Lovćen, 27.02.2011.

U nedelju, 27. februara, izveli smo uspon na najviši vrh Lovćena, Štirovnik visok   1749 m. Uspon smo izveli sa „nule“, tj sa „pjene od mora“ iz Kotora. Uspon koji je protekao  bez ikakvih problema, uz uživanje u lijepom danu i prelijepom pogledu, svjedoči spremnost naših članova za najzahtjevnije planinarske akcije.

Datum: 27.02.2011.

Planina: Lovćen;
Vrh: Štirovnik 1749 m;

Savladana visinska razlika: 1749 m;

Trajanje akcije: 12 sati;

Učesnici: Milijana Đeković, Ljubiša Bošković, Zoran Prljević, Marko Rešetar, Duško Bošković, Boris Čelebić i Milan Radović;

Lovćen je planina smještena u jugozapadnom dijelu Crne Gore. Okomito se spušta kamenitim padinama u Jadransko more i čini krajnji zid bokokotorskog fjorda.

Nakon što smo dan proveli u Pivi i na usponu na vrh Soko, a dio ekipe na skijanju u Kolašinu i turno skijanju na Ponikvici Brajovića, odlučili smo da lijep dan najavljen za nedelju  provedemo penjići se na Lovćen i to direktno iz Kotora, što predstavlja zahtjevan uspon, posebno u zimskim uslovima. Jedan dio ekipe, Zoran, Marko, Boris i ja u subotu, po povratku iz Pive nastavljamo prema primorju da bi spavali u Tivtu, dok Ljubiša, Milijana i Duško kreću iz Podgorice u nedelju u 4 sata.

Pogled na Kotor sa serpentina karavanskog puta

U Kotoru se parkiramo na Tabačini, i u 6,40 h krećemo starim karavanskim serpentima kojima su se stari Crnogorci spuštali na pazar pored drevnog grada Kotora, prema našoj kultnoj planini Lovćenu.

Čestim prečicama napredujemo relativno brzo. Lijepo jutro najavljuje  odličan dan i još jedno uživanje na planini. Ispred kuće Perovića smještenoj u blizini ulaza u kanjon Škurde, Zoran pita djevojku koja je izašla po vodu „jesmo li vas probudili?“. Tek na drugi poziv, djevojka mrmlja nešto na engleskom a Zoran konstatuje kako je, eto, došlo vrijeme, da se čobanice za čuvanje koza po crnogorskim vrletima  dovode  iz inostranstva…

Boris i Marko odlaze bržim tempom, mi ostali idemo nešto sporije jer je Duško krenuo u plastičnim cipelama i kretanje po ovom kamenjaru u krutoj plastici nije nimalo prijatno. Tek na izlazu iz borove šume, kod izvora Škurde dočekuju nas prve hrpe snijega. Prelijep ambijent nagrđuju desetine kamionskih guma koje su zaustavljene svuda po siparu i koje neodgovorni pojedinci istovaraju niz padinu sa puta Kotor-Lovćen. Biljege našeg nemara i neodgovornosti srećemo na svim našim planinarskim akcijama, i to rastužuje svakog ljubitelja divlje prirode naše zemlje. Koliko će još vremena proteći da svijest građana podignemo na nivo elementarne kulture…

Izlazimo na Krstac, i na putu pravimo malo dužu pauzu za pripremanje opreme za sniježni ambijent. Boris i Marko su napravili poprilčičnu razliku, ali to nam odgovara jer ćemo mi ostali imati prtinu. Duško odustaje od daljeg uspona, jer ne želi da se forsira pred sutrašnje putovanje u Njemačku, pa odlučuje da popije pivo u konobi na Krscu i vrati se nazad u Kotor. Uostalom, popeo je 1000 m visinske razlike, malo li je?

