Očnjak 2185m, (09.-11.04.2016.)

aJoš od kada su Zvonimir Zvone Blažina i Dušan Močilnik 1963.-e godine izveli prvenstveni zimski uspon na Očnjak, ovaj veličanstveni prokletijski ljepotan privlači pažnju penjača koji dolaze kako bi u sniježnim uslovima stigli na vrh stijene impresivnog izgleda i imena…

Datum: 09.-11. april 2016.
Planina: Prokletije;
Vrh: Očnjak 2185 mnv;
Uspon izveli: Milan Radović, Marko Rešetar i Tihomir Vojnović (PK Slavija-Beograd);

Iako je uspon na Očnjak u svim godišnjim dobima i uslovima izuzetno atraktivan i privlači planinare sa svih meridijana, naročito regiona, ipak, za sada, nema previše onih koji u svojim planinarskim biografijama imaju upisan uspon na ovaj vrh u uslovima snijega, posebno klasičan zimski uspon (tokom kalendarske zime). Mada, ovo „kalendarska zima“ i nije mjerilo tehničkih uslova i zahtjevnosti uspona, jer zadnjih godina uslovi i prilike tokom zime su, u najmanju ruku, čudni. Tako je ove godine, za novu godinu bilo moguće popeti Očnjak u potpuno suvim uslovima, dok je april donio teške zimske uslove penjanja…

Ovaj uspon, nakon svega, možemo okarakterisati spektakularnim. Uspon koji se upisuje posebnim slovima na posebnoj stranici knjige koja se zove Planina. Petnaest ipo sati u stijeni, snijegu, ledu… Nejavljanje drugarima i procjena da se nešto dogodilo… Uzbuna koja je data u klubu, ako ništa, dobra je vježba i pokazatelj da bi dobro funkcionisali u vanrednim okolnostima. Pivo koje je čekalo, zakopano u snijegu pored šatora u Ljubokuću imalo je ukus najljepših životnih trenutaka… Onih trenutaka koji se pamte jer su neponovljivi… Ali, da krenemo redom.

b

Već nekoliko godina dogovaramo zimski uspon na Očnjak. Čak smo, prije par godina, Tihomir i ja nosili bušilice i postavljali boltove u stijeni kako bi lako mogli da postavimo štandove. Pokazalo se da je to bio uzaludan posao. Snijeg koji padne sa stijena na rampu kojom se penje, pri stijeni ima visinu od 7-8 metara, tako da boltovi ostaju duboko ispod sniježne ploče. Isto toliko godina koliko dogovaramo uspon, zime su tako loše da ne obezbjeđuju minimum uslova za ozbiljan uspon kakav je Očnjak. Na kraju, kockice su se nekako poklopile i dogovaramo odlazak u Grbaju ovog vikenda. Jeste da je kalendarska zima minula, ali uslovi na planini su ekstremniji nego u većem dijelu prohujale zime…

U subotu, rano ujutru, Marko i ja krećemo na kruženje preko cijele Crne Gore do Gusinja. Dvesta kilometara puta do gradića koji je, realno, od Podgorice udaljen pedesetak kilometara. Ali, takva nam je saobraćajna infrastruktura. Sa nestrpljenjem iščekujemo završetak radova na putu kroz Albaniju. Tada ćemo za sat vremena biti u jednoj od najljepših dolina na Balkanu…

Vremenske prilike ne obećavaju. Za danas je najavljena kiša, sutra je promjenljivo sa pretežno suvim intervalima. Kiša nas prati do Mojkovca, dalje imamo dobre uslove na putu, pojavljuju se obrisu planina, Bjelasica, prošarana snijegom ostaje za nama. U Beranama kupimo Tihomira koji je autobusom stigao iz Beograda rano jutros i čeka. Ranci teški i veliki, jedva staju u čuveno auto „specijalno“ pravljeno za crnogorske puteve – golf 2.
Na prilazu Prokletijama i Gusinju ponovo kreće kiša i brzo nam kvari raspoloženje koje je probudilo sunce samo pola sata ranije. A u Gusinju, već po običaju, prvo napravimo podlogu u vidu bureka u Šar-u pa potom na rakiju kod Evlijana. Eh da je ovdje moguće popiti jednu, dvije… Evlijanu obećavamo da ćemo se vidjeti sutra veče na pivu, i ako Bog da, proslaviti uspon na Očnjak. No, „čovjek snuje a Bog odlučuje“, staro je pravilo…

Uzimamo ključ od doma „Branko Kotlajić“, za svaki slučaj, mada je plan da odmah idemo u Ljubokuć gdje ćemo postaviti šator. Stižemo do Suljove česme u Grbaji i počinjemo prepakivanje dok sipi sitna, dosadna kiša. Donja granica snijega je tek iznad šume, u Ljubokuću. Šta je sve u rancima pa su teški toliko da ih ni po ravnom nije jednostavno izdržati? Znamo, šator, vreće, podmetači, užad, klinovi, frendovi, čokovi, kompleti, gvožđurija… Ali, ipak, ovo je previše… Krećemo, pa šta Bog da.

