Hladno vrijeme i kratki jesenji dani natjerali su nas da pravimo ture što bliže Podgorici i po mogućnosti nađemo smještaj u objektu tvrdnje gradnje. Ovaj put odlučili smo se za dio Prokletija iznad katuna Carine i Bindža uz noćenje kod Bojana Boškovića u Štitarici.

Planina i vrhovi: Planinica 2153, Zabeljit 2130 i Marljules 2188 mnv i Gusar na Sinjajevini;

Datum: 29-30 oktobar 2011;

Ekipa: Jelena Petković, Zoran Prljević, Boris Čelebić, Bojan Bošković (uspon na Gusar) i Igor Stojović (PSK Komovi);

 U subotu smo krenuli rano iz Podgorice, bio je mrkli mrak i svima nam se spavalo. Kad smo došli do blizu katuna Bindža čekalo nas je neprijatno iznenađenje u vidu obaljenog drveta na sred puta. Ostavljamo auto na nekih pola sata ispred Bindže i po hladnom vremenu počinjemo uspon.

I ako analizom karte dolazimo do mudrog zaključka da ne treba pokušavati prelaz sa Planinice na Zabeljit ipak se odlučujemo za tu varijantu. Prvo penjemo vrh na Planinici visine 2072 mnv, ja prelazim na sjeverni vrh koji je najbliži Carinama i pridružujem se ekipi, Zoran, Jelena i Stojo koji su već na stazi koja vodi između najvećeg vrha Planinice i Zabeljita. Prelaz ka Zabeljitu je težak i teren krušljiv. Silazim sa desne strane i spuštam se u pravcu katuna Crna Gora koji je na albanskoj teritoriji i tek kad sam sišao nekih 70 m vidim da su oni odustali i da idu u pravcu najvišeg vrha Planinice. Ja nastavljam priječeći sipar i po teškom terenu izlazim do kote B6 i vrha Zabeljit. Čujem se sa Zoranom koji mi kaže da će se duže zadržati na vrhu i siću do crkve na Sumoru a ja produžavam u pravcu Mojana. U jednom trenutku ispred mene se pojavljuje markacija, nisam znao da je taj dio markiran i odlučujem da pratim istu i vidim dokle vodi. Prateći je stigao sam na vrh Marljules 2188 mnv koji se nalazi u Albaniji i sa kojeg se pruža jedan od najsveobuhvatnijih pogleda na Prokletije. Pretpostavka je da je markiran od strane albanskih planinara. U povratku, što zbog toga što sam bio sam, što zbog činjenice da me čeka ekipa, odustajem od uspona na Mojan koji mi ostaje sa desne strane i spuštam se ka Mojanskoj rijeci. U jednom trenutku dolazim do litica i ne vidim stazu, nije mi prijatno, ali logika mi je nalgala da krenem lijevom stranom i potražim putanju ka Sumoru koji se sa tog mjesta dobro vidi. Posle par minuta hoda i prelaska preko svježeg odrona opet sam bio na stazi. Taj odron može predstavljati veliki problem za orjentaciju jer stazu čini neprimjetnoim na najnezgodnijem mjestu. Pratio sam stazu koja je na pojedinim mjestima zarasla a na nekim su bili i odroni. Na dva mjesta ogromna lavina je napravila takav lom da se staza i ne vidi ali je dovoljno traverzirati i doći će te do dijela na kojem se može pratiti staza. Došao sam do crkve, vidio Jelenin ranac, pogledah u crkvu i vidim da nisu tu..a tamo gori svijeca, pomislih da je nisu uždili za mene, bješe na gornjem dijelu, za žive, pa kako god dobro je… Otišao sam do konaka koji je u blizini, na po puta sretoh Stoja, predosjetio je da dolazim, u 5 minuta je pogodio kad ću se vratiti. Domaćini skuvaše kafu, doniješe rakiju i poslije kraćeg odmora krenusmo nazad.

Svartismo u Kolašin po namirnice i onda u Štitaricu kod Bojana. Bješe nabavio teletine i domaće krtole, a ja za Jelenu i nemesožderski dio ekipe zgotovih kačamak. I onda druženje, piće, večerica, Stoja je napao neki literalni momenat pa je počeo pisati neke umotvorine. Srećom sjutra ujutro su završile u šporetu… U nedelju, Bojan povede ekipu na Gusar a mi što ostasmo zgotovismo ručak. Eto, Bojan je, nakon teške povrede, krenuo u brda i to nas raduje. Još da skine kragnu sa vrata biće spreman za zimske ture koje nas čekaju…

 Boris Čelebić