Lukanje Čelo 2042 m je jedan u nizu prekrasnih, ali rijetko posjećenih i široj javnosti malo poznatih, vrhova u masivu Moračkih planina. Malo je onih koji putuju sa sjevera prema Podgorici   kada pređu preko prevoja Crkvine  da im pogled  ne privuče ovaj impresivni vrh i njegov prvi “komšija” Tali. Međutim, još manje je onih koji znaju o kojim se vrhovima zapravo radi.

Dan i datum: subota, 21.01.2012.godine

Planinski masiv: Moračke planine

Vrh: Lukanje Čelo 2042 m

Visinska razlika: 1700 m

Vrijeme uspona: 7 h

Trajanje ture: 12 h

Vremenske prilike: pretežno oblabčno,  bez padavina

Visina sniježnog pokrivača: do 150 Cm

Učesnici: Radisav Rakočević, Milan Radović, Boris Čelebić, Zoran Prljević  i Dragan Bulatović

Lukanje Čelo, čije se strme padine uzdižu iznad desne obale Morače i lijeve obale Mrtvice, udaljeno je 50-ak km od Podgorice i gotovo duplo manje od Kolašina, najlakše mu  možete prići ako  sa magistralnog puta Podgorica-Kolašin  skrenete u selu Međuriječje i uskim strmim putem nastavite do rovačkog sela Liješnje u njegovom podnožju. Drugi, takođe, jednostavan pristup je sa istog puta par kilometara poslije Manastira Morača preko sela Osreci i katuna Ropušnica. Ovaj vrh i susjedni Tali tokom ljetnjih mjeseci posjeti mali broj planinara dok su zimski usponi prava rijetkost.

Nakon napornih uspona tokom prethodnih nekoliko vikenda, praćenih lošim vremenom i velikom hladnoćom, odlučili smo se da nastavimo u kontinuitetu pa je izbor za ovu subotu pao na Lukanje Čelo 2042 mnv. Radisav i ja krećemo iz Kolašina u 5 h ujutro, dok drugi dio ekipe koji čine Milan, Boris i Zoran istovremeno kreće iz Podgorice. U blizini Manastira Moreče skrećemo na lokalni put prema selu Osreci, međutim poslije par strmih krivina “SEAT” nije mogao dalje jer je kolovoz prekriven ledom. Parkiramo se sa strane i odmah  pakujemo za uspon. U 6,10 h spremni smo za polazak, altimetar na satu pokazuje nadmorsku visinu od 430 m. Čujemo se sa Milanom oni su tek blizu Međuriječja, ali s obzirom da dolaze “VITAROM” za njih nije bio problem da  nas prestignu  i nastave do seoskog groblja koje je par stotina metara više i tako nadoknade kašnjenje.  Dok se oni pakuju, razmjenjujemo  pozdrave i očekivanja od predstojećeg uspona. Boris reče da do vrha “neće trebati više od tri sata”, pomislio sam sigurno se šali jer to nije izvodljivo ni u ljetnjim uslovima. Prilično je  hladno a kako smo se ja i Rašo već oznojili nastavljamo lagano dalje. Međutim, kako nijesmo bili pažljivi na prvoj raskrsnici umjesto desno skrećemo lijevo, sigurno smo savladali više od 100 m visinske razlike dok nas nije pozvao Milan i rekao nam da smo promašili put. Žaleći za utrošenim trudom krećemo nazad i  brzo se kroz šumu spuštamo na put kojim je već prošao drugi dio ekipe. Da bi nadoknadili zaostatak hvatamo prečicu kroz selo i prije Milana, Borisa i Zorana ponovo izlazimo na kolski put iznad zaseoka Kruševlje. Dalje slijedimo kolotrag u snijegu  koji je ostavila “TOYOTA”  kojim su toga jutra došli neki lovci iz Kolašina. Međutim, snijeg je sve dublji tako da je već na prvoj krivini zaustavio moćnog terenca, pa smo dalje slijedili tragove lovaca  koji su vodili prečicom koja  prelazi potok, pa se strmo penje kroz šumu  i opet izlazi na kolski put.

Odavde prečica više nema tako da smo slijedili kolski put do katuna Ropušnica. Snijeg je sve dublji, tragovi lovaca ubrzo obaraju strmo niz šumu prema selu, čuje se histeričan lavež pasa. Izgleda da je srna čije smo tragove vidjeli u snijegu ovog subotnjeg jutra platila glavom svoju neopreznost. Takva pomisao me je razgnjevila. Nikada neću shvatiti tu strast kod “ljudi” koji mogu uzeti život jednom tako divnom stvorenju kao što je srna. Šta im je u glavi …Šta im je u duši…Čime su vođeni… Čemu se nadaju… Ko šumi  uzima živote uzeće i ona njemu. Montiramo krplje  kako bi se što prije udaljili  od ovog mjesta i  preokupirani naporom nekako popravili raspoloženje. Pred nama je prilično duga  dionica do katuna Ropušnica sa relativno malom visinskom razlikom. I pored krplji propadamo prilično duboko u snijeg, kako li je tek Milanu i Borisu koji idu za nama bez krplji. Poslije tri sata hoda stižemo u katun, u šali kažem Rašu da  bi uskoro trebalo da sretnemo Borisa kako se vraća sa vrha. Prilično smo umorni, ali najteži dio puta je tek pred nama, treba proći kroz šumu između katuna i uvale koji razdvaja  Tali i Lukanje Čelo. Relativno kratka i užasno teška dionica kroz šiblje i kamenjar prekriven dubokim snijegom oduzela nam je najviše snage i prilično vremena.  Kad smo napokon izašli na čistinu sve je izgledalo lakše. Popeli smo još stotinak metara visine i napravili prvu dužu pauzu da se okrijepimo i povratimo snagu. U međuvremenu stiže i Zoran, a nedugo za njim iz šume se pojavljuju Milan i Boris.

Skidamo krplje i montiramo dereze jer je dalji uspon veoma eksponiran i dug, do vrha nam je ostalo nekih 400 m visinske razlike.  Za uspon biram strmi kuloar koji izlazi desno od glavnog vrha (crvena linija na fotografiji) nadajući se da će snijeg sa visinom postati tvrđi. Međutim, pogrešna pretpostavka, na pojedinim mjestima propadamo do pojasa. Sporo napredujemo, kuloar je strmiji nego što izgleda iz podnožja,  Zoran i ja se smjenjujemo naprijed dok se Rašo žali na grčeve u nogama. Napokon izlazimo iz kuloara  i u cik-cak traverziramo zaobilazeći visoke stijena na  strmoj zaleđenom padini ispod samog vrha. Milan i Boris, kojima je prćenja već bilo preko glave, odlučili su se za nešto kraću varijantu uspona padinom sa manje snijega koja izlazi direktno na glavni vrh (narandžasta linija  na slici) tako da su popeli prije nas. Prilično iscrpljeni poslije sedam sati napornog penjanja stajali smo na vrhu Lukanje Čelo i čestitali jedni drugima. Na vrhu magla i hladnoća, zadržavamo se tek toliko da snimimo par fotki i odmah krećemo nazad niz strmi  kuloar prema podnožju (zelena linija na slici). Dugi iscrpljujući povratak iz podnožja do kola neću opisivati, dovoljno je da kažem da smo kod auta stigli u 6 sati popodne, dakle, nakon 12 sati iscrpljujućeg hoda. Još jedan odličan trening za Denali.

 U Podgorici, 25.01.2012. godine                                               dr Dragan Bulatović