SAMSUNG

Spolja nas natapa dosadna kiša, iznutra znoj podstaknut šljivom iz „Kolate“. Tihomir nosi „soliter“ pa odlučuje da se prepakuje i ostavi dio stvari i iznese ih iz dva puta. A tek smo prošli trećinu staze. Na prelazu preko stijene, najvećeg izazova na današnjoj stazi, udvostručujemo pažnju. S jedne strane sve je klizavo, mokro, s druge, ranci su toliko teški da najmanja nestabilnost može značiti iskakanje iz balansa. Markov ranac je okićen kao ciganska čerga, imam osjećaj da će, u nekom momentu sve krenuti da se raspada…

Stižemo na snijeg. Propadamo. Kiša pojačava. Kao da iskušava naše strpljenje i odlučnost da sprovedemo plan. Dogovaramo da iskočimo na zaravan na uzvišenju između dva cirka u Ljubokuću i tu podignemo šator. Mokri smo kao, kao… teško je naći poređenje, a ima ih sijaset. Najradije bih upotrijebio jedno, ali ovo je ozbiljan sajt i vi ste ozbiljni čitaoci…

Dobrano smo se naodmarali kada se začuo Tihomir. Gotovo da nas je uplašio, onako polusanjive, uvučene u vreće. Izgledao je kao da ga je izbacila poplava iz 2012.-te… Odložio je opremu i otišao malo naviše da vidi stanje snijega. Nama se nije dalo, sve ćemo vidjeti i osjetiti ujutru…

SAMSUNG

Kad si umoran, nije problem zaspati u 19 h. Ali šta kad se probudiš tamo iza ponoći? Obrni, okreni, pratili smo, čulom sluha dakako, situaciju napolju. Izgledalo je da se smiruje i da će, se prognoza ostvariti. Tako je i bilo. Samo što mi nismo uspjeli da se ustanemo baš rano. Mada, računali smo: visoko smo, do vrha je svega 500 m visinskih, za vrijeme mraka se ne mogu postavljati štandovi, tako da i nije potrebno previše poraniti. U stvari, na vrijeme smo se probudili ali nismo previše žurili…

Uspon na Očnjak

Nedelja. Krećemo u 7,30 h. Kiše nema a da li će je biti, vidjećemo. Snijeg nije dovoljno tvrd da se ne propada ali ne pravi veliki problem. Stižemo do stijene, do rampe preko koje treba krenuti gore. Odmah na početku je velika eksponiranost i dogovaramo taktiku. Snijeg je takav da nam sniježni klinovi neće biti od velike pomoći i moraćemo da pravimo štandove isključivo u stijeni. A svako ko je penjao Očnjak u ljetnjim mjesecima zna koliko je „prostora“ za tako nešto. Pravimo štand, cug vuče Marko, ja osiguravam. Kad Marko pronađe sledeći štand ja idem uz uže, Tihomir stoji na štandu i čeka. Kad ja stignem do Marka, kreće Tihomir, jedan od nas dvojice ga osiguravamo i kupimo uže. I tako, cug za cugom. Otprilike desetak cugova. Svakako ne manje. Prva dva cuga su, reklo bi se i najizazovnija. Eksponiranost je i do 70 stepeni, u cijelom smjeru u prosjeku 50. Najveći problem je u stvari odraditi prihvatljivo sidrište. Stijene su krušljive a i nema previše izbočina preko kojih bi mogli prebaciti gurtne. Na nekim mjestima uspijevamo ukucati klin, neki štand radimo pomoću zaglavaka i frendova. Uglavnom, na svakom štandu ostajemo značajno duže nogo što smo pretpostavljali. I penjanje je sporije. Svaki korak je, u ovakvom snijegu, novi napor i nova briga. Kako je sa stjenovitih vertikala sjurio snijeg na ovu rampu, tako je ona postala još zahtjevnija i strmija nego inače. Pri gornjoj ivici sniježne police, debljina sniježne ploče je do 8 metara! Toliko vidimo jer je sniježna ploča odvojena od stijene pod uticajem sunca zadnjih dana. Sa stijena kaplje otopljeni snijeg, sunce koje je obasjalo rampu, dodatno razmekšava snijeg i pretvara ga u kašu koja se mulja pod nogama. Nešto kasnije, navlače se oblaci, temperatura nešto pada, mada je generalno toplo, i kvalitet snijega postaje, koliko toliko, podnošljiv…

