picerijama i ćevabdžinicama je, takođe, povoljna, ali nismo htjeli da rizikujemo i eksperimentišemo, posebno što smo u hotelu u kome smo bili smješteni imali švedski sto sa kvalitetnom hranom.

2

U 9 h pred hotel je stigao kombi u koji smo ubacili opremu i ukrcali se za put do baznog kampa planine. Sa nama su se prema baznom kampu uputili bračni par iz Poljske, Robert Čolewa i supruga Ela sa impozantnim planinarskim biografijama, sa kojima smo se sprijateljili i, kasnije penjali zajedno sve do vrha i Francuz koji po treći put pokušava jer prethodna dva puta nije uspio…

Od Oša do 250 km udaljenog baznog kampa Achik-Tash, kretali smo se drugim po visini međunarodnim putem na svijetu Pamir Highway (na ruskom “Pamirski trakt”) koji povezuje Oš sa Dušanbeom glavnim gradom Tadžikistana. Da bi stigli do Pamira najprije smo prešli lijepu i prostranu planinu Ataj sa najvišim prevojem na visini od 3600 m. Nakon pređenih 200 kilometara u blizini granice sa Tadžikistanom napustili smo glavni put i poslednjih 42 km smo se vozili makadamom preko Pamirske stepe, Alayske doline. Usput smo nailazili na stada govedi i ovaca koje su ovdje uglavnom crne, nomadske jurte i veselu dječicu ispred njih. Popodne tog sunčanog dana, oko 15,30 h, umorni od višesatne vožnje ali puni lijepih utisaka stigli smo u bazni kamp agencije Ak Sai, na nadmorskoj visini od 3600m, gdje nas je dočekao ljubazni lider gruzijac Gia Tortoladze, iskusni alpinista sa brojnim podvizima koje je izveo na Pamiru i Himalajima.

Ivan Femić

Ivan Femić

U kampu ima struje, usluga je dobra, domaćini ljubazni. Kamp je smješten na širokoj, zelenoj zaravni, u toplom okruženju. Šatori su Red Fox, komforni za dvije osobe. Zajednički šator u kome se obavlja objedovanje je, takođe, uređen i dovoljno prostran, u jednom ćošku je preuređen u obliku jurte pa smo se dogovorili da bi tu, u slučaju uspjeha, mogli napraviti žurku po silasku sa planine…

01.08.2015.

Danas odrađujemo prvi aklimatizacioni uspon na obližnji vrh Pik Petrovska. Lagano se penjemo do visine od 4000 m, na vrhu malo odmaramo i uživamo u pogledu na vijenac Pamira i Lenjinov vrh koji izgleda kao na dohvat ruke. Vraćamo se u bazni kamp i kreće pakovanje stvari za uspon do C-1. Popodne, kao i juče kada smo stigli u bazu, kreće kiša.

02.08.2015.

Napuštamo bazni kamp i idemo bliže planini, tačnije u C-1 (ABC). Dio stvari smo poslali na konjima (cijena transporta je 2,5 € po kg) a ostalo nosimo sami. Moj ranac je težak 19 kg, i ostali imaju sličan teret. Krećemo u 9 h. Staza je razvučena sa velikim gubljenjem visine. Penjemo se na 4200m, pa se spuštamo na 3700m, ponovo penjemo na 4000 pa gubimo 200 metara… Visinska razlika na današnjem usponu je 1000 m a dužina staze 13 km. Zahtjevnost Lenjinovog vrha leži, između ostalog, u činjenici da su između kampova prilično velike distance. U drugom dijelu staze prati nas kiša tako da u kamp stižemo mokri u 14,50 h. Tu pravimo prvu grešku. Umjesto da se odmah smjestimo u šatore i presvučemo, onako mokri, odlazimo u šator za objedovanje na ručak. Vrijeme provedeno na ručku u mokroj opremi bilo je dovoljno da svi, manje više, navučemo prehladu.

3

Smještamo se u šatore, Dušan i ja u jedan, Boris i Fema u drugi i Dragan u treći. Razgovaramo sa ljudima koji su prethodnih dana odlazili na aklimatizacione uspone. Situacija nije povoljna. Vrijeme je previše toplo za ove visine, a temperatura je u plusu sve do 6000 m. Kiša pada i u drugom visinskom kampu do koga su stizale lavine prethodnih dana…

03.08.2015.

Odmaramo u kampu. Prehlada je uznapredovala, skoro da se tresem od groznice. Boris je gotovo u istoj situaciji. Ipak, njih četvorica se dogovaraju da odrade aklimatizacioni uspon na obližnji vrh na 4700 m. Odlaze, ja ostajem u kampu, nemam snage za bilo kakvu aktivnost. Vrijeme bez promjene: oko 15 h kreće kiša. U toku je akcija spašavanja jednog penjača iz visinskih kampova koji je dobio visinsku bolest…

04.08.2015.

