Maja Rosit 2525 mnv (18.jul 2011.)

Na poziv prijatelja prirodnjačkog društva “BUKVALIST“ iz Novog Sada na zadnjem planinarskom druženju na Stražilovu sredinom maja mjeseca, obreo sam se u poznatoj dolini Grbaji na višednevnom taboru u domu Radničkog kao učesnik i vodič nekoliko tura. Druženje i organizacija naših dragih prijatelja “Bukvalista“ bili su takvi da je to više nego što moje riječi hvale mogu da izraze!

Datum: 18 Jul 2011;

Planina: Prokletije

Vrh: Maja e Rosit 2525 mnv;

Ekipa: Prirodnjačko društvo „Bukvalist“ Novi Sad i njihovi gosti, Psk Poštar; prijatelji iz Hrvatske i  Visokogorci CG. Ukupno 24 ucesnika.

 Trećeg dana našeg druženja u Grbaji odlučujemo da izvedemo uspon na Maja Rosit. Dogovaramo ustajanje u 4 h i pokret prema dolini Ropojani u 5 časova. Sam uspon sam osmislio tako da bude jedna cjelodnevna prsten tura od Savinog oka iz Ropojane preko katuna Roman  do Maje Rosit  pa nazad preko Ropojanskog Zastana dolinom Ropojane do kanjona Grlje gdje smo i parkirali vozila.

Sam početak ture nije nagovještavao ništa neobično. Sve je teklo po planu. Polazak sa Grlje  u 5 časova  gdje smo se našli sa našim dragim prijateljima Hrvatima i članovima Planinarskog društva Poštar takođe iz Novog Sada. Složna ekipa od 24 planinara krenula je ka Savinom oku na opskrbu pitkom vodom. Put smo nastavili svježe markiranom stazom, širokim putem kroz predivnu bukovu šumu.

Prolazak kroz šumu je trajao nekih dva sata. A onda se ispred nas ispriječila ogromna padina zdrobljenog i prosutog kamena širine nekih stotinak metara i visine oko dvjesta metara.Od puta ni traga ni glasa. Čitav jedan dio masiva sa desne strane se obrušio i zatrpao put. Postoje neki mali komadići plave najlon trake koja kao da označava neku novu stazu preko tog sipara. Pretpostaljao sam da je taj dio puta jedina prepreka i pošto nam sipari nisu strana situacija,  mislio sam da ćemo se nakon njega nakačiti na staru stazu i nastaviti dalje.

Nije baš sve bilo tako! Put preko samog sipara je prava noćna mora. Pošto je odron skorijeg datuma nije uopšte povezan u jednu cjelinu. Sve se kotrlja pod nogama. Malo i veliko kamenje jednako je nestabilno. Ja nekako savladavam prepreku, ali pošto je grupa velika uviđam da će prelaz prilično potrajati.

Produžavam sam naprijed a Zele ostaje kao logistika niže da usmjerava grupu prema gornjem dijelu uspona. Sva ta golgota je trajala oko dva sata uz stalne povike “KAAAMEN“ koji su im prolijetali pored glava. Ljudi izlaze iscrpljeni na završni plato gdje prave pauzu i doručkuju. Naravno to nije kraj ovog neplaniranog iznenađenja.

Pri mom izlasku iz odronjenog brda uviđam da od nadovezivanja na staru stazu nema ništa. Komletan dio puta od 15 metara odsječen, a ispod njega pad od nekih 20 metara koji završava na istom onom siparu preko koga smo se tako namučili.

Grupišem ljude i prikupljam četiri prusika u ukupnoj dužini od 10 metara. Odlučujem da napravim navezu i ekipu spuštim preko osiguranja na drugu stranu. Uviđam da će najveći problem biti detelj kad će se ljudi morati raskačiti sa navaze zadnjih tri metra i preći opasni dionicu bez osiguranja.  

Osiguravam sebe i pravim sidrište za ostali dio ekipe. Prvi krece Kum iz Bukvalista i koliko toliko formira gazišta utabavanjem gojzericama oskudnu podlogu. On će sa druge strane navoditi ostalu ekipu jer ja od pola kuluara nemam pregled.   

I tako jedno po jedno, korak po korak prelazi komletna ekipa. Prelaz traje čitavih sat ipo. Glava me već uveliko boli od opterećenja i koncetracije a i rukama već osećam bol.