dj

Negdje na trećem štandu ostajemo očajno dugo. Mix stijene, trave i tankog snijega u, skoro vertikali, traženje sidrišta, prečkanje tog detalja… Strpljenje je ovdje tako važno. Imamo ga, iako, već sada vidimo da sve ovo traje duže nego što smo očekivali. Obzirom da dvojica stoje na štandu do jedan penje, onda to nije više 500 metara visinskih sa početka priče nego je potrebno vremena kao da je u pitanju tri puta više… Rukavice su već natopljene toliko da se mogu cijediti. Sreća je samo što temperatura nije u minusu. U stvari, to je problem a ne sreća jer bi snijeg bio bolji da je u minusu i mogli bi praviti štandove pomoću sniježnih klinova. U stijeni, ukucan u pukotinu, pronalazimo zarđali, iskrivljeni klin. Koliko je godina čekao da ga neko pronađe? Vjerovatno su ga tu, prilikom zimskih uspona ukucali prokletijski doajeni, Blažina, Kotlajić, Gradišar… Vadimo ga za uspomenu i kolekciju u klubu.

U jednom detalju ostavljamo štand. Gurtna sa karabinerom, klin i jedan zaglavak. Računamo, valjaće nam u povratku jer smo jedva obezbijedili ovaj štand a za dalje imamo dovoljno opreme. Vučemo dalje. Očekujem u gornjem dijelu rampe da će stanje biti bolje za brže napredovanje, da je eksponiranost manja, ali, pokazuje se, to su bila nerealna očekivanja. Negdje na sredini rampe, dok sam petljao oko štanda, i dok mi se sa stijene na kacigu slivao tanki mlazić, pravo sa neba je doletio kamen i okrznuo mi list desne noge. Santimetri su odlučivali, tek da posvjedoče staru istinu: bolje se roditi bez one stvari nego bez sreće… Pogledao sam gore. Velika stijena se nedavno odvalila i stropoštala u provaliju, jasno su bile vidljive ivice stijene koja je „ispala“. Ispod nas, na sniježnoj padini stajali su ostaci i krhotine razbijene stijene. Iznad, u stijeni vise djelovi koji su ostali i koji će, vremenom, pod uticajem leda otpadati. Upozoravam da ovaj dio moramo preći brzinski ali, to nije lako. Snijeg je u tom dijelu, pod uticajem pada i klizanja stijene, čvrst kao sama stijena i dereze teško rade. O cepinu da i ne govorim. A eksponiranost takva da se mora isprečkati lavinište na dva prednja zuba i onda, naglo krenuti u penjanje prema stijeni i sledećem štandu. Prolazimo…

v

Stižemo na vidikovac (policu) gdje se završava sniježna rampa i kreće završni uspon od stotinak metara visinskih. Ulazimo u smjer. Dočekuje nas nova sajla koja je prošlog ljeta postavljena. Ali samo nekih četrdesetak metara visinskih. Kako god, dobro je, nema puno snijega, ne pravimo štandove već koristimo feratu na novoj i u gornjem dijelu staroj sajli. Na jednom mjestu ledena ploča zaustavlja napredovanje. Ponovo štand, ponovo propuštanje kroz osmicu da bi isprečkali nekih 5-6 metara do sledeće sajle. Krušljivo je, i pogled je, cijelo vrijeme prikovan za stijenu iznad. Na samom vrhu sniježna kapa i streha. Osiguravam Marka, razvlačimo fix, i potom i nas dvojica izlazimo na vrh. Već je 15,45 h. Od pravca istoka i juga kuljaju nekakvi oblaci, dunuo je vjetar, počinje da pada zvonasti snijeg. Onako mokri, nismo imali vremena ni da se radujemo izlasku na vrh. Dogovaramo samo jednu fotografiju i odmah kretanje dole. Računam da će nam silazak trajati mnogo, mnogo kraće i da ćemo prije potpunog mraka sići na sigurno. Stopnik je tu, vjerovatno nećemo morati da otpenjavamo sve vrijeme, štandove smo već definisali… Ali, sve bi to moglo biti tako, ali na nekom drugom vrhu. Ovo je Očnjak…

