Maganik 2139 m (5/6.01.2015.)

aTradicija je nastavljena. Na Badnji dan smo uspjeli, i pored užasno loših uslova za uspon, da stignemo na najvišu kotu ove planine, Međeđi vrh na 2139 mnv. Svaki uspon na ovu jedinstvenu planinu je pun izazova i ljepote, naročito u sniježnim uslovima. Ove godine su ti uslovi bili više nego ekstremni. Pravi test na početku zimske visokogorske sezone…

Datum: 05./06.01.2015.;
Planina: Maganik;
Vrh: Međeđi vrh 2139 mnv;
Učesnici: Dušan Bošković, Aleksandar Đajić, Slavoljub Šarić i Milan Radović;

U poslednje vrijeme često boravimo na ovoj planini. Jesenas smo u više navrata uređivali i obilježavali planinarske staze kako bi ovu jedinstvenu planinu približili planinarima i ljubiteljima prirode. Već nekoliko godina za redom, na Badnji dan dolazimo na Maganik sa ciljem uspona na najviši, Međeđi vrh visok 2139 mnv. Mijenjaju se učesnici, vremenske i druge prilike za uspon, ali Maganik, uvijek, bez obzira na okolnosti i iskustvo ostaje veliki izazov i inspracija.

Znali smo da nas očekuje paklen uspon. Pokušaj uspona na Žijovo poslednjeg dana stare godine, uspon na Garač od prije dva dana, govorili su nam da će Maganik ovog Badnjeg dana biti krupan i neizvjestan zalogaj. Zbog toga dogovaramo da uspon izvedemo u dvije etape: prvi dan do katuna Poljana, a na sam Badnji dan pokušaćemo da stignemo na vrh. Obimne sniježne padavine uoči nove godine, ekstremno niske temperature i jaki vjetrovi i mećave već danima doprinose da o usponima razmišljaju samo iskusni visokogorci kojima ni najekstremniji uslovi u našim planinama ne predstavljaju prepreku.

bU ponedeljak 05. januara krećemo iz Podgorice oko 11 h. Neznamo šta nas čeka, ali sigurno je da će biti naporno. Velika distanca i prilična visinska razlika su izazov i u ljetnjim mjesecima, kamo li u uslovima prvog, dubokog snijega koji se nije stabilizovao.

Od Međuriječja prema Gornjim Rovcima čistač je samo pogoršao uslove na izlokanom, strmom putu ali, Đajin Defender pod redukcijom dobro “pliva”. Uspijevamo stići do prvih kuća na početku sela Granica. Snijeg je dubok i mekan, već od starta koristimo krplje. Svi, osim Slava, koji ih nema pa je prinuđen da ide za nama i koristi tragove krplji koji mu neće, pokazuje se već na startu, puno pomoći. I mi sa krpljama potanjamo prilično, on bez njih još i više.

Kako dan odmiče i dobijamo na visini, sve je hladnije i vjetar pojačava. Slavo sve više zaostaje, prtina koju pravimo krpljama mu ne pomaže, moglo bi se reći i da mu je, zbog dužine koraka, smetnja. Snijeg je sve dublji, teren sve strmiji, mi sve umorniji. Ranci-šifonjeri, puni opreme, ali i pića. Je li praznik ili nije…

Kod Vuksanove vode dogovaramo kako dalje. Slavo, bez krplji, ne može da prati nas trojicu, mrak već pada na obrise planine. Duško i Đaja odlaze da, što prije, stignu do katuna i založe vatru u kolibi. Ja ostajem da čekam Slava koji pristiže i prilično je umoran. Voda u flaši u rancu mi je zamrzla, iako sam žedan do kolibe ne mogu piti. Ruke mi se smrzavaju u tankim rukavicama, neda mi se da skidam ranac i vadim deblje rukavice nadajući se da ovo putešestvije neće još dugo potrajati. Slavo se bori, prti, propada… Ali napreduje. Doduše, sa čestim pauzama, ali, sve smo bliži. U šumi, dok se okrećem da vidim dokle je Slavo, kroz bukove grane u večernjoj tmini vidim užarenu loptu. Mjesec se na istoku projavljuje iza Prokletija davajući planini nevjerovatnu dimenziju i mistiku kroz igru sjenki. I tišina koja caruje je, nekako, drugačija. Sve je na ovoj planini drugačije…

Stižemo do kolibe. Vatra se već razgorela, ne smijem ni da zamislim šta bi bilo da ovu noć moramo provesti u šatoru. Slavo je izdržao, i uradio nevjerovatnu stvar: toliko kilometara je isprtio, pod teretom teškog ranca, bez krplji, i stigao do katuna Poljana sa savladanom visinskom razlikom od 800 metara. Naravno, daleko od toga da je i nama trojici ovo lako palo, ali, koliko toliko, na krpljama je lakše.

Kad smo se malo raskravili i raspremili, uslijedilo je uživanje pored šporeta, uz vino i hranu koju smo izvukli, pod škiljavom svjetlošću svijeće…

Badnji dan

Teško je ustati iz toplih vreća i spremati se za uspon u rashlađenoj kolibi u koju se, tokom noći, uvukla tolika hladnoća da je zamrzla voda i ostaci vina u čašama. Ipak, neko mora ustati prvi i založiti vatru. Saglasni smo svi da to niko bolje neće učiniti od Đaje. Nakon što se vatra razgorela i, koliko toliko, ubila hladnoću, ustajermo i mi. Napolju pada snijeg, napadalo je nekoliko centimetara novog snijega. Vjetar je utihnuo ali nas čeka paklen uspon, svjesni smo toga. Zato, tražimo razlog za odugovlačenje sa pokretom. Razlog je, svakako doručak i pakovanje. I nada da će postati toplije.

