Otišao je još jedan planinarski velikan našeg regiona

edo-580x315Uvijek kada ode neko iz planinarske porodice u vječnost, i kad se to desi na planini, osjetimo tugu u svojim dušama, nebitno da li smo poznavali tog planinara ili ne. Jer ne moramo poznavati nekog ko se druži sa planinom da znamo da je bio dobar čovjek, poseban, plemenit. Istovremeno zavidimo takvoj sudbini jer svi mi koji smo osjetili život i smrt u isti mah, prolaznost i vječnost, znamo da je takva duša srećna. Znamo da je život poklonjen prirodi veličanstven, da koraci koji su stali na planinskim visovima ne znače kraj, već da duša nastavlja koračati nebesnim visinama i prostranstvima. Privilegija je družiti se sa planinama, privilegija je hodati između života i smrti, bogme je privilegija i skončati sa planinom u oku.

U 52. godini života, 23. februara, na padinama planine Kamešnice, na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u lavini je stradao poznati, ne samo u regionu, alpinista Edo Retelj. Retelj je penjao najviši vrh ove planine, zajedno sa još trojicom mlađih kolega. Ostali su preživljeli kilometarsku lavinu koja se sručila niz planinu, Retelj, na žalost nije.

Edo Retelj je biio jedan od najuspješnijih hrvatskih alpinista, pripadnik GSS-a. Ispenjao je, između ostalog „tri problema Alpa“: sjevernu stijenu Eigera, Grandess Jurasses i Materhorn. Dva puta je boravio u Himalajima, u južnoj stijeni Manaslua, tamo gdje je zauvijek ostao legendarni Nejc Zaplotnik. Penjao je stijene u planinama Tein Shan, u Andima i Diamond kuloar na Mount Keniji. Bio je vrhunski turno skijaš, zaljubljenik u snjegove Biokova, Troglava, Čvrsnice i Kamešnice. Nije se previše eksponirao u javnosti. Učitelj, koji je obučio mnoge mlađe alpiniste i spasioce. U brojnim spasilačkim akcijama spasio je mnogo ljudi, sebe nije uspio.

Retelj je, često, znao da kaže da se ne plaši za sebe već samo za druge. Ostaće njegov zapis o tom čudnom osjećanju, o kontroli nad strahom, o toj mjeri koja doprinosi da se čovjek ne parališe u nekoj situaciji, ali i ne opusti u drugoj. Sve je to filosofija života koja se najbolje otkriva kroz realnost susreta sa planinom, koju su tumačili mnogi alpinisti, među njima i Edo Retelj. Evo njegovog zapisa:

Strah je prispodoba s nebrojeno mnogo lica. Strah od visine, strah od dubine, strah od nepoznatog, strah od neizbježnog, strah od nadolazećeg, strah od… Strah je loš jer otklanja svaku pozitivnu misao istovremeno inhibirajući racionalno biće u nama. Pred strahom razum uzmiče, a odluke prepušta refleksima na nivou leđne moždine. Sa strahom tonemo duboku u vlastitu evolucijsku porošlost. Ali… strah je i dobar. Tjera nas da prispitujemo svoje odluke, da razmišljamo unaprijed, drži nas na oprezu. Strah je važan za održanje vrste. I ne samo naše.

kamesnicaretelj1230213Moj prvi susret s planinom bijaše ujedno i prvi susret sa strahom. Bilo je to davno, jako davno, u neka moja pradavna vremena. Planina bijaše Mosor, a put… onaj  između Žrnovnice i Lugarnice. Radost i sreću priprostog ljudskog bića kakav sam tada bio, teško da se  riječju i slogom dadu iskazati. Sjećanja prizivaju slike ljupka šteneta dok veselo istražuje svaki cvijet i travku na davno zagubljenim livadama mog djetinjstva. I sve bijaše dobro do trenutka kada se planina počela uzdizati i propinjati poput vala tjeranog jugom, za kakva tmurna i oblačna dana. Nestalo je sreće, a predamnom se ukazaše ponori strašniji od svih poslije viđenih. Uplakana lica i drhtava tijela uzmicao sam pred ambisom i zavlačio se duboko u skrovitost obližnje pukotine onako kako to rade kukci dok uzmiču pred stotinu ili tisuću puta većom prijetnjom bojeći se za vlastiti život. Valjalo je tada prikupiti hrabrost i krenuti dalje.

Nikada poslje ne osjetih takvu navalu straha kao tog jesenjeg dana 1967. godine negdje podno grebena mosorske Pukline odakle se umornu hodaču još pola sata valjalo uspinjati do planinarske kuće. A prilika je svakako bilo jer sam djetinjstvo, mladost i dobar dio zrele životne dobi proveo visoko, negdje između zemlje i neba, u stijenama i planinama razasutim svuda po svijetu od južnih i toplih padina Kozjaka, Mosora i Biokova, sivo crvrenkastih vertikala sjeverne stijene Anića kuka, zaleđenih i studenoj buri izloženih sjevernih stjena hercegovačkih planina, razdrobljene i oblicima bogate sjeverne stijene Triglava, sjevernih stijena moćnog Grandes Jorassesa, gracilnog Matterhorna i silovitog Eigera, ledenih slapova nestvarne Mt. Kenye, tajnovitih i mističnih vrhova Tien Shana i Fanskih Gora, neizrecivo lijepih, ledom i snijegom optočenih vrhova peruanskih Anda, pa sve do blještavih južnih himalajskih stijena čija je veličina i prostranstvo teško shvatljiva priprostu ljudsku umu. 

kamesnicaGodinama poslije polako sam stvarao privid da poznajem sve dimenzije straha i da se mogu nositi sa svakim od njih kao onog mirnog, toplim bojama obojanog  jesenjeg dana u samo praskozorje svog postojanja. Međutim, u vremenu sadašnjem, kada čovjek moga vijeka polako počinje podvlačiti prve crte, a zagledanja preko ramena u vlastitu prošlost bivaju sve češća, kao zla kob sustigla me spoznaja da i od najgoreg gore postoji! Strah je to koji nagriza i izjeda svog domaćina, stalno. Strah za drugog, ne za sebe.”

Edo Retelj je prevladao sve strahove. I za sebe i za druge. Ostaju planine, ostaju strahovi. Ostaju planinari da ih savladavaju. Ostaje ta vječna igra između straha za život i ljepote umiranja na planini. Igra koju igramo svi mi koji volimo ono što je volio Edo.

Pozdrav Suncu, pozdrav planini, pozdrav svima koje je zagrlila majka priroda.

 

Milan Radović

 

 

 

 

 

Оставите одговор