Moračke planine (Mali Zebalac 2065 m, Lebršnik 1911 m) 24.-26.02.2012.

Tek što su putevi, koliko toliko, pročišćeni dali smo se u visoke planine koje odavno ne pamte veći snijeg. Ovaj vikend smo odradili jedan od planiranih treninga za Denali, višesatno hodanje i prelaženje velike kilometraže na krpljama. Uz to, imali smo jedan od onih dana koji najefikasnije odgovaraju na dilemu mnogih: šta je to što nas vuče u planinske visove?

Datum: 24.-26.02.2012.;

Planina: Moračke planine;

Vrhovi: Mali Zebalac 2065 mnv, Lebršnik 1911 mnv;

Tura: Boan- Strug- Mali Zebalac-Lebršnik- Javorje- Strug- Boan;

Učesnici: Pujo Petrušić, Zoran Prljević, Boris Čelebić i Milan Radović;

 

Petak, dogovor već ranije postignut, ostaje samo da se krene. Naš prijatelj Pujo Petrušić koji ima kuću u rodnom mjestu na obroncima Moračkih planina u selu Strug, šavnička opština, odmah po povratku iz Brisela se oprema i kreće u avanturu sa nama koji ovaj vikend želimo provesti na krpljama i što više simulirati ono što nas čeka tamo na Aljasci, na najhladnijoj gori svijeta…

 A da je još uvijek vanredno u Crnoj Gori iako su poslanici u skupštini odlučili drugačije, uvjerili smo se već na izlazu iz Nikšića, u selu Jasenovo polje gdje policija zaustavlja sve koji su se uputili u pravcu Šavnika i Žabljaka. Put nije dovoljno očišćen da se saobraćaj može nesmetano odvijati u oba pravca pa se pušta naizmjenično. U obližnjoj kafani ispijamo čajeve i kafe, vrzmamo se okolo, sabiramo utiske sa naših nedavnih akcija spasavanja i pomoći. I konačno, nakon sat ipo zadržavanja nastavljamo prema Vojniku. Zoran vozi i snima visoke sniježne zidove kojima je omeđena cesta. Od Šavnika nas tek čeka rijetko viđena slika. Put probijen tek da može malo auto proći i to samo u jednom pravcu. Sniježni bedemi su visoki nekoliko metara. Konstantna opasnost vreba od odrona i urušavanja tih zaleđenih bedema. Ipak, stižemo u Boan koji je na oko 1050 mnv, parkiramo se pored kafane (ne mislite valjda da bi to uradili pored pozorišta, čak i da ga tamo ima), ulazimo u toplu kafanu da bi se uz pivo opremili za višesatno penjanje.

 Nešto poslije 15 h sa krpjama na nogama i teškim rancima krećemo prema opjevanom uskočkom selu Strug, postojbini Petrušića, Vujačića, Lukovaca i još nekih bratstava. Već nakon dva kilometra pravimo pauzu. Razlog je više nego opravdan. Domaćin Miro Petrušić ne dozvoljava da prođemo prije nego se omrsimo domaćom hranom. Donosi suvu ovčiju plećku, sir i skorup, kupus… Nije nas trebalo mnogo nagovarati… Prihvatili smo se ove obaveze bez mnogo premišljanja…

 Nastavljamo uz šumovitu padinu putem koji se pod snijegom samo naslućuje. Prelazimo lavinozne dijelove staze i uz nekoliko cik-cak varijanti stižemo do prvih kuća u gornjem dijelu sela. I tu svraćamo na kratko kod još jednog Petrušića, koji, takođe sam, brine o svom domaćinstvu. Ni on nas ne pušta prje nego smo uzeli makar po parče kuvanog mesa. U zaseok Vrtaču, kod kuće Puja Petrušića stižemo u 19,20 h, nako 3 sata hoda ne uračunavajući dvije pauze na kojima smo se uvjerili u gostoprimstvo ovdašnjih gorštaka. Nadmorska visina je 1530 m, što znači da smo savladali visinsku razliku od oko 480 m.