Spavao sam bolje nego prethodne noći. Ipak, budim se začepljenog nosa i sa bolom u grlu. Poslije doručka odlazimo kod ljekara. Svi imamo dobre parametre, ja gotovo idealne: puls 50, saturacija 99. Ali, prehlada je ozbiljan problem jer iscrpljuje organizam na ovoj visini. Ljekar mi daje nekakav lijek za bolno grlo i prehladu. Odlučujem da se pokrenem i odradim aklimatizaciju na 4700 m, koju sam propustio da odradim juče sa ostalima iz ekipe. Ostali ostaju u šatorima i odmaraju. Vrijeme je gore nego prethodnih dana. Kiša kreće ranije i stiže me na 4700 tako da cijelo vrijeme silazim po sitnoj kiši koja natapa…

Boris Čelebić

Boris Čelebić

Za ručkom dogovaramo dalju taktiku: sutra ćemo napraviti aklimatizaciju do 5000 m, na vrh na kojem smo pravili i prethodnu aklimatizaciju, vrhu bizarnog imena 30 godina oktobarske revolucije. Ovakve nazive geografskim pojmovima mogu smisliti samo komunisti. Željeli smo da se dobro aklimatizujemo a da imamo što manje pokreta do C-2 preko ledničkih pukotina i potencijalno lavinoznih padina jer je taj dio staze najopasniji na kompletnom usponu na Lenjinov vrh. Prekosutra ćemo odraditi završnu aklimatizaciju stazom do C-2 i upoznati se sa ovom zahtjevnom dionicom. Na ovaj način bi ovu dionicu prošli samo dva puta: tokom aklimatizacije jednom i drugi put kada krenemo na završni uspon.

Razgovaramo sa planinarima koji silaze iz visinskih kampova: već danima niko nije stigao do vrha. Loše vrijeme ne dozvoljava završni uspon. Slovenci odustaju od daljih pokušaja i napuštaju kamp…

05.08.2015.

Poslije doručka krećemo na aklimatizacioni uspon. Lagano, ne žureći, u želji da se što bolje aklimatizujemo jer je to jedan od osnovnih preduslova za uspjeh, penjemo do 5150 mnv. Usput nam se, u nekoliko navrata, kroz oblake ukazao Lenjin. Impresivno izgleda.

Sa aklimatizacije smo stigli na ručak. Ovdje smo, zaista, zadovoljni hranom, kuvarice su jako ljubazne i simpatične jer nije lako udovoljiti ljudima koji imaju različite prohtjeve i običaje, planinarima koji ovdje stignu iz svih krajeva svijeta. Popodne malo odmaramo, a prije večere pakujemo ranac za sutrašnji nastavak puta prema drugom visinskom kampu. Zdravstvena situacija je bolja, iako smo daleko od fit stanja…

06.08.2015.

Danas je dan kretanja na završni proces aklimatizacije. Sigurno jedan od najtežih dana na ekspediciji. Pored nove visine, tu su neizostavne teškoće koje očekuju penjače na jednoj od najtežih dionica kompletnog uspona. Uz to, treba iznijeti opremu za visinske kampove, šatore, podmetače, vreće… Dogovarali smo, prethodnih dana, da angažujemo i platimo portere koji iz C-1 nose stvari penjačima do drugog visinskog kampa za nadoknadu, ali nismo uspjeli da angažujemo nekoga od portera jer su svi bili zauzeti. Ponekad ne pomaže ni novac. Uglavnom, ranci su nam teški od 15 do 20 kg…

Iz C-1 krećemo u 4,30 h. Prethodno smo doručkovali u zajedničkom ekspedicijskom šatoru. U kampu je dosta živo, mnogo penjača se priprema da krene gore. Prvi dio staze do glečera, odnosno početka uspona je jako dug. Glečerski morenski jezik se pruža sa padina Pamira daleko u dolinu. Na početku uspona pravimo navezu i polako krećemo na novu visinu. Glečerske pukotine su svuda oko nas. Staza vodi preko mostova na pukotinama, gdje treba biti posebno oprezan jer se nikad ne zna kad će koji od tih mostova da popusti. Uticaj sunca dodatno pravi problem, postaje jako vruće i snijeg je sve mekši. Na visini od 5300 m počinje jako duga traverza, gdje penjanja gotovo da i nema ali je hodanje i dalje zahtjevno pod teretom ranaca i uticajem sunca.

5

Nakon 8,5 sati uspona, tačnije oko 13 h stižemo u C-2 na visinu od 5300 m. Pored visinske razlike od 1000 m, velika distanca između dva kampa čini ovaj dio staze, pored tehničkih karakteristika, izuzetno zahtjevnom. Uslijedio je dodatni napor: postavljanje šatora, topljenje snijega i spremanje hrane. U jedan šator se smještamo Dušan, Dragan i ja a u drugi Fema i Boris. Kamp je na blagoj zaravni ispod stjenovite barijere. Iznad kampa je staza koja pravolinijski, uz stijenu, uz veliku eksponiranost, vodi prema sledećem visinskom kampu. Dušan i Dragan, tokom popodnevnih aktivnosti prave kardinalnu grešku: piju vodu koja se sa glečara otapa niz obližnju stijenu bez prokuvavanja. Ovdje planinari na dva mjesta zahvataju vodu koja se otapa sa glečera ali, ako se ne prokuva, voda predstavlja veliku opasnost za dijereju. Na žalost, to je na svojoj koži osjetio i Dušan.

Vrijeme se, konačno popravilo, ovog popodneva nemamo kišu. Najbolji uslovi, statistika kaže, za uspon na Lenjinov vrh su od početka jula do sredine avgusta. Međutim, ova sezona je čudna i sa Himalaja su stizale vijesti o lošim uslovima i malom procentu uspješnosti. Nadamo se da će nam Pamir otvoriti svoje kapije kao što je to uradila svaka planina koju smo pohodili…

07.08.2015.

