Monte Rosa 2017.

Planirana kao klupska ekspedicija PK Visokogorci Crne Gore, posle slučajnog susreta starih prijatelja i par telefonskih razgovora, pretvorila se u mješovitu ekspediciju tri planinarska kluba iz Crne Gore. Cilj je bio dva najljepša i najuzbudljivija masiva Alpa…

Datum: 07.07-16.07.2017.;
Učesnici ekspedicije: Andrija Zvicer (Mali alpinisticki klub), Dušan Pejović, Duško Mrdak, Aleksandar Bošković (PSK Komovi), Filip Roganović, Boris Čelebić (Visokogorci CG);
Vrhovi: Marmolada 3344m (Dolomiti), Zumstainspitc, Parot 4432m, Punta Gnifeti 4554m, Corno Nero 4332m, Ludwigohspits 4341m, Balmenhorn 4167m;
Prijatelji ekspedicije: Luštica Buy, Nikšićka pivara;

Greben Monte Rose pripada Peninskim Alpima i prostire se od Vinsent Piramid na zapadu do Nordena na istoku čineći prirodnu granicu između Italije i Švajcarske. Najviši vrh je Dufourspits 4634mnv, a masiv je poznat i po planinarskom domu Margherita koji se nalazi na vrhu Punta Gnifeti i sa visinom 4554 iznad nivoa mora najviši je u Evropi. Dolomiti su masiv u istočnom dijelu Alpa, a za vrijeme Prvog svjetskog rata bili su poprište sukoba italijanske i austrougarske vojske. Planinske staze koje su u tom periodu probijene za potrebe vojske, danas privlače brojne planinare. Radi se o osiguranim planinskim stazama (ferate) koje pored sajle za osiguravanje na strmim liticama imaju i željezne stepenike za lakše kretanje. Prava su poslastica u planinarskom svijetu jer osim adrenalina koje sigurno nude, pružaju i nevjerovatne poglede na brojne kamene litice, planinske doline, kao i brojne životinje. Na većini ferata nalaze se i skloništa za slučaj nevremena kao i planinarski domovi za predah ili noćenje.

Vesela družina kreće iz Podgorice (Pejton), od časovničarske radnje Dušana Pejovića oko 18:30 h i nakon 1200 km crnogorsko-hercegovačkih magistrala i hrvatsko-italijanskih autoputeva, oko 9 sati stiže na jezero Fedaia Lago koje se nalazi na visini od oko 2000 mnv. Vidno umorni od noćne, preko 12 sati duge vožnje, pakujemo stvari i žičarom izlazimo do planinarskog doma na 2600 m. Od doma se spuštamo nekih 100 metara i priječimo desnom stranom preko kamenja, lednika i sipara do početka ferate. Kačimo se na sajle i uspinjemo prilično brzo, dobro osiguranom feratom, prolazeći pored brojnih skloništa i uživajući u nevjerovatnim prirodnim fenomenima, ogromnim kamenim šiljcima koji se gorostasno uzdižu iznad alpskih dolina obraslih nepreglednim šumama ,bez tragova sječe ili požara. Poseban ukras su brojna glečerska jezera i vodopadi. Na vrh smo izašli posle 4 sata hoda i kod planinarskog doma koji se nalazi na samom vrhu zatekli veću grupu planinara. Nakon kraćeg odmora i posmatranja okolnih vrhova, Civeta, Monte Cristallo, Torri del Vaiolet i maštanja o sljedećoj ekspediciji, spuštamo se sa druge strane planine glečerom do žičare. U povratku se vrijeme kvari i neposredno po spuštanju sa planine počinje kiša praćena jakom grmljavinom. Noćimo u auto kampu Alleghe u mjestu Masare.

Sledeći dan iskoristili smo za odmor i obilazak dijela sjeverne Italije. Izdvojio bih gradove Asolo i Basano del Grapo kao i jezero Garda, gdje smo i noćili u kampu Arco Lido. Jezero je najveće u državi, a svojom ljepotom predstavlja pravi biser Apeninskog poluostrva.

