Nove snage Visokogoraca

Naš klub je od nove godine bogatiji za 4 nova člana. Kako se bavimo ekstremnim vidovima planinarskih aktivnosti, naš Statut je prilično restriktivan po pitanju prijema novih članova, tj. zahtijeva određene uslove. Njih četvero su svojim ljudskim i planinarskim kvalitetima zaslužili da budu dio uspješne priče koja se zove Visokogorci Crne Gore. Predstavljamo ih onako kako oni vide sebe:

Jelena Petković

Ime i prezime: Jelena Petković

Datum rođenja: 22.06.1986.

Obrazovanje: Diplomirani turizmolog

Zaposlena: Montenegro Airlines, Podgorica

e-mail:  jelena-bueno@hotmail.com

 Ser Edmund Hilari je rekao da ne osvajamo mi planine već one nas. I to je  velika istina. Ja sam osvojena na prvom susretu sa njima. Istinski se radujem svakom novom odlasku u taj čarobni svet gde živim svoj san o lepoti, moći i miru, i gde pomeram svoje granice, uvek na više i bolje. 

Ljubav i volja su tu, a vreme ispred mene.  Uz dosta rada i malo sreće imaću privilegiju da budem na mnogim vrhovima koje sanjam, a polako i sigurno ka svetom i  uzvišenom kutku mog sna – prvom vrhu po visini na Karakorumu, a drugom na svetu, Chogori!

 

Zoran Prljević

Zoran Prljević

 

Evo ovako da počnem. Napravio me otac, a rodila majka, a ko bi drugi. Otac je Savo, a majka Nada. Kada me je otac pravio neznam tačno, ali sa sigurnošću znam da me je majka rodila u Osijeku, tada Socijalisička Republika Hrvatska, 20. Septembra 1967. godine Gospodnje i dadoše mi ime Zoran, vjerovatno se to desilo u zoru toga dana, prezime sam naslijedio po tradiciji naravno očevo, a glasi Prljević. Prljevići inače vuku korijene sa Zlatibora, ali sada da ne spominjem đedove, bilo bi predugačko.

Kao mali već sam naginjao ekstremnim sportovima, prvo sam skakao po krevetima, pa se penjao na vitrine i skakao sa ormara. Jadna moja majka. Tada sam zaradio i svoje prve povrede, od kojih su dva puta šivanje glave, šivanje uha, dva puta gips na nozi i dva puta gips na ruci, bilo je tu i maksilofacijalnog, ali o tome detaljnije malo kasnije.

Ubrzo sam se zainteresovao za prirodu pa sam se kao mali osmogodišnjak učlanio u izviđače, gdje sam u tih osam godina osvojio mnoga vještarstva od kojih se sjećam „izviđač partizan“, „izviđač plivač“ i još neka kojih se nemogu sjetiti. Učestvovao u nekoliko takmičenja kao što su orijentacija u prirodi, vezivanje čvorova i slična. Uz sve te rezultate ukazuju mi čast i povjerenje i postajem vodnik poletarcima iz naše osnovne škole i uz to postajem član upravnog odbora odnosno čini mi se neki sekretar našeg odreda. Nisam znao tada šta to znači, a čini mi se da po tom pitanju nisam ništa radio, pa tako i počinjem gubiti volju za organizaciju zvanu izviđači. Nekako u to isto vrijeme interesujem se za visokogorstvo i penjem se po naselju na što više drveće kada mi se dešava prva ozbiljnija povreda, padam sa jednog starog kestena sa visine od oko pet metara i tada završavam na traumatologiji i maksilofacijalnom, ali kao što kažu u svakom zlu ima i po neko dobro, te od osiguravajućeg društva dobijam pozamašnu  sumu novca i kupujem svoj prvi lični fotoaparat i kompletnu fotolaboratoriju pošto sam već bio član školske fotosekcije.