Nastavljamo ljetnjom stazom kroz šumu, ali po izlasku na put, odlučujemo da napustimo stazu koja dalje vodi prema Jezerskom vrhu i Štirovniku sa sjeverne strane i nastavljamo asfaltnim putem koji vodi prema Ivanovim koritima. Zbog pogleda, odlučujemo da najviši lovćenski vrh penjemo sa južne strane. I nismo pogriješili. Uživamo u možda najljepšem pogledu u Crnoj Gori, pogledu na Boku Kotorsku,  pravimo česte male pauze kako bi napravili što više fotografija i video klipova.

Izlazak na vrh

Skrećemo na makadamski put koji vodi prema repetitoru na vrhu Lovćena, i tu već ulazimo u pravi zimski ambijent. Prilično veliki snijeg, naročito na pojedinim mjestima gdje je vjetar napravio ogromne nanose, ne dozvoljava da pravimo česte prečice, pa se put prilično razvukao. Boris i Marko javljaju da ne krećemo jednom velikom prečicom, grebenom koji vodi prema vrhu, kojim su oni krenuli jer je iza padine veliko gubljenje visine, nego da nastavimo putem iako  on prilično kruži oko velikih dobodolina koje se nalaze svuda u podnožju Štirovnika.

Kako se primičemo vrhu, tako se na njega navlače oblaci, zatvara se horizont i to nam malo kvari raspoloženje, ali od zimskog dana ne možemo očekivati da sve bude idealno.

Ali, iapk se oblaci razilaze u trenutku kad iskačemo na prevoj sa koga puca pogled na Jezerski vrh, pa sve do Durmitora i BMV masiva (Bioč, Maglić, Volujak). Sa prevoja do repetitora hodamo oprezno jer je vjetar oduvao snijeg i ostala je zaleđena površina pa je hodanje grebenom u takvim okolnostima prilično rizično. Pridržavamo se uz sajlu koja je tu postavljena kao ograda repetitora i iskačemo na betonski podest veličanstvenog repetitora koji gledamo sa svih crnogorskih vrhova. Tačno je 13,20h, Boris i Marko su već 45 minuta tu. Dočekuju nas dvojica momaka koji dežuraju na repetitoru (prethodno smo im se najavili, što je obaveza kad posjećujete ovaj vrh), i kuvarica. Sok, čaj, kafa, stvarno su se potrudili kao da im dolaze najrođeniji. Kažu, niko im u zimskim mjesecima ne izlazi, tako da smo im kao rijetki gosti, pravo iznenađenje. Kuvarica je spremila palačinke, pa smo se uz hranu koju smo i mi ponijeli, dobro ugostili.

Uz priču, odmoramo čitav sat, a onda nazad. Odlučujemo da probamo napraviti jednu veliku prečicu, pa preko teških kamenih grebena prekrivenih snijegom, stijena, kroz šumu, udoline i lovćenske padine silazimo u napušteni katun, a ubrzo potom i na put kojim smo izašli iz pravca Krsca prema Ivanovim koritima. U konobi na Krscu nas čeka Duško, izvezao je auto, pa nakon kratke pauze za pivo, nastavljamo dalje. Ljubiša i Milijana odlaze sa Duškom autom prema Kotoru, mi nastavljamo spuštanje gotovo trčeći kako bi izbjegli mrak na lovćenskim padinama iznad Kotora. Ipak, moramo paliti čeone lampe negdje u blizini kuće Perovića. Odlučujemo da se popnemo na tvrđavu San Giovani i spustimo se u Stari grad  bedemom tvrđave. Na prilično klimavim nogama, silazimo u grad i dolazimo na Tabačinu, odakle mo i krenuli, u 6,40h, tačno 12 sati nakon polaska. Još po jedno pivo u konobi, pakovanje i polako nazad kućama.

Još jedan uspon vrijedan pažnje, a prije svega, vrijedan potrošenog vremena i novca jer uživanje koje smo imali ovog dana i na ovom usponu nemaju cijenu. Nastavljamo, naredni vikend po planu, čeka nas još jedna ekstremno teška tura. Ali, o tome u narednom izvještaju…

 Milan Radović

Оставите одговор