Noć je bila prilično teška, slabo smo spavali. Danas nam je po planu zadnji aklimatizacioni uspon do C-3 i povratak nazad. Različite ekspedicije imaju i različite taktike aklimatizacije i uspona. Mi smo izabrali ovaj koji se, kasnije, kroz završni uspon i izazove koji su nas sačekali, pokazao kao taktičan. Aklimatizacioni proces na visokim planinama je najvažniji i sa tim nema kompromisa.

Milan Radović

Milan Radović

Nakon doručka, u 9,20 h krećemo gore. Prvih 200 metara visinskih staza vodi direktno, uz strmu padinu, ispresijecanu, ne toliko širokim pukotinama, tako da nije potrebno ići u navezi. Nakon ovog eksponiranog uspona, par kilometara staza traverzira laganim usponom do podnožja vrha Razdeljnaja na kome se nalazi poslednji visinski kamp, i koji je cilj našeg današnjeg aklimatizacionog uspona. Boris nam saopštava da se ne osjeća dobro i da odustaje od dalje aklimatizacije na 5700 m i vraća se u šator. Mi nastavljamo. Sledećih 400 m visinskih je pakleno teško. Staza ponovo vodi direktno uz jako eksponiranu padinu Razdeljnaje i, obzirom na visinu a i uticaj sunca, jako sporo napredujemo. Dužina staze između ova dva kampa je najmanja na cijeloj ruti, svega 4 km, ali, obzirom na visinsku razliku i eksponiranost, uspon do vrha Razdeljnaja predstavlja iznimno težak posao.

Do C-3 na 6200 metara stižemo oko 14 h. Pogled na pamirski masiv ne dozvoljavaju oblaci, ali, obzirom na iscrpljenost nismo baš ni u prilici da uživamo u ambijentu. Nakon kraćeg odmora krećemo nazad u C-2.

08.08.2015.

Noć provodimo mirnije nego prethodnu. Tokom noći, pao je novi snijeg. Dušan je sa simptomima dijareje, više nije dilema šta je uslovilo. Neprokuvana voda u uslovima gdje je teško održavati higijenu…

Dušan Bošković

Dušan Bošković

Nakon doručka, ostavljamo šatore i dio opreme u njima za završni uspon i spremamo se za povratak u C-1 (ABC), gdje ćemo se oporaviti od visine i spremiti za završni uspon. Iako se nekoliko ekspedicija spremalo za spuštanje, kao i mi, svi su oklijevali sa pokretom. Snijeg je prekrio stazu i ledničke pukotine, pa je potrebno iznova probijati, što je jako rizično, i svi čekaju da neko prvi krene i preuzme rizik. Na kraju, kada smo vidjeli da su svi tvrdoglavi i odlučni da ne budu prvi, formiramo navezu i krećemo. Za nama kreće cijeli kamp! Oprezno, uz stalno nategnuto uže, pronalazimo putanju kroz lavirint glečerskih pukotina. Negdje na polovini puta ne možemo dalje. Glečerski most preko široke pukotine se urušio i treba pronaći novi prelaz. Zbog problema sa dijarejom, tu se zadržavamo a neka druga ekspedicija nastavlja traženje mogućeg prolaza. Konačno da neko još preuzme odgovornost i rizik. Jako sunce nas je dodatno iscrpljivalo pa smo jako umorni i dehidrirani stigli na dno glečera. Nekako stižemo u kamp Central Asia gdje se spašavamo coca-colom. Tu srećemo ljude sa naših prostora koji su krenuli na ekspediciju u organizaciji PK Balkan. Pozdravljamo se sa poznatim likovima ali i saznajemo neprijatnu vijest. Tokom jučerašnjeg uspona, poginuo je vodič naveze iz naše agencije, Rus, a povrijeđeno je nekoliko penjača. Jednostavno, pod nogama im se urušio most, a kako vodič nije imao kacigu, fatalan je bio udarac glavom u zaleđeni zid unutar pukotine. Ovdje malo koji penjač nosi kacigu, a ovaj slučaj upozorava da je ona neophodna. U navezi je bio i onaj Francuz koji je kombijem sa nama stigao iz Oša. Povrijeđen je i helikopterom prebačen u bolnicu. Eto, ni treći put mu se nije dalo da stigne na Lenjinov vrh. A kada smo ga vidjeli kako izgleda i kako je opremljen, pomislili smo „ovaj jede planinu“…

09.08.2015.

Danas odmaramo u kampu. Blavorišemo, što bi se reklo. I uživamo u pogledu na padine Lenjinovog vrha. Dušan pokušava da sanira zdravstveni problem, Dragan je takođe u istom problemu, možda manjeg inteziteta. Odlaze kod mladog doktora koji im daje tablete. Tu je i aktivni ugalj koji smo ponijeli u priručnoj apoteci iz Podgorice. Ali, na ovim visinama je, izgleda, potrebno znatno više vremena za sanaciju bilo kog zdravstvenog problema nego u uslovima svakodnevnog života…

10.08.2015.

Drugi dan odmora u kampu. Japanska ekipa je krenula na završni uspon. To nas je naročito obradovalo jer su bili jako dosadni tokom objeda u trpezarijskom šatoru i jako iritantni sa onim njihovim govorom. Svi su pričali u glas i izgledalo je kao da se svađaju. Francuzi i Holanđani su krenuli na završnu aklimatizaciju. Kamp je pomalo prazan. Mi planiramo kretanje ujutru. Samo mi i bračni par iz Poljske sa kojima smo se već prilično sprijateljili. Boris nam je tokom dana saopštio da odustaje od uspona. Ne osjeća se dobro i neće, u takvom stanju da bude teret ekipi na bilo koji način.