Alagna Valsesia je poznati italijanski ski centar ali i idealna polazna tačka za pristup grebenu Monte Rosa. Oko 14 h krećemo ka domu Gnifeti koristeći tri žičare od kojih zadnja, Indren izlazi na 3200 mnv. Nakon toga pješke po ledniku i osiguranoj stazi posle 1,30 sati hoda stižemo do planinarskog doma, a cijelo vrijeme uspona pratili su nas oblaci, periodično i kiša sa grmljavinom. Noćenje na Gnifeti domu je zabavno iskustvo, pogled je prelijep a visina na kojoj se dom nalazi od 3650 m još uvijek dozvoljava da se normalno spava. Naredni dan krećemo ka jednom od najljepših alpskih vrhova, Lyskamu 4527 mnv. Od jutra nas prati jak vjetar, prethodnu noć palo je desetak cm novog snijega. Hodamo polako čuvajući se visinske bolesti. Do grebena Lyskama dolazimo bez većih problema. Jedan od najljepših momenata na planini je kada hodate netaknutom sniježnom bjelinom. Ako tome dodate da se radi o nožu gdje i lijeva i desna strana završavaju više stotina metara visokim sniježnim i stjenovitim padinama, ugođaj je potpun. Loša strana je što morate prtiti nepoznatim terenom. Desetak centimetara novog snijega, a ispod njega led, pravili su nesigurnu podlogu gdje ni cepini i dereze nisu davali potpunu sigurnost.

Oko 10:40 h, iznenadni oblak u do tada vedrom danu i činjenica da smo u petočlanoj, za ovaj vrh ipak prevelikoj navezi, natjerali su na da se vratimo sa visine od 4350 mnv. Silazimo u Gnifeti na noćenje, a u povratku se javljaju i prvi simptomi visinske bolesti. Kao posledica toga jedan dio ekipe odlučio se za sjutrašnje spuštanje do Alagne Valsesie, roštiljanje pored rijeke, obilazak pijace u gradiću i treking do Rifugio Pastore, a mlađi i jači dio ekipe otišao je i nakon 4 sata popeo vrh Zumstainspitc, a nakon sat vremena i Puntu Gnifeti gdje su i zanoćili u domu Margherita. Noć je provedena gotovo bez sna, uz simptome blage visinske bolesti. Ujutru, 13 jula uslijedio je povratak. U silasku sa Punta Gnifeti popeti su još 4 alpska vrha: Parot 4432m, Corno Nero 4332m, Ludwigohspits 4341m i Balmenhorn 4167m.

Nakon okupljanja u Alagni uslijedio je dugi povratak kući, a put nas je vodio preko Torina, Đenove, Portofina, Parme, Venecije, Trsta, prelijepog Karlovca i Trebinja do Podgorice. Usput je bilo kupanja u Ligurijskom moru, dobrih šala i dobrog raspoloženja, dobrih vina, italijanskih pizza i raznoraznih plodova mora, Sašine slanine i meda od prijatelja iz Nikšića, pođekojeg piva Moreti, tamnog Karlovačkog, popularne Žuje, a nismo propustili priliku da kod Moska u Trebinju izmiksamo veliki oval teletine i jagnjetine.

Nakon pređenih 3600 km, vidjeli smo i doživjeli mnogo toga lijepog. Nadamo se da vam priča nije bila dosadna i da će, možda, biti inspiracija za neko ponovljanje. Od naše šestočlane ekipe iskrena preporuka za ovu avanturu.

Na kraju, zahvalio bih se prijateljima ekspedcije, a posebno kompaniji Luštica Buy na razumijevanju i nesebičnoj podršci, bez koje ova priča ni izbliza ne bi bila ovako raznolika i interesantna.

Boris Čelebić

 

Оставите одговор