Prelazim na kraju i ja. Naravno moram preći sve ovo bez osiguranja jer nema načina drukčije. Koncetrišem se i pažljivim ali brzim korakom uspijevam preći kritičnu dionicu. Slijedi aplauz i riječi pohvala. Konačno smo na staroj dobroj stazi , sigurni i zadovoljni.

Tada sam definitivno bio ogorčen i bijesan na neiformisanje na početku staze da se ovim dijelom ne može proći bez alpinističke opreme. Zar je tako teško postaviti jednu tablu sa upozorenjem? I na kraju krajeva, zna li se uopšte ko je odgovoran za održavanje ove staze na Prokletijama? Još jedan dokaz da nam planinarska organizacija ne funkcioniše baš najbolje. Ako je što prioritetno u toj organizaciji, onda je raspodjela mreže planinarskih staza planinarskim klubovima na održavanje i markiranje.

Umor počinje da se osjeća na licima učesnika . Ipak su ovo bila 4 dodatna neplanirana sata na usponu. Trema i adrenalin ostavlja vidljiv trag na nekim članovima tima. Polako ekipa kreće dalje prema zadatom cilju. Maja Rosit nam je konačno pod nogama negdje oko 15 h. Uživamo u, po meni, najljepšem pogledu u Crnoj Gori.

Poslije duže pauze i „ispucanih“ stotinak fotografija krećemo nazad ka Ropojanskom Zastanu. Povratk nije nimalo lak. Vidan umor nam i te kako otežava spust. Ekipa se razvukala jer svak ide ritmom kojim može. Ne želim da opterećujem grupu nekom prevelikom disciplinom jer mi je najbitnije da se svak osjeća slobodno i prilagodi povratak ritmu koji mu odgovara.

Izlazak na Ćafu prema Zastanu nam daje prilijep pogled na Karanfile obasjane zalazećim suncem i padinu ispod nas koja će nam zadati i najviše muka monotonim i dugim spuštanjem. Sumrak nas hvata na karauli gdje pravimo pauzu od pola sata kako bi grupisali ekipu i krenuli ka Ropojani i Grlji gdje nas čekaju auta.

Do njih stižemo oko 22 h  a u kamp u Grbaji negdje oko 23,30 h premoreni i pospani. Bila je ovo tura koja je trajala neplaniranih i nevjerovatnih 16 sati . Za sve učesnike ovo je bilo jedno nezaboravno iskustvo što po tehničkim detaljima što po kondicionom naporu tokom uspona. Znam samo da i poslije svega toga niko ne bi zamijenio ovo iskustvo ni sa čim.

Što se mene tiče, bez prusika ili užeta neću više voditi ture jer mi je današnji dan i ova planina pokazala kako planinarski život može biti nepredvidiv. Samo dugogodišnje iskustvo u planini i ljudi koji su bili uz mene sve ove godine omogućili su mi da sazrem kao planinar i kontrolišem ovakve situacije.  

Na kraju, BUKVALISTI hvala vam na nestvarno magičnom druženju i prijateljstvu koje smo doživljeli od jedne nadasve orginalne i nesvakidašnje ekipe! Za sve ove dane druženja na Prokletijama zajednički smo izveli uspone na Popadiju, Volušnicu, Karanfile, Maju Rosit, Očnjak, Maja Jezerce, Krš Bogićevice, Ujkov Krš, i to sve u 7 dana boravka. Imponzatno nema šta, i za mnogo spremnije! Naši prijatelji su, čini mi se, prevazišli svoje mogućnosti, a to su postigli svojim duhom i stavom o životu koji gaje u svojoj ekipi orginalnog imena! Mi iz Visokogoraca smo srećni ako smo makar malo doprinijeli dobroj atmosferi i dobrim usponima. Prijateljstvo, uostalom, tome i služi.

 Đajić Aleksandar 

One comment on “Maja Rosit 2525 mnv (18.jul 2011.)

  1. Goran BukvaLista каже:

    Ogromnu tehničku, iskustvenu, a nadasve Prijateljsku podršku dobili smo od vas. Na ovoj našoj prvoj “ekspediciji“ usmerili ste i uobličili pozitivnu energiju koja nas je pratila i celoj akciji dali siguran pravac. A svojim likovima dali pravi šmek i začinili druženja oko vatre posle svih tih uspona…
    Hvala Prijatelji i vidimo se opet neđe.

Оставите одговор