11.08.2015.

Cijelu noć vjetar kao da će srušiti planinu. Šatori se povijaju, sniježna mećava zapljuskuje u talasima. Teško spavamo u ovim nemogućim uslovima. Jasno je da od današnjeg uspona nema ništa. Ipak, ustajemo, po dogovoru u 3 h. Zatičem Roberta ispred šatora koji gleda negdje u mrak. Saglašavamo se da po ovakvom nevremenu nema kretanja gore. Palo je oko desetak centimetara snijega. Bila je ovo najgora noć u C-1 od kada boravimo na planini. Kasnije se sve smiruje i pretvara u prelijep dan ali je bilo kasno za kretanje prema visinskim kampovima. Uz to, nova naslaga snijega je idealna za lavinu, što će se i potvrditi kada su se oblaci razišli i kada smo imali pogled na stazu prema drugom kampu. Neplanirano, još jedan dan ostajemo u jedinici. Dušanu odgovara takva situacija, nada se da će, konačno sanirati zdravlje. Draganu je već bolje…

20

12.08.2015.

Ova noć je obećavala. Bez daška vjetra, uz miran san dočekujemo 3 h i zvono budilnika. Uslijedilo je oblačenje, pakovanje, doručak. Dušan se spakovao, stavio i pojas, iako je, i dalje, bez promjena što se tiče zdravstvenog biltena. U poslednji čas, pred sami polazak odustaje. Toliko dana sa zdravstvenim problemima doveli su do iscrpljenosti organizma i teško je očekivati da se može popraviti stanje na visini. Tačnije, može se samo pogoršati. Teško je donijeti ovakvu odluku, posebno u situaciji kad čovjek uloži veliku energiju, vrijeme i novac da se spremi za ekspediciju, i kada, prije ekspedicije, osjetiš da si spreman za najveće izazove. Ali, treba prihvatiti realnost, planina će uvijek biti tu gdje jeste. Svi znamo da bi bila velika greška da je krenuo, jer i naredna dva dana u kampu Dušan je proveo liječeći se…

Dragan Bulatović

Dragan Bulatović

Krećemo u 4,30 h. Ovaj dosadni dio preko glečera izbrazdanog rijekama koje teku po ledu, savladavamo za 1 sat, znatno brže nego prvi put. To je dobar znak. Znak da smo aklimatizovani i odmorni za velike izazove koje nas čekaju na završnom usponu. Na početku uspona formiramo navezu u redosledu: Dragan, Fema, Ja, Ela i Robert na začelju. Stanje na stazi je stabilno. Pukotine nisu proširene u odnosu na prvi put, lavine koje je pokrenuo novi snijeg su, nadamo se, završile posao. A bilo je laviništa koje smo morali preći sa priličnom dozom napora. Oblaci su se razišli nešto kasnije, tako da je izostao rani uticaj sunca.

Do C-2 stižemo za 6,5 sati. Kamp gotovo da ne prepoznajemo. Izobličen. Snijeg je potpuno raskljokan, klinovi šatora izvučeni, šatori gotovo urušeni. Sa obližnje stijene kamenje je stiglo na padine u blizini šatora. Ispod našeg šatora, tačno po sredini, otvorila se pukotina širine desetak cm. Odlučujemo da ne pomjeramo šator već samo da ga utegnemo i popravimo. Popodne pokušavamo da odmorimo, ali to teško ide.Veliko zračenje ne daje mira ni u šatoru. U jednom momentu uz zaglušujući zvuk, tačno iznad kampa, led probija velika količina voda koja izbacije sitno i krupnije kamenje. Srećom, voda je, ponovo, završila u nekoj pukotini iznad tako da materijal sa stijene nije stigao do šatora. Ali, na lijevom boku kampa dešavaju se odroni, i velike stjenovite gromade prolijeću dalje ili bliže šatorima. Svaku grmljavinu ispratimo otvaranjem zipa na vratima šatora i pogledom gore. Kao da bi nešto mogli uraditi ako krene pravo na nas… Uzdamo se u sreću, iako nam je vjeru u nju poljuljao jedan oveći kamen koji je prohujao uz sami šator. Provesti noć u ovakvim uslovima je, zaista, veliki rulet. Ali, izbora nemamo…

13.08.2015.

San je prekidala česta tutnjava odrona iznad kampa. Sa svakim novim neprijatnim zvukom javljao se novi strah gdje će kotrljajuće kamenje završiti. Srećom, sve je prošlo bez posledica iako sam u nekoliko navrata imao osjećaj da je neki kamen proletio tik pored šatora.

Osvanuo je vedar dan, bez vjetra, i mi smo, nakon doručka krenuli gore. Ostavljamo šatore i dio opreme u njima. Prethodni dan smo radio vezom rezervisali agencijski šator u C-3. Dodatni trošak je bio mala cijena za usmjeravanje svih kapaciteta ka cilju-vrhu Lenjina. Željeli smo da smanjimo svaki napor koji se mogao smanjiti i u što boljem stanju krenemo na završni uspon. Od momenta kretanja pa sve do cilja nisam napravio nijednu fotografiju. Nisam htio da rizikujem da mi se baterija u uslovima hladnoće potroši, zato sam je izvadio iz fotoaparata i pohranio u unutrašnji džep jakne. Dragan je odavno prestao da fotografiše. Zato i nisam zabilježio koliko nam je vremena trebalo za uspon do završnog kampa. Nije puno ni važno, važno je da smo ispenjali ovu zahtjevnu dionicu bez problema i prilično lakše i brže nego tokom aklimatizacionog uspona.