Kažem da moramo biti efikasniji u silasku. Ali ne na uštrb bezbjednosti. Sa vrha nismo pozvali nikoga da se javimo i kažemo kakvo je stanje i da kasnimo. Telefon mi je ugašen, baterija je pri kraju i paljenje i čekanje prijema, poziv, sve bi nam to oduzelo dragocjene trnutke. Uz to, izgled oblaka koji su navirali nije mi se nimalo svidio i nisam baš bio oduševljen da stojim na vrhu Očnjaka i pozivam bilo koga. Ne želim da budemo meta nekog potencijalnog pražnjenja. Uz to, ako bi sišli do 20 h, to bi bilo pravo vrijeme da se javimo iz sigurne luke i podnesemo izvještaj… Utvrđujem da sam zaboravio čeonu lampu u šatoru. Kako sam sve vadio i sušio, tako je ostala negdje. Marko nam saopštava da ni on nema lampu jer mu je crkla zbog pokvašenosti. Kao i mobilni telefon… Odlično, kažem, spremite se da bivakujemo u stijeni, ako iz smjera ne izađemo najkasnije do 19,30. A bilo je to vrlo optimistično…

SAMSUNGSkoro niz cijelu rampu otpenjavamo. Ništa od brzog spuštanja, samo mali dio silazimo okrenuti leđima prema padini. Štandove postavljamo na ista mjesta. Ide sporo, vrijeme curi, čini nam se, nikad brže. Sad smo u drugačijoj formaciji. Ja otpenjavam prvi, postavljam štand, Tihomir drugi, Marko kupi gornje osiguranje i, polako, našim stopnikom.

Mrak dolazi prilično brzo. U sredini smo rampe, u donjem dijelu nas čeka najstrmiji dio, ujedno najnepodesniji za štandove. Pravimo dogovor oko taktike obzirom da imamo samo jednu svetiljku. Nosiću je ja, obzirom da moram postavljati štand, Marko će kupiti osiguranje „na pipanje“. Najradije bi bivakovali u stijeni. Čak smo našli idealno mjesto. Rascjep između stijene i sniježne ploče, spuštanje par metara pa uvlačenje u previsnu stijenu, odličan zaklon… Ali, nemamo bivak vreće (škola koju smo naučili-nositi bivak vreće u svim uslovima), i mokri smo. Siguran put do smrzavanja noću kada temperatura žestoko padne. Na jednom štandu palim telefon, znam da će biti frke kod naših drugara jer nema nikakvog „avaza“ od nas cijeli dan. Ali, prijema nema ni za poruku…

e

Kada je mrak zaogrnuo planinu u potpunosti, vidimo, dole u dolini farove auta, krstarenje lampi… Uskoro i dozivanje. Potraga je, izgleda već počela. Pokušavamo, koliko nas grlo nosi da odgovorimo da je sve u redu, da ne brinu… Ali, glas iz doline ide lako uz brdo, ali odozgo prema dole, nikako. Ne čuju nas. Okrećem lampu u pravcu doline, sada su u situaciji da vide trag svjetlosti u planini. Marko komentariše: „sad kad su viđeli jednu čeonu lampu, prežalili su dvojicu…“ Logično.

Poslednja dva cuga nam prave najviše problema, kao što smo i pretpostavili. Ne mogu da nađem štand koji smo ostavili, promašujem ga. Ostaje da svjedoči, onima koji ga budu penjali na ljeto visinu sniježnog pokrivača… Spuštam se niže, tražim u stijeni siguran štand ali ništa… Istrošio sam uže, tražim da prevežu drugo. To će biti problem za Marka jer iz mraka će teško absajlovati a da se uže negdje ne zaglavi a ja sam previše otišao da bi osiguravanje odozdo pomoglo, ako krene po zlu. Jer, dužina koju sam povukao je veća od dužine do stijena i vertikale ispod sniježne rampe…

