Već po tradiciji, za Badnji dan Visokogorci i društvo penju najviši vrh Maganika. Ovog puta, zbog prognoze, uradili smo to dan prije i prvi put, iz naše baze, bivaka na Đatlu gdje gradimo planinarski dom „Maganik“.

Datum: 04.-06. januar 2019.;
Planina: Maganik;
Vrh: Međeđi vrh 2139 mnv;
Učesnici: Iva Verigo (PK Subra, Herceg Novi), Ivo Perčin (PK Radnički, Beograd), Nenad Martinović (Ljubljana) i Visokogorci: Aleksandar Đajić, Rašo Rakočević, Dušan Bošković, Dragan Bulatović i Milan Radović;

Nakon Prokletija i novogodišnjih praznika u Grbaji, nastavljamo druženje sa planinom. Samo jedan dan pauze za tuširanje i prepakivanje, i već smo se zaželjeli planine. Posebno što prognoza najavljuje nastavak dobrog vremena pa to treba iskoristiti. Doduše, ako se dobrim vremenom može smatrati minus dvadeset… A, za prave visokogorce to je samo dodatni izazov, važno je da nema oluje i nekih teških padavina…

Elem, u petak, 04. januara iz Podgorice prema Maganiku, Đajinim Defenderom kreće četverac: Iva, Ivo, Đaja i ja. Na Maganiku nas dočekuje prijatno iznenađenje: lovci su prethodnih dana probili džipovima do izvora Vuksanova voda, i novi snijeg koji je pao prethodnih dana nije uspio bitnije poremetiti tragove pa Defender sa lakoćom savladava sniježni pokrivač i nekoliko nameta i eto nas, neplanirano, autom skroz do doma! I već žalimo što nismo ponijeli pakete piva da ostavimo u bivaku za tabor koji planiramo u martu jer je mala vjerovatnoća da će se tada moći terencem do doma. Ali, ko bi pretpostavio, obzirom na sniježne padavine prethodnih dana da ćemo stići autom…

Vrijeme od podne do sumraka koristimo da ponešto završimo u kontejnerima, montiramo police u jednom od njih što nam je ostalo nezavršeno, dodajemo još malo drva… Spremamo zajednički ručak i uživamo u toplom kontejneru uz vino i vrhunsku domaću šljivu (Made in Zoranova tašta), dok poneka pahulja promiče a planina ječi pod udarima vjetra. Ali, ovdje je zaklonjeno, ušuškano i možemo samo da pretpostavimo, na osnovu huka, kakav vjetar tutnji planinom. Kasnije stižu Rašo i Dragan, pješačili su od Granice a potom i Dušan i njegov sestrić Nenad iz Ljubljane koji je izabrao Maganik za prvo zimsko planinarsko iskustvo. Dušan je uspio da stigne na odredište svojimKanguom…

Subota osviće kako se samo poželjeti može. Ništa od onog sinoćnjeg vjetra koji je urlao planinom, nijednog oblačka na nebu… Mrazovito je, ali smo se spremili za dvocifreni minus… Krećemo oko 8 h, malo kasnije od planiranog, ali, svakako, imamo lijep dan i nema žurbe. Iznad katuna Poljana koji blista na zimskom suncu, prošaran tragovima zečeva i lisica, krećemo lijevo od ljetnje staze, u zimsku varijantu uspona na Međeđi vrh koja dopušta uspon samo ako je snijeg stabilan i bez opasnosti od lavina. Južna stijena Međeđeg vrha u zimskim uslovima izgleda impresivno i moćni zid snagom magneta privlači da se okušate u njemu. Mi već imamo dva prvenstvena smjera ispenjana, upravo u tradicionalnim božićnim usponima koje smo nazvali Božica i Vukadin.

U podnožju strme padine koja vodi prema stijenama, stavljamo dereze i pojaseve za slučaj potrebe da se postavlja fiksno uže. Dragan i Đaja su naprijed i biraju smjer. Uglavnom, nakon početnog direktnog penjanja od nekih stotinak metara, traverziraju lijevo, ulaze u smjer „Božica“ i tim kuloarom direktno prema vršnom grebenu. Svako malo zastajemo da se nauživamo u pogledu na Komove i vijenac Prokletija iza. U kuloaru snijeg dobro drži, često i zaleđen toliko da treba dobro udariti prednjim dijelom dereza da se zubi zariju u led. U poslednjoj petini smjera modifikujemo „Božicu“ i umjesto desno u širi kuloar, ulazimo u lijevi, izuzetno strmi u stjenoviti kuloar. Poslednjih tridesetak metara nas dočekuje miks leda, tankog snijega i stijene pa Đaja postavlja štand i baca uže kako bi se osigurali. Posebno Nenad, kome je ovo prva zimska visokogorska tura, uz to i sa prilično lošim derezama…

Nakon izlaska na greben gdje nas dočekuje lagani povjetarac koji više prija nego što smeta, nastavljamo još pedesetak metara visinskih do piramide na 2139 m! Na vrh izlazimo oko 12,30 h. Još jedan pogled koji unosi blagi treptaj i strujanje venama one ljepote kojom napajamo duše samo na planinskim vrhovima kada, u čistini, bjelini i tišini planine osjetite svaki svoj damar, svako životno bilo koje se budi dok koraci vode u visinu planine i duha… Komovi, Prokletije, Bjelasica, Sinjajevina, Durmitor, Moračke planine, Torna… Sve planine kao niska bisera na božanskom đerdanu ljepote i vječnosti…

Nakon pola sata krećemo nazad, kružnom rutom, preko Maganičkog katuna. U bivak stižemo u 16 h, sa onim osjećajem najljepšeg umora u mišićima i mira u duši. Planina, kao lijek i pribježište, kao mjera života i samospoznaje…

Nakon ručka Dragan, Rašo, Dušan i Nenad odlaze a nas četvero ostajemo da uživamo u još jednoj večeri na planini, u onoj energiji koja nas čini bližim sebi i jedni drugima. Nad planinom se zatvara nebo, ponovo kreću neki olovni oblaci, snijeg pojačava, vjetar se ponovo vraća na surovu, kamenu scenu…

Uživati u vinu, pod svjetlošće petrolejske lampe je poseban užitak i vraćanje u neka vremena koja su nas i usmjerila na staze koje brišu svakodnevne životne terete i stresove…

A u predvečerje rođenja Hristovog po julijanskom kalendaru, zalivamo vinom hrastovi badnjak i nazdravljamo za svaki dan života, za svaki korak na planini, za sve one trenutke u kojima pronalazimo zrnca prave i istinske sreće kojom slažemo mozaik života. Mozaik života u saglasju sa majkom prirodom…

Milan Radović

Maganik 05.01.2019.