Kamp 3 se nalazi na vrhu Razdeljnaja, na visini od 6200 m. Staza koja vodi dalje prema vrhu izgleda prilično lagana. Ali, to je samo optička varka kao i sve na velikim visinama. Pošto je kamp na svojevrsnom vrhu, dalji uspon, najprije, vodi u spuštanje (gubljenje) nekih 150 metara, pa ponovo uspon. Zbog toga mnoge ekspedicije koriste opcioni kamp C-4, na visini od 6400 odakle napadaju vrh. Mi nismo htjeli da dodatno komplikujemo organizaciju uspona i da provodimo još jedan dan na ovim visinama koje iscrpljuju same po sebi…

8

Pogled iz ovog kampa je fenomenalan. Iz ove perspektive se najbolje mogu spoznati, čini se, beskrajne širine Alajske ravnice na sjeveru, ali je pogled prema jugu zadivljujući. Moćni lanac Pamira i Hindi Kuša sa bezbrojnim, moćnim vrhovima, ostavlja bez daha. Prepoznajemo Pik Komunizma i Pik Korženjevska, možda neki od naših sledećih ciljeva… Možda, nikad se ne zna. Jer, treba nastaviti taj niz širina, daljina i visina i spojiti ih sa onim nezaboravnim vidicima sa Himalaja iz 2008. godine…

Pred veče je krenuo nekakav vjetar, pala je temperatura a nas trojica, u tijesnom šatoru smo pripremali vodu za završni uspon. Fema se ne osjeća baš najbolje, nas dvojica smo u solidnom stanju ali nas sve zabrinjava vjetar koji pojačava. Znamo da je to jedan od najtežih izazova na ovoj planini kada je završni uspon u pitanju…

14.08.2015.

Cijelu noć vjetar bjesni kao popamljen. Gotovo da smo se pomirili sa tim da će nam i šator urnisati. Spavanje se pretvorilo u nekoliko košmarnih snova i par ispresijecanih dionica sna…

Ustajemo u 2 sata. Vjetar bjesni nesmanjenom žestinom. Provirujem iz šatora i pod snopom čeone lampe vidim Roberta ispred svog šatora koji, takođe, provjerava situaciju. Nema naznaka da se još neko sprema iz kampa na završni uspon. Gajimo nadu da će vjetar sa jutrom oslabiti. Prognoza je najavljivala vjetar, ali ovo je previše…

10

Krećemo oko 3. Jako je hladno, svi smo u perju. Nekako se spuštamo do Razdeljnaja pass-a odakle kreće nagli uspon. Pod dejstvom vjetra, hladnoće, visine i eksponiranosti, već, praktično na startu uspona suočavamo se sa nemogućim uslovima. Na strmom grebenu kojim staza vodi prema sledećem platou, borimo se sa udarima vjetra koji su toliko jaki da moramo da se uhvatimo za neku stijenu ili legnemo u prtinu da nas ne oduva. Pokušavam da zaštitim lice kapom balaklavom ali mi, onda, magle naočare pa odustajem od tog nauma. U jednom momentu, dok se bavim tim „aktivnostima“ vjetar mi istrže rukavicu iz džepa koju sam skinuo, i odnese u mrak. Srećom, imam rezervne. Ali, i pored toga prsti na rukama mi mrznu. Mećava toliko šiba da ne uspijevamo ni da kažemo jedni drugima bilo šta. Teturamo, posrćemo i tražimo snagu za svaki naredni korak. U jednom momentu, negdje na visini od 6300 m, Fema mi saopštava da ne može dalje. Krenuo je rovit, sa zdravstvenim problemima i slažem se da mu je to dobra odluka. Predlažem mu da se spusti do C-2, odmori i sačeka nas za povratak preko ledničkih pukotina.

Zaustavljam ostale koji su ispred mene, da bi se konsultovali šta dalje. Odustaje i Ela, dalje nastavljamo Robert na čelu, Dragan i ja. Prethodno, sa Femom mijenjam rukavice i uzimam njegove perjane koje su mnogo bolje od mojih. Kasnije ću vidjeti da mi je to spasilo prste jer pri ovakvoj temperaturi ne bih izdržao…

Stižemo na plato, na 6400 m, na kome se nalazi nekoliko šatora četvrtog visinskog kampa koji opciono podižu neke ekspedicije. I dalje je mrak i jako duva. U kampu kao da nema žive duše, ali po cepinima zabijenim u blizini šatora vidimo da niko, po ovakvom kijametu nije krenuo gore. Niko i ne reaguje na naše čeone lampe koje snopovima šaraju plato kampa. Kroz glavu mi prolazi slika dvojica Iranaca koje smo vidjeli u C-1, koje su oluja i noć uhvatili na visini od 6900 m. Preživjeli su, ali sa velikim promrzlinama. Iz C-1 do baze su ih transportovali na konjima koji iznose teret za kampove…

