Uvod u ozbiljne zimske ture napravili smo na Loli, moračkoj ljepotici kako mnogi doživljavaju i nazivaju ovu planinu…

Datum: 24. decembar 2017;
Planina: Lola;
Vrh: Lebršnik 1911 mnv;
Ekipa: Tanja Pavličić, Bojana Sekulić, Katarina Čogurić, Marko Rešetar, Boris Čelebić, Vukoman Sekulić i Milan Radović;

Nakon nekoliko razmijenjenih poruka i predloga gdje otići na jedan dan sa ciljem da „otvorimo“ zimsku sezonu, dogovor je pao da to bude moračka ljepotica, planina Lola, planina jedinstvene ljepote i planina u kojoj, kao još malo gdje u Crnoj Gori, stanuje život u njenim lijepim katunima. Naravno, sa dolaskom jeseni, planina opusti ali zato smo mi planinari tu da ukrstimo tragove sa zečevima, lisicama i vukovima koji špartaju širokom površi Lole…

Lola je planina koja je prirodni nastavak lanca vrhova Moračkih planina. Najviši vrh planine je Veliki Zebalac 2129 mnv, ali tu su još vrhovi Mali Zebalac, Lijevno, Kolijevka, Lebršnik, Borova glava, Pandurica, Kukana glavica i mnogi drugi. Lola je za planinare zanimljiva u ljetnjim mjesecima jer je puna katuna gdje se može svratiti kod gostoljubivih domaćina na domaći sir i kajmak ali i zimi za nas visokogorce kada se ova široka površ ogrne bijelim ogrtačem a preko nje duvaju mećave i skrivaju njene vrhove od pogleda i domašaja…

Više puta smo u zimskim mjesecima pohodili njen najviši vrh Veliki Zebalac i to iz sela Strug sa šavničke strane, ovoga puta smo napravili drugačiji plan, pristupili smo planini sa druge, istočne strane, sa prevoja Semolj (1500 mnv) koji razdvaja Sinjajevinu i Lolu a preko koga prelazi regionalni put Mioska-Gornja Morača- Boan-Šavnik. Nijesmo imali plan koji od Lolinih vrhova penjati, ali to nam i nije bilo važno. Važno je uživati u čarima planine i osjetiti snijeg u jednom ozbiljnom i napornom usponu i na najbolji način napraviti uvod u sezonu koja će, sudeći po početku, biti dobra za nas koji izazove nalazimo u sniježnim, stjenovitim nebovidima naše lijepe Crne Gore.

Put kroz Gornju Moraču je bio „natrpan“ odronima ali smo se nekako provukli između velikih stjenovitih otpadaka koji su se sjurili na put iza svake krivine. Iako je na Miosci stajalo obavještenje da je put preko Semolja zatvoren za saobraćaj, put je bio očišćen i prohodan. Sa prevoja krećemo oko 9,30 h. Crni oblak koji je prekrio Sinjajevinu nije najavljivao ništa dobro, Javorje i Lola su bili u bijelom, maglovitom velu, promicala je i poneka sitna kapljica kiše ili pahulja snijega, nismo ni razaznavali, ali nije bilo pomena o odustajanju. U svemu je dobro što nije previše hladno…

Krećemo makadamskim putem koji sa Semlja vodi na Javorje, u koloni, prteći dok je Marko na turnim skijama išao paralelno uz našu prtinu. Snijeg nije dubok jer je držao stariji koji je bio zaleđen a samo novi je značio propadanje nekih desetak cm, na nanosima i nametima nešto više. Marko se žali da neće biti dobar za skijanje ali, i ovakvi uslovi nisu loši da se malo uvedemo u priču zimskih tura koje nas očekuju…

Niska oblačnost je prekrila Lolu pa odlučujemo da penjemo Lebršnik, vrh koji bi trebalo da je najpristupačniji u ovakvim uslovima i najbliži cilj od mjesta polaska. Dodatan razlog za ovu odluku je što niko od nas nema dereze a cepin samo ja…