Kako smo ovaj cug spustili, ni sam ne znam. Bilo je i proklizavanja, ali srednjem je uže najzategnutije. Ipak, sve prolazi u najboljem redu, uz veliku dozu opreza, obzirom na uslove. A vrijeme nam više i nije bitno, odavno smo shvatili da od noćašnjeg spuštanja u dolinu nema ništa. Stižemo na sigurno, ali, obzirom na mrak, niz cirk do šatora silazimo u navezi. Nekih stotinak metara iznad šatora palim telefon, samo se nadam da će baterija izdržati taj jedan poziv. Prijem je i dalje slab, ali dovoljno da mi u par sekundi stignu 24 obaveštenja o propuštenim pozivima. Prije nego što sam pokušao da zovnem, stiže prvi poziv… Onako umornog, mokrog a i prilično pothlađenog, iz slušalice me zatrpava lavina bijesa. lakše bi mi bilo da me kakva lavina sa Očnjaka spustila u Ljubokuć. Kažem im, sve je u redu, biće vremena da nas kritikujete, mi ostajemo još jednu noć na planini, na sigurnom smo a vi, polako iz stanja uzbune vratite se u redovno. Dvije ekipe koje su već stigle do Andrijevice, vraćaju se nazad. Za kratko vrijeme organizovane su ekipe, pokupljena oprema i napravljen pokret… Bila je to dobra vježba postupanja u vanrednoj situaciji. Falilo je samo da neko stigne do šatora sa pivom…

SAMSUNG

U ponedeljak ujutru, nakon dobro prospavane noći, spuštamo se u Grbaju. Dva momka iz Varaždina, pripadnici GSS-a koji su kampovali na drugoj livadi saopštavaju nam da je sinoć bilo vanredno stanje i da su se i oni spremali da krenu u pomoć, mada su prvi put ovdje i ne znaju stazu… Pričaju: „Kakva je to ekipa bila. Jedan, onaj vlasnik krčme, je bio vidno pijan, jedan u šimi cipelama…“

Odlazimo do doma, otvaramo ga da bi ga provjetrili i ispred, na livadi, uz pivo, uživamo u igri oblaka koji, poput najljepših zastava, vijore oko Očnjaka i Karanfila. U jednom trenutku šiljati vrh Očnjaka izviruje kroz paperjastu zavjesu.. Prizor dostojan Himalaja. Uskoro, oblaci se razmiču, gordi Očnjak se pojavljuje u punoj veličini. Veličanstvena slika kao nagrada i privilegija kojom nas daruje planina…

iKod Evlijana, spontano, kreće proslava uspona i činjenice da, nakon sinoćne brige i vanrednog stanja u samom Gusinju, koje je Evlijan zaveo, ponovo zajedno pijemo pivo. Stižu i Varaždinci. Teče nevjerovatna priča o organizovanju ekipe, pretpostavkama, sumnjama, planovima… Teško je prepričati, a da smo to zabilježili kakvim diktafonom, eto nevjerovatne pripovijetke. Bilo je tu svega: „Petro, majku ti j… đe su mi one lampe…“. „Da obavijestimo službu zaštite, no oni su svaki sa stomakom do zuba, pa ko će njih posle vaditi…“ I priča o vrućem hlebu naručenom u pekari, hladnom pivu, spakovanom u ranac i gumenim čizmama kojim su se opremili… I, naravno, nagađanje koji je od trojice preživio. „Adžo, Tihomira sam prežalio, dilema mi je bila koji je drugi… A ovi momci iz Varaždina, strašni. Počeše da vade opremu iz renoa 4, dadoše mi radio vezu a ja ne znam, šta ću sa njom, Adžo, ne umijem da rukujem sa tim. A, ljed te ne ubio…“

Eto, biće materijala da se ova priča raspreda još dugo, dobijajući, kao što je to sudbina svake priče, nove detalje, elemente, zaplete i obrte… Dobro, planinarenje je, između ostalog, zato i zanimljivo i izazovno. Nikada ne znate šta vas čeka i svaki novi uspon je novo iskustvo, novo zadovoljstvo, nova ispunjenost i nova priča. Biti na vrhu Očnjaka, pojesti burek u „Šar“-u, popiti pivo u „Kolati“ i biti živ i ispunjen… Pa, šta ćeš više od života… A za neke, nama bliske osobe koji ne razumiju tu strast i koje ovo što mi radimo proglašavaju sebičnošću, samo jedan lijep citat američke matematičarke i oficira Grejs Mari Hoper: „Brod je najsigurniji u luci. Ali to nije ono zbog čega je napravljen“.

Milan Radović

Očnjak 2185m, (09.-11.04.2016.)

SAMSUNG
SAMSUNG
SAMSUNG
SAMSUNG

Оставите одговор