Nastavljamo, tvrdoglavo, svoju borbu sa visinom i vremenskim neprilikama. Taško je opisati dalji tok uspona kao što je teško objasniti motiv koji nas goni da se borimo sa svim tim izazovima. Uglavnom, sa svitanjem i izalskom sunca je postalo lakše, bar što se meteo uslova tiče jer je temperatura porasla a vjetar oslabio, mada je i dalje, bilo onih udara, doduše znatno ređe. Ali, visina je činila svoje i svaki korak je bio olovan. Ogromna distanca od 12 km, na ovoj visini, predstavlja veliki izazov i barijeru za čije savladavanje je potrebna ogromna psiho-fizička kondicija. Tačno je, tehnički, uspon nije pretjerano zahtjevan, ali ovi elementi, posebno u uslovima jakog vjetra, čine da je potrebno uložiti veliki napor i biti jako iskusan da bi se stiglo do cilja.

11

Stazu čine, uglavnom, dugačke traverze sa laganim penjanjem i ponekim strmim, zaleđenim skokom od nekoliko desetina metara gdje treba biti posebno oprezan. Negdje na visini od 6600 m Robert se odvaja i brže napreduje, Dragan i ja, svojim tempom nastavljamo napredovanje.

Sati su prolazili, hodali smo bez pauze, osim na par sekundi za vodu, lagano dobijali na visini ali vrha nigdje na vidiku. U jednom momentu srećemo Roberta koji je popeo vrh i vraća se. Visina oko 7000 m. I kada sam pomislio da smo nadomak cilja, uslijedila je serija razočarenja. Duge traverze na kojima nema penjanja, pa kratki usponi na vrhove za koji pomislite „evo ga, tu sam“, pa novo razočarenje kad vidite novu trevarzu i vrh koji čeka…

Uglavnom, skoro jedanaest sati hoda, paklenog napora i oko 13,40 h, konačno stižemo na zaobljeni vrh na kojem zatičemo ćelavu, bronzanu glavu Lenjina, nekakvu piramidu sličnu onoj na Elbrusu, zastavice… Padamo na vrh, pokušavamo da dođemo do vazduha. Mećava koja kovitla snijeg i zavlači ga u nozdrve i svaku poru lica koja je otkrivena dodatno frustrira. Pokušavam da postavim fotoaparat na ranac i samookidanje ali ga vjetar, kao rukom, svaki put ruši. Fotografišemo, zato, jedan drugoga a na kraju, ipak, uspijevam da napravim, kakvu-takvu, zajedničku fotografiju. Izvaditi zastavu na ovakvom vjetri i bar malo je raširiti, e to je bila posebna vještina. Zato mi i ne pada na pamet da vadim barem kilo zastava sponzora koje mi je Dušan dao da se slikam sa njima, ako stignem na vrh. Ništa, u silasku, naći ću neku zgodnu poziciju i završiti i taj „posao“…

Nakon pola sata provedenih na vrhu, uglavnom u pokušajima da napravimo zajedničku fotografiju, krećemo nazad. Onako iscrpljenim, ni povratak niz padinu nam ne pada jednostavno. Uglavnom, sve se to pretvara u bezlično teturanje, bez snage, damara, bez motiva i adrenalina koji diže organizam prilikom uspona. U jednoj uvali, bar dva sata hoda od vrha, srećemo nekoliko penjača koji, strpljivo, vjeruju u uspjeh iako vrijeme neumitno curi i prilično je kasno. U tom mimoilaženju, zbog „maskiranja“ kapama i naočarima nisam prepoznao ljude iz ekspedicije PK Balkan iz Beograda, među njima i mog prijatelja Kemala Bećirovića iz BiH. A ni oni nas. Nastavljamo, čini se sporije nego što smo penjali. Na jednoj zaravni, odakle se pruža fantastičan pogled na masiv na jugu, pravimo dužu pauzu da odradimo fotografisanje sa sponzorskim rekvizitima. Srećemo Mirjanu Mijatović iz ekspedicije Balkana koja jako sporo napreduje uz jednu strmu padinu. Pitamo je zašto toliko kasni i zašto su krenuli tako kasno, kaže, čekali su da oslabi vjetar. Predlažemo joj da se vrati zajedno sa nama nazad do kampa jer nema nikakve šanse ni do ponoći da stigne na vrh. Ona, ipak, nastavlja. Naravno, mi znamo da je sa nikakvim šansama za vrh, ali teško je prihvatiti to saznanje nekom ko ima jaku želju…

Presporo napredujemo. Sa spuštanjem meni se vraća snaga, mogao bih brže ali ne želim da se razdvajamo. Tako sve dok smo prošli kamp IV. Vidim da će nas, ovim tempom, uhvatiti mrak. Kažem Draganu da ću ja malo pružiti korak kako bi pokušao da stignem prije mraka i pripremim što treba. Jer, nakon iscrpljujućeg dana treba istopiti vodu, pripremiti večeru, a za to je potrebno vrijeme i energija. Taman da to obavim dok on stigne. Ima radio vezu pa ako bude kakvih problema može pozvati…