Nakon doručka, čaja i biskvita, nas trojica se opremamo i krećemo u 8 h na uspon. Iako prognoza nije obećavala, jutro najavljuje odličan dan. Pogled ne možemo da odvojimo od masiva Durmitora i dominantne stijene Bobota. Kakav će tek pogled biti kad izađemo na kose i grebene za nekih sat vremena ne smijemo ni da pomislimo. Prvi dio staze vodi prilično strmom padinom na brdo iznad Vrtače. Onda po principu penjanje- spuštanje zavijamo ulijevo, istočno tražeći stazu koja mnogo ne oscilira u visini a vodi u pravcu Zebalca. Dan idealan, pogled na Sinjajevinu preko puta i Durmitor je očaravajući. Krplje drže dobro, najveće propadanje imamo 20 cm na pojedinim mjestima. Grebeni su čak i skoro bez snijega jer ga je vjetar koji često duva ovom goleti premjestio u niže krajeve. Dolazimo u podnožje Malog Zebalca, lijevo nam ostaje Lijevno sa najvišom kotom koju je neko prozvao „Kenedijeva glava“. Vrijeme se iznenada kvari, od Durmitora su se navukli oblaci, postaje hladnije a vjetar pojačava. To nam kvari planove da idemo na Veliki Zebalac, već odlučujemo da nakon Malog popenjemo Lebršnik pa napravimo krug preko Javorja.

Penjemo Mali Zebalac. Na zaravni dvadesetak metara od samog vrha ostavljamo krplje i grebenom izlazimo na sami vrh. Greben je okovan ogromnom sniježnom strehom i treba ga proći izuzetno oprezno. Kasnije, u povratku na jednom mjestu vidimo ispod stopa plavičasti snijeg: znak da smo na tom mjestu gazili prazan prostor, odnosno strehu koja visi nad anbisom. Sati je 11,15, što znači da nam je za savladavanje visinske razlike od 543 m i prilično velike distance trebalo 3,15 h. Kratko zadržavanje za fotografisanje i čokoladice, pa nastavljamo dalje zapadno  prema Lebršniku pokušavajući da se sklonimo od prilično jakog vjetra, koji kasnije, na naše zadovoljstvo, posustaje. Sa ovih visova i grebena gledamo ispod nas razasute moračke i uskočke katune, tek iz snijega vire krovovi koliba i građevina. Ogromna zatalasana prostanstva bjeline, ispresijecana stjenovitim barijerama odličan su teren za ono što tražimo ovih dana: iscrpljujuća savladvanja kombinacije visinske razlike i dugih distanci.

Vrijeme se kasnije još i popravlja, ponovo imamo periode zubatog sunca. U povratku, konstantno imamo Durmitor ispred sebe, kompletan masiv od Prutaša do Savinog kuka. Na jednoj zaravni pronalazimo dva znaka za hiking-biking stazu, vire iz snijega tek nekoliko centimetara. Znači, snijega je preko dva metra!

U bazu se vraćamo u 3,15 h. Preko sedam sati intezivnog krpljarenja moračkim visovima je zadovoljilo naše namjere. Još da smo znali da će se vrijeme poboljšati pa da odemo i na Veliki Zebalac…. ali, otkrili smo odličnu varijantu za još neku zimsku čaroliju na ovom prostoru. Biće prilike i za Veliki Zebalac ali i za Lijevno, za čije penjanje u zimskim uslovima je neophodna penjačka oprema…

Iznosimo stolice ispred kuće i uživamo preko sat vremena u suncu, Durmitoru, Sinjajevini i pivu. Pujo je spremio ručak. Kasnije je pala i partija mauza, uslijedile su priče iz prošlosti ovog kraja, Pujo se pokazao kao veliki poznavalac junačke i burne istorije svoga uskočkog plemena koje je krvlju platilo surove predjele na koje su se naselili.

U nedelju, sa našim polaskon nazad kreće i sniježni talas koji se katkad pretvori u mećavu. Opet u Seocima svraćamo kod Mira, ovog puta nas čeka kuvana suva ovčetina. U Boanu nas čeka topla kafana i hladno pivo. Ne zaobilazimo ni Lovac u Šavniku, raskršće ovdašnjih svjetova gdje se bistri visoka međunarodna politika, poneko, ipak, ne izađe iz lokalne nadležnosti, a svima je zajedničko kako igra Kotbus, Fenerbahče, Juventus… Po staroj dobroj tradiciji, ne zaobilazimo ni Nikšić gdje se u Hafizovoj kafani sastajemo sa Batom Perovićem koji nam prenosi utiske sa tradicionalnog uspona na Prekornicu.

Milan Radović

 

Moračke planine 24.-26.02.2012.

Оставите одговор