Kao i prošle godine, i ove smo se odlučili da zimsku visokogorsku sezonu otvorimo usponom na jedan od najbližih planinskih vrhova Podgorici, Žijovo u planinama Kučke krajine. Pored dobrog snijega, perfektnog dana, uspon je krasila i fantastična atmosfera ekipe „naoružane“ moćnim i manje moćnim foto-aparatima. Tako je nastao serijal odličnih fotografija, od kojih neke možete pogledati u fotoalbumu u prilogu ovog teksta.

Datum: 23.12.2012.;

Planina: Kučke planine;

Vrh: Žijovo 2131 mnv;

Učesnici: Visokogorci and Co: Marija Obradović, Aleksandar Đajić, Zoran Prljević, Boris Čelebić, Ivan Savić, Igor Stojović, Ivan Femić i Milan Radović;

Trajanje ture: 7, 20 h (uspon do vrha 3,40 h);

Pređeni put: 12 km;

Savladana visinska razlika: 1020 mnv;

Lijepo jutro najavljuje fantastičan dan u planini. I on biva takav bez dileme. A za dobar provod nije važno samo dobro vrijeme, važno je i dobro raspoloženje dobre ekipe. Ovoga puta imamo sve što treba da jedan od brojnih uspona na naše planine, ipak, posebno izdvojimo i pamtimo. Jedan od razloga je i taj što je ovaj uspon označio uvod u zimsku sezonu 2012/2013.

Iz Podgorice krećemo u 7 h. Dočekuju nas uspavani Kuči i bijeli nebovidi Kučke krajine, izazov koji budi maštu i snagom magneta privlači zaljubljenike u planinske visove i njihovu ljepotu. Sa odredišta krećemo u 8,20 h. Dobrim dijelom idemo ljetnjom varijantom, ponegdje na kamenu koji proviruje iz sniježnog pokrivača nailazimo na markaciju. Konstantno penjemo jer je jedna od karakteristika ovog uspona velika visinska razlika. Prolazimo bukovu šumu, pa izlazimo na greben sa kojeg se pruža direktan vidik na završnu kupu velikog masiva Žijova. Traverziramo padinama kroz razrijeđene primjerke crnog bora i ulazimo u kuloar koji vodi na sledeći greben. Ovaj dio staze nije ljetnji, jer se u uslovima kada nema snijega ne može penjati direktno eksponiranom padinom već staza ide grebenom. Iako neki članovi ekipe nemaju dereze, ne pomišljaju da odustanu pa koriste stopnike u zaleđenom snijegu koje pravimo mi koji smo adekvatno opremčjeni. Na vrhu kuloara eksponiranost je takva da koljenima bijemo u padinu, a sami izlaz je blokiran strehom. Ipak, streha ne predstavlja opasnost a ni prepreku jer je brzo savladavamo uz pomoć cepina.

Odatle traverziramo prema završnom grebenu, krećući se u razvučenoj koloni izloženi vjetru koji sada duva, tek da pokaže da planinarimo u zimskim uslovima. Tako razvučeni, pristižemo na vrh, savladavajući prilično opasan vršni greben zbog potpuno zaleđenog snijega. Prvi na vrh stižu nakon tri ipo sata od polaska, u 12,10 h, poslednji petnaestak minuta kasnije. Pogled sa vrha fantastičan. Čista atmosfera doprinosi da detektujemo mnoge prokletijske vrhove u Albaniji i Crnoj Gori. Takođe i planine razasute svuda oko nas, kao da smo na vrhu nekog ogromnog talasa a svuda okolo zapjenušano i ustalasano okamenjeno more.

Nakon skoro sat vremena provedenih na vrhu, krećemo nazad uz formirane dvije manje naveze kako bi obezbijedili one koji nisu ponijeli dereze. To nam usporava kretanje, ali bezbjednost je primarna.

Nakon 7 sati i 20 minuta od polaska, ponovo smo kod parkiranih auta. Makar prvi dio ekipe. Kako druga grupa prilično kasni, odlučujemo da krenemo i da ostale čekamo u prodavnici-kafani na Kržanji, mjestu koje uvijek posjetimo kada su Kučke planine destinacija naši uspona.

Po povratku u Podgoricu, odlazimo svako svojoj kući da se osvježimo i istuširamo a onda opet druženje. Kod Ivana Savića organizujemo druženje povodom otvaranja zimske visokogorske sezone. Nadamo se da će biti uspješna kao prethodne…

Milan Radović