13

Nastavljam sam i brzo se spuštam niz eksponiranu padinu prema Razdeljnaja pass-u, u dijelu gdje smo, jutros, imali toliko borbe sa vjetrom. Sada je sve mirno, i noć se sprema da padne na široka pleća Pamira. Uspon od stotinak metara do kampa savladavam poslednjim atomima snage. Skoro da osjećam simptome dehidracije jer sam već dva sata bez vode. Ispred svog šatora me čeka Robert sa punim termosom vrućeg, slatkog čaja. Čestita, zahvaljujem mu na čestitkama a posebno na čaju koji me je vratio u život. Nisam se ni sjetio da pogledam koliko je sati, ali mislim da je oko 20. Dakle, oko 17 sati je trajala borba za još jedan ispunjen san…

14

Desetak minuta ležim ispružen na vreći a onda palim gorionik i krećem da topim snijeg. Kasnije i da spremam večeru, mada ne osjećam glad. Organizam traži samo spavanje. Već je pao mrak a Dragana još nema. Malo sam zabrinut, ali znam da ima radio vezu, da je vrijeme stabilno i da ne može biti ikakvih problema. Nakon nešto više od sat stiže u pratnji jednog od vodiča iz kampa. Teško mu je pao ovaj uspon na Razdeljnaju i gotovo je na izmaku snage. Pomažem mu da se smjesti u vreću, dajem topli čaj, supu… Već je prošla ponoć kad sam pozavršavao sve i bio spreman da legnem. Dragan je odavno zaspao ali zvuk disanja, posebno teški kašalj sa izbacivanjem sekreta zabrinjavaju…

15.08.2015.

Osviće idealno jutro. Ne izlazimo iz šatora sve dok nas sunce nije natjeralo. Kristalno, čisto nebo bez oblačka i bez daška vjetra. Kakav dan za završni uspon! Koja razlika u odnosu na jučerašnji. Eto, koliko je važno na ovakvim ekspedicijama imati sreće. Prije svega sa vremenom ali i uopšte. Ipak, ne razmišljamo o tome, sad su nam misli usmjerene na povratak koji je poseban izazov. Dragan se ne osjeća dobro, cijelu noć je jako kašljao i ima bol u plućima. Oko 7,45 h krećemo. Pozdravljamo se sa Robertom koji ostaje u trojci jer će mu žena, ponovo, pokušati uspon, obzirom da se vrijeme popravilo.

18

U C-2 pravimo pauzu za još jedan posao koji nas dodatno iscrpljuje: pakovanje šatora i opreme koja nas je tu čekala. Feme nema, očigledno se spustio u C-1. Odavde nastavljamo u dvojnoj navezi, ja idem naprijed, Dragan iza mene. Iako su nam ranci preteški, a Draganovo zdravstveno stanje sa plućima nije baš sjajno, brzo se spuštamo niz strminu ispresijecanu ledničkim pukotinama. Čini se da nam najteže pada povratak preko morene, preskačući rijeke koje teku kroz lednik. Ipak, makar smo prošli one opasne pukotine i izbjegli sve opasnosti. Nešto malo prije 15 h ulazimo u kamp sa podignutim rukama. Dočekuje nas Dušan koji se raduje kao da je on popeo. Boris i Fema su odjurili u bazni kamp…

16.08.2015.

Spakovali smo sve stvari za povratak u bazu. Dragan je većinu stvari dao porterima koji će ih vratiti na konjima u bazu. Dušan, koji se oporavio od višednevnih zdravstvenih tegoba i ja ne želimo ni kilo da platimo porterima. Moj ranac je težek, vjerovali ili ne 34 kg, Dušanov dva kila manje. Toliki teret smo spustili 13 km uz ona dva ubitačna penjanja preko prevoja do druge doline.

17

Pozdravljamo se sa domaćinom kampa Vladimirom i ljubaznim kuvaricama i polako, oko 11 h napuštamo kamp u kome smo proveli najviše vremena na ovoj planini. Pomalo tužni, jer, nedaleko od naših šatora, prekriven nekakvom plahtom, leži mrtav Španac i čeka helikopter koji će ga odvesti u mrtvačnicu. Članovi njegove ekspedicije su mu spakovali stvari koje će utovariti zajedno sa tijelom. Oni piju pivo u trpezarijskom šatoru i nazdravljaju. Teško je ljudima koji nisu iz ove priče shvatiti sve to, ali, ovdje, na ovakvim planinama život i smrt su jedno i sastavni dio sudbine penjača…

Dovlačimo se oko 15 h. Remeni ranaca su izdržali, izdržala su i naša ramena. Dragan odlazi kod doktora i na zasluženi odmor a Dušan i ja u jurtu na pivo.

A naveče, u toj jurti, ispoštovali smo dogovoreno. Montenegro i Poland tim napravili su feštu za pamćenje. Našao se tu i poneki Čeh i ko zna ko još. Votka je klizila, nazdravljali smo Lenjinu ali i budućim planinama i vrhovima. Dogovorili smo i dolazak Poljaka u Crnu Goru i penjanje po Durmitoru, Prokletijama… Prijateljstva koja se pečatana planinom su bez interesa i za cijeli život… Našlo se tu različitih pića, a pilo se na „ruski“ način, naiskap i redom. Atmosfera za pamćenje, a salve smijeha izazvalo je Borisovo simultano prevođenje Vita Nikolića na engleski, „svi cvjetovi ostaće bez glava da bi bili sa travom u skladu“…

17.-18.08.2015.

