Iako vrijeme nije obećavalo, iako sam bio premoren od dvodnevnih obaveza na Žabljaku, nedelju 26. jun posvećujem planini. Odlučio sam se za Maglić, planinu  koju toliko volim jer sam odrastao sa pogledom na čuveni BMV masiv (Bioč, Maglić, Volujak).

Datum: 26. jun 2011.;

Planina: Maglić, 2386 mnv;

Uspon izveo: Milan Radović;

 Petak i subotu provodim na Žabljaku. Zbog obaveza u ovom gradu, Durmitor gledam samo sa terase hotela Žabljak. U subotu odlazim do Crnog jezera u laganu šetnju sa namjerom da odem dalje do Zminjeg jezera, ali vremenske prilike ne dozvoljavaju. Kiša počinje da pada, a obzirom da je temperatura pala čak 15 stepeni u odnosu na prethodni dan, nije prijatna šetnja. Vraćam se u Žabljak i u jednom restoranu srećem Željka Loncovića koji je sa svojom GSS imao obuku za pripadnike stanice Žabljak. Pitam ga za prognozu za naredni dan, kaže nije obećavajuća.

Ipak, uveče se razbijaju oblaci i nebom su se prosuli milioni zvijezda iznad Durmitora. Odlučujem da krenem za Tjentište. U 22 h sa Žabljaka se upućujem prema Trsi i dalje preko Šćepan Polja, Broda, Tjentišta stižem na Prijevor u 1,40 h. Na Prijevoru veliki broj automobila svjedoči da se na Trnovačkom jezeru i ove godine okupilo mnogo planinara na već tradicionalnom Vidovdanskom taboru. Kačim šator na ranac, štapove u ruke i pod svjetlom čeone lampe krećem u silazak prema Suvoj jezerini, pa uz bukovu šumu stižem na Trnovačko jezero za tačno sat vremena, tj u 2,40 h. Odmah tu na prvoj livadi postavljam šator, a obzirom da prethodne noći nisam imao prilike da se naspavam, te da sam ovu veče vozio i pješačio, brzo tonem u san. Ujutru rano me budi graja planinara iz okolnih šatora.

Ustajem oko 7 h, svuda uz obalu postavljeno na desetine raznobojnih platnenih kuća. Oblačno je i prilično hladno ali kiša ne pada. Maglić je u magli, kao i obično, ali prema njegovom vrhu uputila se grupa beogradskih planinara. Odlazim do kolibe Ćalasana i nalazim se sa Žarkom koji raspiruje vatru ispred kolibe. Malo potom iz kolibe izlazi i Dobrosav Bajović koji je odlučio da danas penje Trnovački Durmitor. Ja se malo premišljam i odlučujem da krenem na Maglić.

Nakon što sam spakovao šator i popio rakiju kod Bilećana, u 9 h krećem na uspon. Obzirom da sam sam, napredujem prilično brzo. Na prevoju prema Carevom dolu prestižem nekoliko planinara iz fočanske Zelengore. Ovdje već prilično duva i hladno je. Na jednoj padini ispod Velikog Maglića srećem moje prijatelje Rosnu, Damira, Jagodu i ostale beogradske planinare koji se vraćaju sa vrha. Kratko zadržavanje za zajedničku fotografiju pa nastavljam dalje. Na vrh stižem u 11, 20 h. Niska oblačnost se prilično razbila pa mogu da vidim golim okom svoju rodnu kuću na Pivskoj planini. Pristižu Fočaci pa ih molim da me fotografišu na vrhu pored metalne zastave mojim mobilnim telefonom obzirom da nemam foto aparat kod sebe. Nakon polusatnog uživanja u pogledu, krećem niz vrlo krušljivu stijenu Maglića prema Prijevoru. U sredini stijene srećem dvojicu planinara koji penju Maglić ovom, najeksponiranijom od tri staze koje vode na ovaj vrh.

Na Prijevor stižem u 13,30 h. Slijedi doručak/ručak, odlazak na vidikovac i uživanje u pogledu na Perućicu, Zelengoru, Volujak… Čekam moje beogradske prijatelje, družimo se kratko i oni odlaze. Ja ostajem još malo, upoznajem vrsnog poznavaoca ove planine, čovjeka koji živi na Tjentištu a imamo zajedničke prijatelje. Dogovaramo zajednički odlazak na Zelengoru i zimski uspon na Maglić sa Prijevora. Ali i prolazak kroz jedan kanjon kroz koji još nije kročila ljudska noga. Ali, otom potom.

 Milan Radović