Pasjak (2024 m), 24./25.03.2012.

Jedan od najatraktivnijih vrhova u Kučkim planinama, Pasjak, u sniježnim uslovima nam uvijek ostaje u sjenci drugih vrhova, najčešće Surdupa i Štitana. Ovog puta smo odlučili da penjemo baš ovaj vrh, koji pomalo i svojatamo jer smo na njemu ljetos postavili kutiju sa upisnom knjigom i pečatom.

Datum: 24./25.03.2012.;
Planina: Kučke planine;
Vrh: Pasjak, 2024 mnv;
Uspon izveli: Aleksandar Đajić i Milan Radović;

Prognoza najavljuje kišu u planinama, pa dio planirane ekipe odustaje od planine i preusmjerava se na skijanje u Kolašinu. Đaja komentariše: „U Norveškoj da kažete da odustajete od planine zbog kiše, smatrali bi vas ludim“. Nismo baš u Norveškoj, nismo ni Norvežani, ali često prihvatamo ovu „filosofiju“. Planina je iznad svega, planina je život, ljubav, planina nam je u krvi i sve što ona nosi i daje, pa i sve vremenske prilike i neprilike prihvatamo kao dio njene beskonačne ljepote. I svaki planinar tako razmišlja, siguran sam u to.
Pošto je Đaja završio sa poslom u subotu negdje oko 15 h,  krećemo prema Veruši. Usput nam sporadična i sitna kiša najavljuje mogućnost da će se prognoza ostvariti, ali ne marimo previše. Ova tura nam više dođe kao psihička relaksacija od stresne radne nedelje, mada je i fizički zahtjevna, pa je možemo ubrojati u još jedan dobar trening za našu narednu ekspediciju.

Od Veruše, dolinom istoimene rijeke očišćen je dio puta u dužini većoj nego što smo očekivali, tako da skraćujemo pješačenje za najmanje pola sata. Na kraju očišćenog dijela puta nalazimo na momke koji su se vratili sa Mokre iz svojih vikendica i sad nešto petljaju oko džipa. Čude se mojim himalajskim cipelama i težini ranaca koje nosimo. Krplje koje sam ponio su bezvredne jer ne mogu da ih obujem na ogromne cipele koje ću nositi na Denali. Opet sam prinuđen, kao i prošle godine da propadam u snijegu dok moj partner hoda na krpljama. Prtina, bolje reći tragovi u snijegu su takvi da samo odmažu. Ipak, prilično brzo napredujemo. Od Mokre odvajamo na prevoj ispod Đebeze pa počinjemo spuštanje prema Bukumirskom jezeru. Uveliko je mrak pa hodamo pod čeonim lampama prateći tragove naših Ane i Marka koji su dva dana prije kampovali na Bukumirima i penjali Torač. Prolazimo iznad katuna kod jezera i nastavljamo, spuštajući se, u polje ispod Torča gdje stižemo nakon 2,5 h pješačenja sa Veruše . Prihvatamo se lopatanja kako bi napravili mjesto za naš ekspedicijski šator K2 koji ćemo koristiti na Denaliju. Prvi put ga nosimo na neku turu i zadovoljni smo kako izgledom tako i funkcionalnošću. Nije čudo da ovaj model koriste mnoge ekspedicije u ekstremnim uslovima.

Nebo je okićeno milionima zvijezda. Nema oblačka, što nas raduje i daje nadu da ćemo ujutru imati dobre uslove za uspon. Nakon večere, gasimo lampe i zavlačimo se u vreće. Planinski mir i tišina  doprinose spavanju boljem nego da smo u komfornim krevetima.

Budi nas najljepša muzika, cvrkut ptica iz obližnjih šumaraka. Ustajemo nešto poslije 6 sati (Iako se vrijeme noćas promijenilo, mi smo odlučili da makar jedan dan prkosimo vještačkim pravilima određivanja vremena, pa smo na svojim satovima zadržali staro vrijeme). Jutro je nevjerovatno toplo. Navukli su se i oblaci ali je suvo i ne izgleda da će kiša, ne bar u nekoliko narednih sati. Na uspon krećemo tačno u 7 h. Već preko širokog polja osjećamo da će snijeg biti prilično težak za hodanje jer se propada. Ubrzo ulazimo na teren gdje se prilično brzo dobija na visini. Naravno, ne idemo ljetnjom varijantom, nego dugačkim kuloarom sa desne strane Pasjaka. Izlaskom na vrh kuloara ne idemo kroz uvalu između vrhova i stijena nego biramo kraću ali težu varijantu prečeću zapadnu, široku padinu Pasjaka dok se nismo nakačili na greben na koji izlazi ljetnja staza koja ide sa druge strane ovog vrha. Snijeg je izrazito nepovoljan za hodanje tako da bi, i da smo odlučili, što je bio prvobitan plan, da penjemo Štitan i Surdup to bio izuzetno naporan uspon. Dovoljno je naporan i ovako. Ubrzo izlazimo na greben na kome nema snijega. I tako do vrha. Dereze samo smetaju na stijenama, ali ostaju nam na cipelama do vrha. Ona dva detalja u stijeni na kojima smo planirali postaviti sajle narednog ljeta, savladavamo lakše nego u ljetnjim uslovima.

Na vrh Pasjaka izlazimo 5 minuta prije 9 h. Kutija viri iz snijega samo malo, tek toliko da je možemo otvoriti i upisati se u knjigu. Zovemo Borisa i saopštavamo mu „da kiša lije iz neba i zemlje i da pucaju gromovi“, aludirajući na njegov odustanak od planine a i njegov izražen strah od grmljavine. Naravno, ne samo da nema ništa od toga, nego je čak i vjetar na vrhu prijatan. Ali, na sjeveru, planine su u tmini, što će reći da tamo pada kiša i da valja što prije silaziti sa planine. A još koliko nas čeka puta od kampa do Veruše…

Krećemo nazad nakon fotografisanja i upisivanja u knjigu, sada već bez dereza jer bi nam smetale u nekoliko prilično rizičnih stjenovitih detalja. Dolaskom na dio staze odakle počinje snijeg utvrđujemo da je dodatno omekšao, pa odlučujemo da se spustimo niz kuloar bez dereza. Malo je reći da uživamo u tišini planine, u bjelini snijegom okićenih padina i masiva Kučkih planina. Zimsko planinarenje ima posebne čari, možda i zato što u ovim našim gorama zimi ne možete sresti nikoga pa se možete prepustiti vibracijama planine  i osjetiti njenu širinu, slobodu, sve ono što nam nedostaje u vremenu vječite jurnjave i hronične tjeskobe i ograničenosti.

Nakon doručka pakujemo kamp i istom stazom krećemo prema Veruši. prve kapi kiše nas stižu tek pošto smo stigli kod auta. vremenske prilike su nam bile na ruku, eto, izgleda ne treba uvijek vjerovati prognozama.
Sve u svemu, bila je ovo dobra, ne mnogo naporna, ali svakako lijepa i uspješna akcija.

Milan Radović

Pasjak 24./25.03.2012.

2 comments on “Pasjak (2024 m), 24./25.03.2012.

  1. Boris каже:

    poslije ove price o kisi pitace te Trebinjci..pa sto otkaza tabor? oni na Vasojevicki a mi po solitera 🙂

  2. Milan Radović Milan Radović каже:

    S tom razlikom što su prognozeri ovdje omanuli a ovaj vikend pogodili… a mi smo dobro procijenili kad će omanuti a kad pogoditi… Znači, bolji smo prognozeri od Miceva i Pavićevića…

Оставите одговор