U pomalo praznom baznom kampu dosađujemo se dva dana. Dragan se oporavlja, mada mu doktor predlaže da obavezno ode u bolnicu. Polako, pojedinačno i u grupama, vraćaju se planinari sa Lenjina. Neki zadovoljni, većina će pokušati ponovo. Ali, svakako, svi bogatiji za jedno veliko planinarsko iskustvo, za jednu priču koja ostaje zauvijek u srcu i duši. Procenat od samo 17% uspješnosti ove sezone, dovoljno govori za sebe. Eto, još jedne potvrde o „lakom“ sedamhiljadašu. Mi smo, sa 40%, znatno iznad tog prosjeka…

19.-21.08.2015.

Nakon doručka, fotografišemo se za uspomenu sa domaćinima, vođom kampa i kompletne logistike Gijom i ostalim personalom. Svi su bili jako ljubazni i profesionalni, ali na nas je najjači utisak ostavila mlada Nagima, simpatična djevojka koja nam je u baznom kampu služila jelo. Uvijek nasmijana i pozitivna, različitim ekspedicijama se obraćala na njihovim jezicima. Naučila je i par naših riječi. Pozdravljamo se, i istim kombijem kojim smo došli, preko Alajske ravnice truckamo se prema prljavom Ošu, gradu u kome ljudi čuče na betonskim parapetima kao golubovi…

12

Još jedno noćenje u Ošu iskoristili smo da probamo više vrsta piva i u dvorištu hotela napravimo večernju žurku u čast uspješnog uspona. Za radio Homer u Podgorici dajemo kraći telefonski intervju. Slušaoci su uživo imali priliku da čuju prve impresije sa moćnog Pamira.

Putovanje nazad je počelo priličnom nervozom u ranim jutarnjim časovima na areodromu u Ošu. Gužvajući se u maloj zgradi sa ogromnim brojem ljudi koji, i tako rano, smijući se pokazuju svoje zlatne zube, i raspravljajući sa aredromskim personalom oko težine našeg tereta, uspijevamo, uz mala prepakivanja i poslovično balkansko lukavstvo da ukrcamo teret a potom i mi na let za Moskvu…

U Tivtu na erodromu nas čekaju prijatelji i porodice, gdje uz nezaobilazni šampanjac i veselje proslavljamo još jedan visokogorski uspjeh…

19

Šta reći na kraju. Kada se sve završi kako treba, onda ostaju samo lijepe uspomene i osjećaj ispunjenosti jednom velikom planinom i planinarskom pričom. Naš klub je nastavio nisku sjajnih rezultata u planinarenju, završili smo uspješno još jednu ekspediciju. Ostaje žal što se mogućnosti za uspon na vrh nisu otvorile i ostalim članovima ekspedicije, ali, najvažnije je da smo svi živi i zdravi. Atmosfera u timu je, za cijelo vrijeme trajanja ekspedicije bila sjajna, funkcionisali smo kao najbolji tim a to mnogo znači. Svaki novi potez je bio plod dogovora i međusobnog razumijevanja. A Lenjinov vrh, moćna planina, je ozbiljan izazov za koji se treba spremiti jednako dobro kao za bilo koji himalajski osamhiljadaš. Bez takvog pristupa čovjek ne treba da uopšte kreće gore. Visina od 7134 m govori sama za sebe. Pored toga, uslovi koji su vladali ove sezone predstavljali su dodatni problem i izazov za penjače raznih ekspedicija koje su stigle u njegovo podnožje. Mnoge su se vratile neobavljenog posla, među njima i slovenački tim sastavljan od jakih pojedinaca. Penjati pod konstatnom opasnošću od lavina, u uslovima kiše na 5300 m i preko

21velikog broja pukotina je bio izazov i za nas koji smo bili na Himalajima i visinama od preko 8000 m. A popeti vrh u uslovima jakog vjetra i mećave tokom završnog uspona na visinama iznad 6000 metara je pobjeda duha i izdržljivosti organizma i psihe. U principu, najveći problem je kako sačuvati zdravstvene i psiho-fizičke karakteristike na nivou potrebnom za najveće napore. Dragan i ja smo uspjeli, iako smo na samom početku i mi imali zdravstvenih komplikacija. A uspjeli smo da do kraja ostanemo u stanju sposobnom za najviši napor, prije svega, zahvaljujući sreći. Jer da li ćete pokupiti neku bakteriju u uslovima kampovanja na takvim visinama, ili kako će organizam reagovati na veliku visinu, e to nije stvar ni fizičke pripremljenosti niti stanja u glavi već isključivo sreće. Važan segment za uspjeh je i izbor agencije koja vam pruža logistiku. Mi smo se opredijelili za Ak-Sai i nismo pogriješili. Agencija koja ima najbolju logistiku, najveće kampove i koja obilježi kopmletnu stazu je, zaista, dobar izbor.

Ovim vrhom Visokogorci Crne Gore su, prvi u Crnoj Gori, zaokružili jedan vertikalni ciklus. Imamo vrhove svih visina: 1000+, 2000+. 3000+, 4000+, 5000+, 6000+, 7000+ i 8000+. Naravno, neće nas ovo zaustaviti u daljim namjerama da stignemo do svjetskih vrhova. Odmah po povratku počeli smo da razmišljamo o sledećem izazovu. Naravno, tu je i naš projekat Seven summits koji čeka nastavak priče u Okeaniji. CEEP CLIMBING!

Milan Radović

 

Kompletnu foto-galeriju pogledajte na linku: http://www.visokogorcicg.com/foto-albumi/nggallery/ekspedicije/pamir-lenin-peak-7134-m-2016

Оставите одговор