Početkom srednje škole počinje moje lutanje kroz maglu interesovanja i neinteresovanja, ali na svu sreću sredinom srednjoškolskih dana magla se razilazi i moji pogledi se kristalizuju, postajem padobranac. E ovaj put jadan moj otac. Uz svu borbu sa ocem polako ali sigurno stasavam u ozbiljnog sportskog  padobranca. Završetkom  srednjoškolskog obrazovanja 1986. dolazi i JNA, odlazim u Niš u 63. padobransku brigadu sa već tada zavidnim brojem skokova, svega deset do petnaest aktivnih oficira u brigadi su imali veći broj skokova od mene. Povratkom iz JNA krećem na već upisan fakultet i naravno nastavljam se aktivno baviti padobranstvom i ulazim u prvu takmičarsku ekipu moga aerokluba kada postižem prvi i nažalost jedini takmičarski rezultat na omladinskom prvenstvu SFRJ, odnosno omladinskom kupu Kumrovca, treće ekipno mjesto. Nažalost na fakultetu bez rezultata, gubim prvu godinu. Uprkos gubitka godine na fakultetu  nastavljam se intenzivno baviti padobranstvom sve do samog kraja osamdesetih  godina do kada i napravih nekih  stodevedeset  skokova.

Kako završavaju te lijepe osamdesete godine, naravno slijedom događaja dolaze i zle devedesete i tako napuštam Hrvatsku i moj rodni grad Osijek i odlučujem se da dođem u obećanu zemlju Crnu Goru. Na(pot)stanjujem se Podgorici gdje i sada živim, i gdje ću izgleda i kosti ostaviti. Tu počinje moje prvo pravo zaljubljivanje u planine, ali još tada sa sigurne udaljenosti,  pamtim još i danas prelijepi i za mene novi prizor i osjećaj. Bio je to Podgorički februarski dan sa oko dvadeset stepeni, a brda okolo Podgorice sva u snijegu. Krećem u planine! Bile su to u početku lagane porodične planinarske šetnje sa dvodnevnim ili trodnevnim kampovanjima kada prvi put izlazim na Savin Kuk sa ćerkom od četiri godine na ramenima, tada normalno žičarom dokle se može, bio je tu i Bobotov Kuk , odlazak do Ledene pećine, Lovćen i još mnoge šetnje.  Zahvaljujući tim čestim odlascima u prirodu polako stičem sve veći krug poznanika i prijatelja sličnih afiniteta, pa tako počinju i moji prvi raftinzi od kojih su neki bili i u zimskim uslovima, moje prve speleološke ekspedicije po bjelopoljskom kraju i moji prvi kanjoninzi po najljepšim i najekstremnijim  kanjonima Crne Gore, slijede i organizovana planinarska okupljanja i usponi gdje upoznajem neke divne ljude članove Visokogoraca Cne Gore, moje sadašnje prijatelje. U kontaktu sa njima saznajem za ekspediciju „Alpi 2010“ i naravno priključujem im se. Kao moju prvu ekspediciju završavam je, smatram uspješno, sa dva popeta vrha, Gran Paradiso i Mont Blanc, i tako sa tom ekspedicijom sve počinje. Postajem visokogorac, član kluba Visokogorci Crne Gore!

 

Marko Rešetar

Marko Rešetar

 

Od svog ranog djetinjstva gajim ogromnu ljubav prema prirodi. Kao dječak znao sam, samo sa britvicom u džepu, otići na svoje skrovito mjesto u mračnoj šumi, daleko od najbližeg sela, sjedjeti na mahovinom prekrivenim stijenama, slušati žubor vode s obližnjeg potoka, slušati šuštanje lišća koje se njiše na povjetarcu, uživati u veselom cvrkutanju ptica, i tako provoditi sate u divnim zvukovima,  pogledu, i svemu čime nas priroda daruje. Niti jedan zimski dan mog djetinjstva nije mogao proći a da iz svog rodnog sela ne pogledam sniježne vrhove Prokletija, Žijeva, Rumije… Zadovoljstvo koje me je obuzimalo dok sam gledao te prelijepe vrhove je neopisivo, ali sa druge strane ti pogledi su bili puni čežnje,  jer su sniježni vrhovi izgledali meni tako nedostižni i činilo mi se da nikada neće doći vrijeme kada ću se naći na njima.

