Maja Jezerce (2694 mnv), 07.-08.09.2012.

Najviši vrh Prokletija koji se nalazi na teritorije Albanije, ali se najčešće penje sa teritorije Crne Gore, tačnije iz sela Vusanja, po ko zna koji put je bio naš cilj. Zbog svoje udaljenosti od pozicije sa koje se kreće na uspon i tehničkih karakteristika u završnici uspona, ova tura predstavlja jednu od najtežih na našim prostorima i preporučuje se samo iskusnijim visokogorcima u dobroj fizičkoj kondiciji.

Datum: 07.-08.09.2012.

Planina: Prokletije

Vrh: Maja Jezerces, 2694 mnv;

Učesnici: Ivan Femić, Boris Čelebić i Milan Radović;

 

Najavljeno dobro vrijeme za ovaj vikend smo iskoristili da se uputimo prema Prokletijama sa ciljem uspona na najviši vrh ovog masiva koji se nalazi na albanskoj teritoriji. Boris se uputio u petak popodne prema Grbaji sa većom grupom planinara podgoričkog planinarskog kluba „Komovi“sa ciljem da, kao dobar poznavalac Prokletija i iskusan viokogorac, vodi akciju na ovaj vrh. Fema i ja se upućujemo prema istom cilju prilično kasno i stižemo oko ponoći kod planinarskog doma „Branko Kotlajić“ u jednoj od najljepših dolina u Crnoj Gori. Odmah odlazimo na spavanje jer valja ujutru poraniti, dug je put…

Ustajemo oko pola sedam. Boris je sa ekipom koju vodi krenuo nešto ranije, ali brzo ih stižemo nakon što smo se parkirali nešto dalje od Savinog oka u dolini Ropojana i krenuli prema Jezercu u 7 h. Inače, ovo je krajnja pozicija do koje se može stići kolima nakon velikh poplava koje su se desile prije par godina. Nekada, dok je granicu obezbjeđivala vojska i par godina nakon toga put je održavan sve do karaule na Zastanu ropojanskom što je bilo značajno skraćivanje maršrute prema Jezercu ili Rositu.

Prestižemo grupu planinara i nastavljamo prema Zastanu. Jutro najavljuje odličan dan za uspon. Na Zastanu se javljamo stočaru koji je i ovog ljeta formirao katun iskoristivši karaulu koja je već u prilično ruiniranom stanju. Nastavljamo pored izvora prilično eksponiranim usponom uz bukovu šumu prema granici Crne Gore i Albanije. Na mjestu gdje je donedavno stajao granični kamen pravimo prvu kraću pauzu. Dan je idealan za uspon, sunčano je i ne previše toplo. Nastavljamo prema Buni Jezercu, prostoru ispod moćnih stjenovitih prokletijskih vrhova na kome je raspoređeno nekoliko planinskih jezera. na žalost, ovogodišnja neviđena suša je „ugasila“ sva jezera osim jednog koje još prkosi pustinjskom ambijentu.Na tom dijelu staze pristižu nas Darko Medenica i Aco Popović, planinari iz Kolašina pa dalje nastavljamo zajedno uz prisjećanje na mnoge planinarske akcije, ekspedicije, događaje, ljude… Tek kad se ovako prisjetimo, vidimo koliko je toga iza nas…

Stižemo na lednik kojeg gotovo nema. Nekada najveći lednik u ovom dijelu Evrope sveden je na više manjih sniježnika sa tendencijom da za koju godinu potpuno iščezne. Efekte globalnog zagrijavanja imamo priliku da vidimo i na našim prostorima, nije potrebno da idemo na Grenland.

Na prevoju sa kojeg puca pogled na dolinu Valbone pravimo drugu pauzu. Odavde nam je ostalo 400 metara visinskih, ali tehnički najzahtjevijeg dijela staze na usponu na Jezerce. Krećemo oprezno, u stijeni ove moćne piramide se lako kiksa pa ni najiskusniji visokogorci ne mogu ovdje da se opušteno kreću. Najaveći problem ovog dijela uspona je krušljivost stijena i sipar kojim je prekrivena staza u velikom dijelu završnog uspona.

Na vrh izlazimo u 12,05 h, nakon tačno 5 sati provedenih na stazi iz Ropojane, tačnije od Savinog oka do najviše kote u masivu Prokletija. U kutiji ne nalazimo pečat, pa nam za uspomenu ostaje samo upis u knjigu uspona. Za Femu ovo je prvi uspon na Jezerce a za mene sedmi, od čega treći u ljetnjim uslovima. Ono što ovaj uspon izdvaja u odnosu na prethodnih šest je vrijeme koje je idealno. Teško je na ovom vrhu potrefiti ovako idealno vrijeme, uvijek je do sada, ili duvao vjetar, ili bilo oblačno i hladno, ili je iz doline Valbone stizala magla. Ovoga puta je pogled na drugi vrh po visini Gyrk e Hapt i druge prokletijske masive u Albaniji i Crnoj Gori fantastičan. Zbog toga ostajemo na vrhu cijelih dva sata uživajući u pogledu, u tišini i ljepoti planine, ležeći na stijenama njenog vrha sa rancima pod glavama.

Oko 14 h radio vezom pozivam Borisa kako bih vidio poziciju njegove grupe. I oni su na završnom usponu, pa odlučujemo da krenemo nazad kako bi mimoilaženje napravili na mjestu koje obezbjeđuje da jedni na druge ne obrušimo kamenje sa sipara i staze, što je jedan od problema kada je u pitanju velika grupa na ovoj stazi. Pozdravljamo Borisovu grupu i nastavljamo spuštanje uz još veći oprez nego pri usponu. Uz mnogo smijeha, pozitivne energije i dobrog druženja stižemo na početnu tačku nakon skoro petosatnog spuštanja, prilično umorni i sa bolom u mišićima. Ova staza zahtijeva dobru fizičku pripremljenost jer se pješači u oba pravca preko 30 km i savladava visinska razlika od 1700 m. Članovi ekipe koja je zajednički izvela ovaj uspon je pokazala da su u dobroj formi.

Već po prvom mraku pakujemo opremu u gepeke automobila. Kolašinci odlaze kući a mi prema Grbaji gdje nas je sačekala grupa planinara iz Dubrovnika u dobrom raspoloženju. Cjelodnevna tura nas nije spriječila da se dobro osjećamo i da izvedemo i nekoliko plesnih „tačaka“ sa lijepim Dubrovčankama…

Milan Radović

 

Maja Jezerce,07.-08.09.2012.

 

 

Оставите одговор