Stižemo na Javorje, razbacani katun na Loli i čest toponim u dinarskom gorju. U pitanju je katun Moračana koji je jedan od najživljih nomadskih naseobina u Crnoj Gori, tokom ljetnje sezone. Nastavljamo dalje i odmah iz podnožja Lebršnika krećemo na uspon, tražeći najsigurniji prolaz budući da smo bez potpune zimske opreme. U početku, strmina nije velika a potom postaje sve eksponiranija i prilično zahtjevna. Boris ide naprijed, pokušava da riješi jedan izuzetno strmi detalj, ja sam ispod njega a niže ostatak ekipe. Tanja, Bojana i Vukoman odlučuju da se vrate u podnožje jer proklizavaju, Marko i Katarina pokušavaju da izbjegnu ovaj detalj i ulaze desno, ispod stijene pokušavajući da se što prije nakače na zasniježenu, čistu padinu. Boris se nekako iskobeljao i već preskočio na drugu stranu i izgubio se iz vidnog polja. Viseći na tankim hrpama snijega i kačeći se cepinom za zaleđene busenove trave, nekako uspijevam da i ja savladam ovaj detalj. Malo tehnički zahtjevnog penjanja nije na odmet i vraća onaj osjećaj zbog koga volimo zimske uspone. Naravno, za uspon na ovaj vrh nije neophodno ulaziti u ovakve detalje ali, zbog magle, nismo pronašli najbezbjedniji i najbolji smjer. Izlaskom iz strmog detalja i dolaskom na greben postaje sve lakše i, sada, konstantnim grebenskim usponom stižemo na prvi vrh u masivu Lebršnika gdje se, povremeno, otvara pogled na viši vrh na koji nastavljamo Boris i ja, opet penjući grebenom preko koga je sjeverni vjetar pojačavao i davao nam do znanja da nova godina kuca na vrata. Na sam vrh Lebršnika stižemo u 13 h, nakon 3,5 sata hoda sa Semolja.

Nekako odmah po izlasku na vrh polako počinje da se povlači magla i oblačnost i da se otvara pogled, najprije na obližnje vrhove Lole- Lijevno i Zebalac a potom i na planine u daljini, Durmitor, Tornu, Komove… Odlučujemo da sačekamo još neko vrijeme da se planina otvori i čujemo Markov glas. Stižu on i Kaća grebenom pa je to još jedan razlog da ostanemo na vrhu i pored vjetra koji je, ipak, podnošljiv…

Nakon fotkanja na vrhu i nekog zalogaja uglavnom slatkiša, krećemo nazad. Planina se sada potpuno otvorila, tu je već i sunce koje stvara uvijek lijep osjećaj i izaziva radost i zadovoljstvo najljepšeg zimskog uspona…

Sa uvale koja razdvaja dva vrha Lebršnika vidimo neposredno ispod grebena Tanju, Bojana i Vukomana koji su nastavili podnožjem masiva i krenuli na završni uspon najsigurnijom opcijom koja se otvorila nakon povlačenja oblaka sa planine. I mi krećemo u spuštanje u susret njima i dalje njihovim tragovima dok je Marko stao na skije i sjurio se do katuna u nekoliko zavoja. Stižemo do najbliže kuće na katunu i tu pravimo pauzu za ručak i da sačekamo trojac koji je, u međuvremenu, popeo vrh i spušta se prema nama. Zebalac je sada potpuno osunčan i pomalo žalimo što se planina nije otvorila malo ranije jer bi tada, sigurno, sa Lebršnika nastavili dalje grebenom do najvišeg vrha Lole Velikog Zebalca… Ovako, ostaje nam da uživamo u zracima sunca, bjelini Lole i udaljenim moćnim stijenama Torne, i još dalje Komova…

Nakon što se grupa sastavila i dobrano odmorila, krećemo nazad, širokom površi Lole. Cijelim putem ispred nas, na istoku, pogled prikovan za Sinjajevinu i Tornu. Na Javorju svraćam na malo groblje na kome dominira grob i spomenik čuvenom moračkom junaku i senatoru crnogorskom i brdskom Vojvodi Mini Radoviću koji tu počiva.

Na Semolj kod auta stižemo u 16,50 h. Bila je ovo lijepa tura koja nas uvodi u seriju zimskih uspona… Zima je krenula pravo visokogorski i asocijacije i želje će nas, narednih vikenda odvoditi onamo gdje se najljepše osjećamo, po ona zrnca sreće koja se nigdje ne mogu pronaći do na vrhovima planina. Turu završavamo kako smo i počeli. Pjesmom iz ovih katuna koju je „zabilježio“ naš hroničar Boris Čelebić: „Što si mala došla gola, moračka je ledna Lola…“

Milan Radović

Lola 24.12.2017.