I dok su se godinama u meni miješala osjećanja pri pogledima na planine, pročitao sam puno knjiga o prirodi, planinama, planinarenju, sve dok konačno nije došao dan kada smo moj drug Ivan i ja krenuli na naše prvo planinarenje, na planinu Rumiju. Nakon toga uslijedilo je još par manje značajnih uspona po Crnogorskim planinama.

Poslije izvjesnog vremena upoznajem sekretara našeg kluba Milana Radovića koji mi je nesebično prenosio svoja znanja i pričao mi o svemu što će mi koristiti za moje dalje planinarske aktivnosti. Nedugo zatim  Klub visokogoraca organizuje veliku Alpsku expediciju. Sasvim spontano i neočekivano postajem član expedicije. Mojoj sreći nije bilo kraja…

Nakon osvojenih najviših vrhova: Austrije (Grossglockner 3798mnv) , Italije ( Gran Paradiso 4061mnv),  Francuske i ujedno i zapadne Evrope (Mont Blanc 4810mnv),  Slovenačkog Jaloveca 2645mnv , popeo sam još mnogobrojne Crnogorske vrhove.

Ljudima kao sto su Milan Radović, Boris Čelebić, Aleksandar Đajić, Duško Bošković i ostali koji su me srdačno primili u klub, dugujem neizmjernu zahvalnost, jer sam upravo sa njima ostvario svoje dugogodišnje snove. Svi oni i danas nesebično prenose svoja znanja i iskustva, kako na mene, tako i na sve ostale mlade ljude koji prirodu i planine vole srcem i dušom. Sa svojim klupskim drugarima planiram još puno, puno uspona, a neki će već u narednih nekoliko mjeseci biti ostvareni.

To su  Triglav: 2864mnv (Slovenija), Olimp 2918mnv  (Grčka) , Moldoveanu 2 545mnv (najviši vrh Rumunije), Garlahovski 2655mnv (najvisi vrh Karpata, Slovačka) , itd…

                                                                                

Ljubiša Bošković

Ljubiša Bošković

Rođen sam u Podgorici, 25 januara 1972. godine. Kao dječak počeo sam da se bavim sportskim ribolovom, u početku s ocem, a kasnije i sam. Upoznavao sam se sa crnogorskim rijekama i jezerima. Sve više vremena provodio sam u prirodi koja je u meni budila divljenje i poštovanje. Porijeklom iz Manastira Morače i Kolašina, često sam odlazio u planinu ali nikada na vrhove. Ostali su moj neostvareni san.

Iskustva sa planinarenjem nisam imao dok moj brat nije počeo da mi prepričava doživljaje sa raznih tura. Jedino gdje  sam se pentrao, još kao dječak, je gromobranski flah jedne osmospratnice, sa još jednim drugarom. Nisam osjećao strah, bilo mi je interesantno. Prvi moji koraci bili su sa bratom i još nekoliko članova Visokogoraca na Vasojevićki kom, Maganik, Rumiju, Umove… nadam se biće ih još. Ono što me privlači je pozitivan duh u klubu, iskustvo i ista ljubav i poštovanje prema planini i prirodi uopšte. Divim se spremnošću i iskustvu starijih članova, njihovom ljudskom odnosu prema drugima, strpljenju da mi prenesu znanje. Zahvalan sam što sam dobio povjerenje da budem dio takvog tima. Svjestan sam da se iskustvo stiče, a zananje uči – srećan sam što učim od najboljih.

3 comments on “Nove snage Visokogoraca

  1. Boris каже:

    dobro dosli u klub. Zelim vam puno popetih vrhova i lijepih trenutaka u druzenju sa planinanama

  2. milanr каже:

    kad cu kume dobiti onu clansku kartu koju mi obecaste ti i boris?

  3. Mišo каже:

    Zavidim im.Puno sreće.

Оставите одговор