Slavo nam saopštava da definitivno odustaje od završnog uspona. Odmorio se i u dobrom je stanju, ali, obzirom da nema krplje, treba ostaviti snage za povratak. Kaže: “ovo je moj Međeđi vrh”… Odgovara i nama jer će nas po povratku čekati zagrijana koliba. Ali, smanjuju se raspoložive snage za prćenje. Šta je tu je, krenućemo pa šta Bog da…

Tačno u 9 h nas trojica napuštamo kolibu i krećemo ljetnjom stazom prema vrhu. Danas nas očekuje savladavanje oko 550 m visinske razlike, što nije puno, ali u ovakvim uslovima veoma zahtjevno. Već na startu vidimo koliko snage i strpljenja će nam trebati da stignemo do vrha. Smjenjujemo se često na čelu. Propadamo do iznad koljena, vrlo često, posebno u dijelu obraslom borovinom, i do pojasa. Onda slijedi borba, izvlačenje, razgrtanje snijega, traženje sledećeg koraka a da noga ne propadne između stijena i škrapa. Konstatujemo: “pametni Slavo”, ali, za sad, nema inicijative da odustanemo.

cU dijelu staze gdje treba traverzirati obješenom policom između dvije okomite stijene stavljamo dereze i umjesto štapova uzimamo cepine. Ovdje je snijeg malo zaleđeniji. Konačno imamo, koliko toliko, povoljnije uslove za napredovanje. Nastavljamo između kamenih gromada, eksponiranom padinom direktno prema grebenu. Kako se približivamo grebenu, snijega je manje jer ga je oduvao vjetar, ali su udari vjetra sve jači i sve je hladnije. Posebno nas dočekuje jak i hladan vjetar na grebenu. Jedina povoljnost je što nas bije u leđa. Ne smijemo ni da pomislimo na povratak i hladni vjetar koji će nam duvati u lice…

Uz veliki oprez prelazimo opasnu dionicu spuštanja sa grebena u udolinu ispod Međeđeg vrha, i bez ijedne pauze, krećemo u završni uspon. Sada je već izvjesno da ćemo se naći na vrhu, iako je, samo 2 sata ranije to izgledalo izuzetno teško. Na vrh izlazimo, nakon 3 sata borbe, zajedno i zagrljeni kao da osvajamo kakav poznati i visoki svjetski planinski vrh. I ovaj uspon je pokazao da naše planine, posebno u zimskim mjesecima, pružaju sve izazove i čari visokogorskog planinarenja do nivoa adrenalinske zavisnosti i da ničim ne zaostaju za svjetskim planinama. Još kada bi naših planinara bilo malo više u planinama bilo bi super…

Pogled sa vrha je fantastičan. Već je još ranije, nakon sat vremena od polaska iz katuna stao snijeg i počelo razvedravanje tako da, sa vrha, vidimo masiv Durmitora, Bioča, Prokletija, Komova, Bjelasice, Sinjavine, primorskih planina ali i dalekih planina u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji… Vjetar je jak pa nemamo baš prevelikog motiva za uživanje u pogledu. Par zajedničkih fotografija, upisivanje u knjigu i nazad. Već tradicionalno slušanje pjesme na vrhu “Kad procvatu behari” odlažemo za neki naredni put i vrh…

Na grebenu hladni vjetar svojom oštricom reže po licu. Nos i lice ne osjećam. Udari su toliko jaki da se jedva održavamo, držeći se za stijene. Jedva smo dečekali da krenemo sa grebena u spuštanje kuloarom prema šumi. Jer smo to ostali van domašaja pakleno hladnog sjeverca. Ali, sačekuje nas drugi problem: propadanje u duboki snijeg između kamenih škrapa. Jedno takvo propadanje uz rotiranje tijela sa zaglavljenom nogom umalo Duška nije koštalo teže povrede.

U kolibu stižemo rastrojeni, podhlađeni, umorni, ali zadovoljni i ispunjeni, nakon 5,5 sati borbe. Uspjeli smo, još jedan Badnji dan je upisan u neš visokogorski dnevnik, ali i u vječitu knjigu ove planine koju, posebno u zimskim mjesecima, rijetko posjećuju planinari.

Ne žurimo nazad. Treba se odmoriti i pripremiti za dugotrajni marš nazad sa teškim rancima do auta. Uslijedio je posni ručak, kratki odmor, pakovanje opreme, sređivanje kolibe i petnaest minuta prije 16h pokret nazad. Zbog čega se u povratku put oduži i učini znatno dužim nego u dolasku, nikada nam neće biti jasno, ali taj osjećaj smo imali i ovoga puta. Pod svjetlošću čeonih lampi, na klimavim nogama stigosmo do Defendera. U predvečerje Božića, sa gostom Bulatovićem koji je krenuo za Podgoricu ostavljamo surovi Maganik da tihuje okovan lednim januarskim ogrtačem. Možda će poneka lisica, vuk ili zec u njegovim šumama tražiti kakav način za preživljavanje, ali ljudsku nogu će čekati do proljeća… Tada će Bulatovići iz Mrtvog dubokog, sa svojom stokom, izaći na, gotovo zapuštene maganičke katune, a i Visokogorci Crne Gore će nastaviti sređivanje planinskih staza na ovoj čarobnoj planini u nadi da će ona postati sve privlačnija destinacija za planinare iz regiona i svijeta. Još ako se ostvari naš plan da ovdje izgradimo planinarski dom, onda će Međeđi, Trešteni, Petrov i drugi vrhovi biti bliži ljudima željnim čistog vazduha, čiste energije i pozitivnih vibracija…

Milan Radović

Оставите одговор